PIŠE: Iva Roca
Kad si student u Zagrebu, počneš malo više romantizirati svoj kraj. Gledaš ga nekim sasvim drugim očima. Nikad nisam bila svjesna kolika je privilegija živjeti nekoliko minuta od plaže. Sad to cijenim više nego ikad. Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad dođem doma, ostavim torbe nasred sobe, obučem kupaći, prebacim ručnik preko ramena i odem ravno na plažu otvoriti sezonu kupanja. Tek tada znam da je moje ljeto stvarno počelo.
Trenutno sam na samom kraju fakulteta i svjesna sam da moja ljeta možda više neće izgledati ovako. Ne znam gdje će me posao odvesti, ni gdje ću živjeti za nekoliko godina, i baš zato ovo ljeto čuvam malo više nego inače.
Ivina kartolina iz Vodica
A što radim po cijele dane? Zapravo ništa. I upravo je u tome ljepota. Ne treba mi ništa što će mi zaokupiti misli ili ispuniti vrijeme. Dovoljno mi je more, sunce i osjećaj da nikamo ne moram žuriti. Naravno, tu je i sezonski posao, ali kad govorim o godišnjem, govorim baš o tom osjećaju da mogu jednostavno postojati.
Fascinantno mi je kako sam istovremeno osoba koja ne podnosi rutinu i osoba koja obožava svoju ljetnu rutinu. Gotovo svaki dan izgleda isto: jutarnja kava u Tropicani ili, kako je mi domaći zovemo, Živac, pa kupanje na Vičevici. Nije to nikakav hidden gem, ali upravo zato što je puna domaćih ljudi, za mene je najljepša plaža. Cijeli sam život tamo i svaki put imam osjećaj kao da se ništa nije promijenilo.
Kad nam ipak zatreba malo mira, pobjegnemo na Prvić ili Zlarin. Otoke na kojima vrijeme kao da je stalo. Kamene uličice, kuće s plavim škurama, cvrčci koji nadglasavaju sve drugo i ljudi koji se još uvijek pozdravljaju na ulici. Tamo odemo moja ekipa i ja kad nam, koliko god to zvučalo čudno, dosadi ljetna gužva u Vodicama pa tražimo još manje mjesto za odmor.
Ljeti nadoknađujem i ono za što preko godine nemam vremena. U Zagrebu je fotografija često posao ili fakultetski projekt, a doma ponovno postane gušt. Uzmem fotoaparat i fotografiram bez plana i bez roka: zalazak sunca, barke, stare kamene ulice ili prijatelje na plaži. Upravo tada nastanu moje najdraže fotografije. A na kraju dana gotovo je obavezan đir po selu, kako mi Vodičani zovemo svoje mjesto. Sretneš pola ljudi koje poznaješ, sjedneš u konobu Vovo, popiješ hladni gemišt i shvatiš da ti zapravo ništa više ne treba.
“Ljeto mi nema okus skupih koktela ni egzotičnih jela. Ima okus paštete i pomidore na otoku i hladnog gemišta nakon dana provedenog na suncu.“
Kad me netko pita kako izgleda moja savršena ljetna večer, odgovor je uvijek isti. Ljudi koje volim, lagana šetnja po rivi bez ikakvog plana i osjećaj da sutra sve može opet ispočetka.
Galerija
Možda će nekome sve ovo zvučati kao sasvim obična svakodnevica. Meni je upravo ta jednostavnost najvrjedniji dio ljeta. Jer svaki put kad odem, shvatim da se najviše veselim upravo povratku toj istoj rutini koja mi je nekad bila sasvim obična, a danas je postala ono što najviše volim.
FOTOGRAFIJE: Iva Roca
