Anu smo zatekli u Zadru na probama uoči nove predstave koju priprema s kolegicom Irenom Boćkai i timom suradnika. Predstava „Još jedna srčana izvedba“, nastala u koprodukciji Štoos teatra i Trećeprostora, kroz organ i društvenu metaforu istražuje pitanje srca – kao biološke i simboličke kategorije.
Ana Katulić nam je rekla:
„U ovoj predstavi istražujemo koliko smo doista srčani u vlastitim izborima i životnim pozivima. Zanima nas u kojoj mjeri preopterećenost, stalni protok informacija i tempo svakodnevice dovode do svojevrsnog društvenog tupila – aritmije, zastoja, umora, pa i tihe ravnodušnosti. Promatramo srce i kao organ i kao metaforu. Što znači živjeti ‘iz srca’? Kada ono postaje simbol hrabrosti, a kada krhkosti? Odgovore, barem neke od njih, publika će moći potražiti u svibnju, kada je zakazana premijera.“
Ana Katulić
Ana, iza vas je zanimljiv spoj novinarstva i izvedbenih umjetnosti. Koliko je vaša novinarska prošlost oblikovala način na koji danas razmišljate o publici, poruci i komunikaciji kroz umjetnost?
Izvedbu doživljavam kao prirodnu nadogradnju novinarstvu. U novinarstvu su temelj činjenice, informacije i odgovornost prema istini, dok u kazalištu ta ista istina pleše na granici realiteta i fikcije. Dok novinar događaj objektivno bilježi, izvedba ga zaogrne slojevima – emocijom, simbolikom, osobnom perspektivom, vrijeme se sažima, prostor postaje kondenziran, a značenje se širi. I dalje me zanima isto pitanje kao i u novinarstvu: što je ovdje važno i zašto? Samo su alati drugačiji. Komunikacija je, bez obzira na formu, uvijek dvosmjerna ulica. Volim umjetnost koja propitkuje i ne podilazi, koja otvara teme koje su bitne, koja educira, ali i provocira, koja publici ne nudi samo opuštanje (za to postoje wellness centri) nego prostor za razmišljanje, dijalog i unutarnji pomak.
Danas svoj rad promatram i kroz poduzetničku prizmu: umjetnički integritet mi je važan, ali jednako tako i održivost projekta te odgovornost prema timu, partnerima i publici.
Neverbalni teatar i performans često traže hrabrost, i od izvođača i od publike. Što vas je osobno privuklo toj vrsti izraza i kada ste osjetili da je to vaš medij?
I strpljenje, dodala bih. Privukla me sloboda interpretacije i univerzalni jezik tijela i geste. Obrazovno sam vezana uz neverbalni teatar koji sam diplomirala na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, ali nikada nisam osjećala potrebu specijalizirati se isključivo za jedan medij. Najbliža sam performansu, možda i zbog svog novinarskog habitusa: volim reagirati na stvarnost, na društveni trenutak, na konkretan kontekst. Kroz izvedbu kombiniram različite medije jer vjerujem da forma mora služiti ideji, a ne obrnuto.
Volim istraživati, promatrati kolege i učiti. Što više radim, to sam svjesnija koliko još ima prostora za rast.
Vaš rad često izlazi iz klasičnih kazališnih prostora i ulazi u grad, kvart, svakodnevicu. Zašto vam je važno da umjetnost izađe van i kakve reakcije publike u takvim prostorima najviše pamtite?
Umjetnost izvan institucija najbrži je i najiskreniji način povezivanja s ljudima. Kada izvedbu smjestite u njihov svakodnevni prostor, rušite nevidljivu barijeru između izvođača i publike. Nestaje osjećaj da je umjetnost nešto nedostižno, hermetično ili rezervirano za uski krug “upućenih”. Umjetnost nije elitistička. Ona je vrlo zemaljska, često i “rudarski” posao – nastaje iz potrebe da se nešto kaže, da se nešto podijeli.
Kada izađe iz kazališne zgrade ili galerije, postaje dio grada i dobiva drugačiji kontekst. Reakcije publike u takvim prostorima pamtim po iskrenosti. Ljudi su po prirodi znatiželjni i kada im se nešto dogodi pred očima, reagiraju spontano. Naravno, postoji i ona druga, virtualna publika koja ostaje u komentarima na društvenim mrežama. No najviše me uvijek zanima ona publika koja je došla, zastala i pogledala.
Kao autorica i suosnivačica Muzeja odbačenih predmeta, pokrenuli ste prvi hrvatski održivi muzej. Kako je nastala ideja i jeste li očekivali da će projekt imati tako snažan odjek u različitim gradovima?
Muzej odbačenih predmeta pokrenule smo kolegica Irena Boćkai i ja 2019. godine iz vrlo jednostavnog, ali upornog pitanja: kako spojiti umjetničku izvedbu i stvarnu praksu ekološke održivosti? Nismo željele da održivost bude samo tema nego i način rada.
Muzej je putujući, virtualan i stalno promjenjiv prostor. Njegov postav nikada nije konačan; raste, smanjuje se, seli i prilagođava gradovima u koje dolazi. Iza nas je petnaestak gradova i više od stotinu prikupljenih i “udomljenih” predmeta. Muzej je živi organizam i postoji upravo zato što ljudi u njega unose dio sebe.
Koji vam je predmet iz Muzeja ostao posebno urezan u pamćenje i zašto? Što ljudi zapravo donose kada donesu odbačeni predmet, je li to stvar ili priča?
Kada ljudi donesu predmet, oni zapravo donesu sebe, sjećanja, odnose, ponekad i tišine koje su godinama čuvali kroz te predmete. Često je to i mali ritual čišćenja, zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje prostora za novo. Predmet je samo fizički nositelj; ono što mi zapravo preuzimamo je priča. Teško je izdvojiti samo jedan predmet, ali posebno mi je urezana priča o raspelu koje je ostalo u kući dvojice braće nakon njihove teške svađe.
Obojica su preminula, kuća je ostala prazna, bez nasljednika, potpuno ispražnjena – osim tog raspela. Nitko ga nije htio dirati, kao da je u njemu ostala sabrana sva težina njihove sudbine. Na kraju je njihova teta odlučila raspelo predati Muzeju i nazvala ga “Pravednost ljudska i Božja”. Ta nas je priča duboko dirnula jer pokazuje koliko predmeti mogu nositi slojeve značenja – osobne, obiteljske, duhovne. U takvim trenucima shvatimo da Muzej nije zbirka stvari već i arhiv emocija.
U vremenu kada se održivost često koristi kao marketinški alat, vi je živite kroz umjetničku praksu. Osjećate li da publika sve više razumije tu dimenziju ili je i dalje potrebno puno objašnjavati?
Stvarati i živjeti na nezavisnoj sceni već je samo po sebi lekcija iz održivosti. Raditi projekte koji su manje vidljivi, slabije financirani i često zahtjevniji za publiku dugoročni je, strpljivi rad. Održivost je tu svakodnevna praksa. Često me pitaju treba li nam takva umjetnost. Moj je odgovor: treba. Treba nam prostor za kritičko promišljanje, mora postojati pluralizam u kulturi. Umjetnost nije tu samo da joj se divimo, ona je tu da nas pomakne, možda i uznemiri, da nas podsjeti da mislimo svojom glavom. Ako to znači da neće uvijek biti komercijalno isplativa, meni je to prihvatljiv rizik.
Osnivačica ste obrta Plartforma i umjetničke organizacije Štoos teatar. Koliko je teško u Hrvatskoj biti nezavisna umjetnica i istovremeno voditi vlastite projekte? Što vas najviše testira, a što najviše hrani?
Biti nezavisna umjetnica i poduzetnica u kulturi u Hrvatskoj istovremeno je izazovno i, iznenađujuće, vrlo zabavno. To je svojevrsni maraton u kojem morate biti i kreativac i producent, i komunikator i organizator, ponekad i vlastita tehnička služba. Za takav manevar treba puno strpljenja, upornosti i hrabrosti, a dobro dođe i zdrava doza tvrdoglavosti. Važno je razumjeti ljude, komunikaciju, dinamiku odnosa, a jednako je važno znati i kako napuniti vlastite baterije kada su pri kraju. Najviše me hrani osjećaj unutarnjeg zadovoljstva na kraju dana. Onaj tihi, ali jasan glas koji kaže da sam birala u skladu sa sobom. Taj osjećaj nema cijenu. Najviše me, pak, testira zatvorenost, nespremnost na dijalog, manjak tolerancije i površnost u promišljanju.
Pokrenuli ste Festival izvedbenih umjetnosti Oglede u Velikoj Gorici. Što vas je motiviralo da se fokusirate upravo na lokalnu zajednicu i revitalizaciju gradskih zona?
Velika Gorica je moj grad i nema mi većeg zadovoljstva nego raditi u vlastitoj zajednici ono što najbolje znam i razumijem podijeliti to sa svojim sugrađanima. To nije samo lokalpatriotizam. To je osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Kada ono što radite ima odjek u sredini u kojoj živite, kada grad prepoznaje i prihvaća ideju, tada umjetnost postaje više od događaja, ona postaje dio zajedničkog identiteta.
Festival Oglede pokrenula sam s uvjerenjem da je Gorica spremna za novi vjetar u leđa, za drugačije izvedbene forme, za suvremeni izraz koji izlazi iz očekivanih okvira i udahnjuje gradu novu energiju. Ne da zamijeni postojeću kulturnu scenu, nego da je nadogradi. Vjerujem da umjetnost može osnažiti zajednicu, potaknuti dijalog i stvoriti prostor susreta, a to je, dugoročno gledano, najveća revitalizacija koju jedan grad može dobiti.
Živite i radite u Velikoj Gorici, izvan uobičajenog kulturnog centra Zagreba. Je li to svjesna odluka i kako taj kontekst života utječe na vašu kreativnost?
Da, to je potpuno svjesna odluka. U vremenu kada svi hrle prema velikim centrima, često zanemarujemo potencijal manjih sredina koje su jednako vibrantne. Upravo tamo postoji prostor za rast, za inicijativu i za autentične projekte koji nisu unaprijed definirani tuđim očekivanjima. Naravno, manja sredina traži više ulaganja energije. Scenu morate graditi, publiku odgajati, suradnje inicirati. Rijetko postoji netko tko vam je već “utabao” put, no upravo u toj činjenici vidim izazov i slobodu.
“Gorica je za mene identitetski izbor. U njoj vidim prostor za eksperiment, za stvaranje i za dugoročan rad. Ponekad je lakše biti dio već formiranog sustava, ali meni je kreativno uzbudljivije sudjelovati u njegovu nastajanju.“
Radite i s djecom i s odraslima kroz radionice. Postoji li razlika u njihovoj hrabrosti kada je riječ o izražavanju? Tko se lakše ogoli pred publikom?
Rad s djecom i odraslima razlikuje se u pristupu, temama i pedagogiji, ali ono što ih povezuje jest ista potreba za izražavanjem. Djeca su, bez sumnje, spontanija jer još nisu razvila slojeve samokontrole, društvenih očekivanja i identitetskih “oznaka” koje odrasli s vremenom nose. Djeca reagiraju instinktivno, bez straha od pogreške.
Odraslima treba malo više vremena da se opuste, no kad donesu odluku da uđu u proces, njihova posvećenost zna biti iznimno duboka. Često ih upravo povratak kreativnosti podsjeti na dio sebe koji su negdje putem zaboravili. Kreativnost je univerzalna. Svi smo je imali u izobilju dok smo bili djeca, kroz igru, bez pritiska rezultata. Odrasli joj se vraćaju s određenom čežnjom, ali i s većom sviješću i u tom trenutku ogoljavanje pred publikom postaje manje pitanje hrabrosti, a više pitanje povjerenja.
Prošli ste edukacije u Hrvatskoj i inozemstvu. Koliko su vas međunarodna iskustva promijenila i jesu li vas učinila ambicioznijom ili možda prizemljenijom?
Međunarodna iskustva uvijek doživljavam kao priznanje, ali i kao test. Kada izađete iz vlastitog konteksta brzo shvatite gdje ste čvrsti, a gdje još rastete. Volim vidjeti kako rade drugi, koje teme otvaraju, kako strukturiraju procese i odnose se prema publici. Takva iskustva proširuju perspektivu, ali i relativiziraju stvari jer shvatite da se svi, bez obzira na geografiju, susrećemo sa sličnim izazovima: produkcijskim, financijskim, kreativnim… Jesu li me učinila ambicioznijom? Rekla bih da su me učinila svjesnijom. Ambiciozna jesam, ali umjereno – više me vodi kvaliteta nego veličina projekta.
Surađivali ste s različitim festivalima i platformama, od Špancir Festa do međunarodnih umjetničkih inicijativa. Što vam je važnije, veličina scene ili dubina susreta?
Dubina susreta. Uvijek. Iako veličina scene i broj publike mogu imponirati. Mene zanima što je projekt ostavio u zajednici, među publikom, u mislima prolaznika koji su možda sasvim slučajno zastali. Ponekad se pitam: razmišljaju li navečer, prije spavanja, o onome što su gledali? Prozuji li im neka slika kroz glavu? Vrati li im se neka rečenica, osjećaj? Umjetnost ne mjerim duljinom trajanja predstave ni brojem izložaka u galeriji, nego intenzitetom prisutnosti i onime što smo iz te izloženosti ponijeli sa sobom. Ponekad je to snažan pomak, a ponekad se ne dogodi ništa. I jedno i drugo je u redu.
Kao komunikatorica i media coach, radite s ljudima na njihovom javnom nastupu. Kako vi osobno doživljavate vlastiti javni nastup, je li vam i dalje izazov stati pred publiku?
Javni nastup je stalno učenje. Ponekad učim u hodu pa se već nakon izgovorene rečenice uključi unutarnji “radar”, promatram reakcije publike, bilježim neverbalne signale, analiziram vlastiti ton. Ako postoje fotografije ili snimke, pogledam ih, ali često je najvažniji onaj tihi rezime koji napravim sama sa sobom nakon nastupa. Važno mi je ostati prisutna u onome što radim, biti otvorena za sugestiju i kritiku, ali i znati prihvatiti pohvalu. Javni nastup, ovisno o kontekstu, traži dugotrajan fokus, brzo razmišljanje, aktivno slušanje i emocionalnu inteligenciju. Mnogo je toga za “žonglirati”. A ako se dogodi lapsus? Trudim se ne biti prestroga prema sebi. Najčešće ga pretvorim u šalu i tada postane dio šarma, a ne pogreška.
Što vas danas, nakon godina rada, još uvijek može izbaciti iz zone komfora?
Stres i pregorijevanje. To me najbrže izbaci iz svakog kolosijeka. Kada se nakupi previše obveza, kada tijelo počne slati signale, a ja ih ignoriram, to se uvijek negdje reflektira; na zdravlje, na koncentraciju, na kvalitetu izvedbe. Naučila sam da odlazak protiv vlastitog ritma dugoročno nikada nije dobra strategija. S godinama sam postala svjesnija da kreativnost ne funkcionira pod stalnim pritiskom. Ona traži fokus, ali i odmor, disciplinu, ali i nježnost prema sebi. Kad sam smirena, naspavana i kada su zadovoljeni osnovni radni uvjeti, mogu puno.
Da maknemo sve biografije i titule, kako biste opisali sebe izvan profesionalnih okvira? Što vas privatno puni energijom?
Iako sam često okružena ljudima i po prirodi sam ekstrovert, zapravo jako cijenim samoću. Volim se osamiti; u prostoru, u tišini, u mislima. Jutarnji sam tip, obožavam zimska jutra, svitanja, spora jutra uz čaj i nekoliko stranica knjige prije nego što se spojim online. Taj mali ritual daje mi osjećaj unutarnjeg reda prije nego započne vanjska hektika. Volim nedjelje i srijede, zubato sunce, šetnje, volim glasovne poruke i prve jutarnje rečenice. Energijom me pune jednostavne stvari, bliski ljudi, prijatelji, obitelj, moji nećaci. Izvan profesionalnih okvira najviše sam zahvalna na tim svakodnevnim, jednostavnim trenutcima koji su nam svima zajednički.
I za kraj, kada biste morali sažeti svoju misiju u jednu rečenicu, što biste voljeli da ljudi osjete nakon susreta s vašim radom?
Voljela bih da moj rad otvara prostor dijaloga i prisutnosti, da publika u njemu pronađe nešto intimno, nešto osobno – nešto što će spremiti u džep i ponijeti kući. Ako iz tog susreta izraste i najmanji pomak, moja je misija ispunjena.
FOTOGRAFIJE: Marko Lopac, David Jolić/cityportal.hr, Mislav Mesek, Katarina Drvodelić, Mario Žilec, privatno vlasništvo
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Marko Lopac
