“Najzanimljiviji dio projekta bilo je pitanje kada je kuća izgrađena – 1934. godine. Istraživali smo koje su se modernističke vile u isto vrijeme gradile u drugim dijelovima svijeta kako bismo razumjeli razdoblje u kojem je nastala i povezali se s njime. Zatekli smo je u vrlo lošem stanju. Godinama je bila napuštena, podovi su bili podignuti gotovo do polovice prozora pa smo je odlučili promatrati kao prazno platno na kojem ćemo iznova osmisliti svaku prostoriju.”


Tim riječima arhitekti madridskog Studija Plutarco opisuju početak obnove kuće koja je za njih imala i dodatnu emocionalnu vrijednost. Naime, riječ je o domu njihove suosnivačice Ane Arane, pa je projekt bio prilika da vlastitu filozofiju dizajna pretoče u prostor u kojem će svakodnevno živjeti.

Smještena u Madridu, kuća iz tridesetih godina prošlog stoljeća prostire se na 376 četvornih metara unutarnjeg prostora te dodatnih 112 četvornih metara vrta. Nakon obnove pretvorena je u raskošan interijer u kojem boje, uzorci, zakrivljene linije i različite teksture zajedno stvaraju atmosferu koja djeluje razigrano, toplo i pomalo kazališno.
Jedna od prvih odluka odnosila se na organizaciju prostora. Kuća se otvara prema dva dvorišta – privatnoj ulici s jedne strane i velikom unutarnjem dvorištu s druge, što je u Madridu prilično neuobičajena situacija pa su ova prostranost i privatnost bili ključni u odluci da se dnevni boravak smjesti u salonu, u tihom i mirnom prostoru s obje strane.


“Stropovi su nam jako važni, pa smo odlučili izgraditi svodove, značajku koja se u to vrijeme široko koristila, i odlučili smo se za visoki sjaj kako bi bolje reflektirao svjetlost. Što se tiče namještaja, sofa brenda Arflex bila je ključna: željeli smo da bude vrlo udobna i vrlo mekana. Također smo predstavili suvremenije komade, poput lampe Inga Maurera i rada Ivána Franca, koji, iako izgleda kao fotografija, je zapravo izrađen ručno, olovkom”, pojašnjava studio na svojoj web stranici.

U blagovaonici se pojavljuju dvije jasne arhitektonske reference: zasvođeni strop s dekorativnim profilacijama inspiriran radom Roberta Mallet-Stevensa na Villi Cavrois te kombinaciju različitih vrsta mramora, koja je posebno vidljiva na stubištu i ogradi, a snažno podsjeća na ulaze u vile Piera Portaluppija u Italiji iz 1930-ih, s njihovim karakterističnim spojem mramora te ograda s okulusima i kružnim motivima.
“Namještaj za blagovaonicu dizajnirali smo sami. Stolice se zovu Escote zbog svog prepoznatljivog oblika, a željeli smo da budu iznimno udobne kako biste nakon večere mogli još dugo ostati sjediti za stolom.“


“Blagovaonicu volimo promatrati kao društveni prostor, mjesto na kojem postoji vrijeme za ostati i razgovarati. Zato smo je izravno povezali s dnevnim boravkom, čime smo omogućili različite načine korištenja prostora. Vjerujemo da je ta povezanost prostorija ključna kako bi prostor djelovao promjenjivo i prilagodljivo”, ističu arhitekti.
Pomični paravan ima važnu ulogu. Tijekom dana funkcionira kao zid obložen keramičkim pločicama, a navečer ili kada požele promijeniti atmosferu, može se okrenuti i otkriti ogledalo. Iza njega nalazi se umjetnički rad Xevija Sole, jednog od omiljenih umjetnika ovih arhitekata iz galerije Alzueta, koja ih uvijek podržava u njihovom radu.
„U kuhinji je kombiniranje materijala bilo ključno. Radili smo s pet osnovnih materijala: dvije vrste drva – trešnjom, zbog njezina crvenkastog tona, umjesto uobičajenog hrasta, te borom bajcanim u tamnoplavu boju, što je bio eksperiment s novim danskim materijalom – zatim kuhinjskim otokom od terrazza izrađenim posebno za ovaj projekt, podom od druge vrste terrazza koji podsjeća na ulaze milanskih zgrada te plavim pločicama s crvenom fugom”, pojašnjavaju arhitekti.


“Jako volimo crvenu boju, ali uvijek u kontroliranim dozama, ono što nazivamo Unexpected Red.“
„Ostatak prostora zadržali smo neutralnijim, uz svijetloplavu nijansu koja podsjeća na nebo i prirodno se stapa s eksterijerom. Zato smo i strop izveli u plavoj boji visokog sjaja, čime smo stvorili kontinuitet između interijera i vanjskog prostora. Vegetacija nam je također bila vrlo važna. Željeli smo stvoriti malu klimatsku oazu koja će pružiti ugodu tijekom najtoplijih razdoblja godine. Posadili smo virginijsku lozicu koja će s vremenom prekriti zid, u jesen pocrvenjeti, a zatim ponovno potjerati, uz kombinaciju zimzelenih i listopadnih biljaka kako bi se prostor mijenjao zajedno s godišnjim dobima.“

U dnevnom boravku glavnu ulogu ima sofa STV koju je Studio Plutarco dizajnirao za Rabadán, suvremeni brend tapeciranog namještaja. Polazišna ideja bila je jednostavna: stvoriti sofu za gledanje televizije. Izrazito je mekana i može se konfigurirati na različite načine kako bi cijela obitelj mogla udobno sjediti i zajedno pogledati film.




Gornja etaža najprivatniji je dio kuće, prostor namijenjen svakodnevnom životu. Mali radni kutak vodi prema garderobi inspiriranoj japanskim hramovima, s konusnim stropom i drvenim oblogama u obliku rastera: “Željeli smo da glavna spavaća soba odiše osjećajem mira. Uvijek kažemo da vas tamne boje grle, zbog čega je zasvođeni strop obojen u ponoćno plavu nijansu, s integriranim svjetlima koja podsjećaju na zvijezde te sazviježđem koje je ručno oslikao Jesús Colmenero. Kombinacija materijala nastavlja se zeleno bajcanim drvom i kružnim staklenim blokovima koji kroz zakrivljena vrata vode u kupaonicu. Krivulja, koja se provlači cijelom kućom, omekšava linije i uklanja oštre kutove. U kupaonici zakrivljene pregrade odvajaju tuš i toalet, terrazzo pod povezuje cijeli prostor, dok ormarić za umivaonik izrađen od kineskog mramora i korijena brijesta zaokružuje cijeli koncept.“
Galerija
I u vrtu im je cilj bio spojiti neočekivane elemente, a u ovom slučaju to su prugasti pod od keramičkih pločica, bazen obložen zelenim mozaikom i prostor za roštilj obložen plavim pločicama dimenzija 10 × 10 centimetara. Svidjelo im se što ovaj prostor potiče osjećaj mira. Bočni zid obrasao vegetacijom stvorio je zeleni zastor koji unosi spokoj. Bazen je također bio važan dio projekta – mjesto za osvježenje, opuštanje i druženje.
“Volimo kada nam dolaze gosti, kada se kuća doista koristi, kada se uživa u zajedničkim prostorima i kada veliki stolovi okupljaju ljude na otvorenom”, zaključuju arhitekti.

“Još jedan veliki izazov bila je sama obnova. Otkrili smo da su mnogi podovi bili na rubu urušavanja, a konstrukcija u vrlo lošem stanju. To što smo uspjeli proći kroz tako zahtjevan projekt i uspješno ga privesti kraju za nas je bilo iznimno ispunjavajuće.“
FOTOGRAFIJE: Germán Saiz