Iza Hrvatskog deflimpijskog odbora su najuspješnije Deflimpijske igre u povijesti – devet osvojenih medalja, vidljivost kakvu taj sport dosad nije imao i osjećaj da se, barem na trenutak, promijenio način na koji javnost gleda na gluhe sportaše i njihov rad. No ti rezultati nisu se dogodili preko noći, niti su isključivo posljedica sportskog trenutka. Oni su rezultat sustava koji je, uz vrhunske sportaše, počeo ozbiljno razmišljati i o načinu na koji komunicira vlastiti identitet, vrijednosti i priče.
U tom se kontekstu ime Ante Plećaš sve se češće pojavljuje iza kulisa hrvatskog deflimpijskog sporta. Kao marketing direktor Hrvatskog deflimpijskog odbora, Ante je u relativno kratkom vremenu sudjelovao u redefiniranju vizualnog identiteta Saveza, jasnijem pozicioniranju Deflimpijskih igara u javnom prostoru i stvaranju komunikacije koja sportaše ne svodi na fusnotu sportskog sustava, nego ih postavlja u središte priče. Njegov profesionalni put – od jedne od najuspješnijih marketinških agencija u Hrvatskoj do rada u sportskom sustavu koji se tek počeo otvarati prema široj publici – činio se kao dobar povod za razgovor, ali i kao rijetka prilika da se deflimpijski sport sagleda iznutra.
Ante Plećaš
U profesionalnim biografijama često se govori o napretku, ambiciji i uspjehu, no rjeđe o trenutku kad shvatiš da si jedno poglavlje ispisao do kraja i da daljnji rast ne leži u brzini, već u promjeni smjera. Za Antu Plećaša taj trenutak nije došao iz zamora, nego iz jasnoće. Nakon dugogodišnjeg rada u jednoj od najuspješnijih marketinških agencija u Hrvatskoj, odlučio je napustiti okruženje koje ga je profesionalno oblikovalo i okrenuti se sustavu koji je, premda bogat rezultatima i tradicijom, još uvijek čekao da ga se ispriča na pravi način.
„HDO me privukao jer je u tom trenutku bio tek čisto platno po kojem treba crtati, a izazova je bilo malo more koji zahtjevaju često iznimno kreativna rješenja.”
Sport u toj rečenici nije metafora, nego polazište. Hrvatski deflimpijski odbor nije ga privukao samo zato što je dio sportskog sustava, već zato što je u trenutku njegova dolaska bio, kako sam kaže, prostor pun potencijala, ali bez jasnog narativa.
U marketinškoj branši, rijetko se dobije prilika započeti gotovo ispočetka — graditi identitet, komunikaciju i javnu percepciju sustava koji već ima stoljeće dugu povijest, ali je izvan sportskih krugova ostao gotovo nevidljiv. Ono što je dodatno učvrstilo njegovu odluku bio je tim koji ga je dočekao. „Veliki okidač za moj prelazak bio je i tim koji me tamo dočekao ispunjen iznimno ambicioznim i talentiranim mladim ljudima koji su si zadali visoke ciljeve te mi obećali svu moguću potporu u mome radu”, napominje Ante.
Susret s kulturom koju ne poznaješ
Iako je u sportskom kontekstu bio na poznatom terenu, ulazak u deflimpijski sport značio je i ulazak u svijet koji ima vlastita pravila i načine komunikacije. Iznenađenja nisu dolazila s natjecanja, već iz svakodnevice zajednice s kojom dotad nije imao doticaja.
„Puno toga me iznenadilo, doduše manje stvari iz sporta jer na njih sam spreman, sport je univerzalan jezik. Stvari koje su me iznenadile bile su vezane za svijet gluhih osoba i za kulturu gluhih koja je dosta specifična, a koju ja kao čujuća osoba nisam prije poznavao.” Kultura gluhih, kako je opisuje, ne funkcionira na principu zatvorenosti, nego povjerenja. No to povjerenje dolazi samo ako si spreman slušati, učiti i priznati da ulaziš u prostor koji nije tvoj.
“To je jedan predivan svijet još predivnijih ljudi koji sve svoje vrijeme, trud i znanje ulaže u svoju zajednicu i bez ikakve zadrške su spremni primiti svakoga tko je spreman otvoriti i sebe i zaviriti u njihov svijet.“
Rebranding kao pitanje točnosti
Promjena vizualnog identiteta Hrvatskog deflimpijskog odbora nije bila kozmetički zahvat, nego nužan iskorak prema preciznijem, poštenijem predstavljanju sporta i sportaša koje Savez okuplja. Ante Plećaš vrlo jasno naglašava da se nije radilo o trendu ni o potrebi da se “izgleda modernije”, već o potrebi da se stvari napokon nazivaju pravim imenom.
„Prvi i najvažniji korak je bio rebranding Saveza, što uključuje novo ime i vizualni identitet. Dosta veliki korak, ali morali smo ga napraviti“, kaže Ante, objašnjavajući kako je dosadašnji naziv – Hrvatski sportski savez gluhih – s vremenom prestao točno opisivati stvarnost na terenu. Razlog nije bio ideološki, nego vrlo konkretan. Napredak tehnologije, posebno u području slušnih pomagala, promijenio je svakodnevicu mnogih sportaša. Ipak, pravila deflimpijskog sporta ostala su jasna i stroga, što u javnosti često nije bilo dovoljno objašnjeno.
„Specifičnost vezana za sport gluhih koju je izrazito važno uvijek isticati je da sportaš kako bi se mogao natjecati u sportu gluhih mora imati oštećenje sluha na oba uha od minimalno 55 decibela“, ističe Ante, dodajući kako to znači da mnogi sportaši nisu potpuno gluhi, nego osobe s oštećenim sluhom – činjenica koja se rijetko komunicirala jasno i bez pojednostavljivanja.
Još važniji razlog za rebranding bio je gotovo nevjerojatan podatak da velik dio javnosti uopće ne zna da gluhi sportaši imaju svoje olimpijske igre. Deflimpijske igre postoje već sto godina, priznate su od strane Međunarodnog olimpijskog odbora i ravnopravne su s Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama – no ta činjenica u Hrvatskoj dugo je prolazila ispod radara.
„Rebrandingom smo pokušali i nadam se uspjeli jasnije to iskomunicirati i nasloniti se na tradiciju olimpizma koji gluhi njeguju već sto godina“, kaže Ante. U tom smislu, novi identitet Saveza nije bio samo vizualna promjena, nego jasan stav: deflimpijski sport ne traži poseban tretman, nego točno razumijevanje.
Agencijsko iskustvo kao temelj
Antin profesionalni background snažno je utjecao na način na koji je pristupio ovom sustavu. Godine provedene u agencijskom poslu naučile su ga brzini, disciplini i radu pod pritiskom, no vrlo brzo postalo mu je jasno da ovdje ti alati moraju biti prilagođeni drukčijem ritmu.
„Rad u agencijama te ili izgradi ili prožvače i ispljuni. Bilo što da ti se od ovog dvoje dogodi je super jer u svakom slučaju znaš gdje si i na čemu si“, govori, uspoređujući agencijski tempo sa sportom koji također ne ostavlja puno prostora za kalkulacije.
No prilagodba nije bila samo profesionalna. Ulazak u svijet deflimpijskog sporta značio je i ulazak u kulturu gluhih – svijet s vlastitim pravilima, vrijednostima i načinima komunikacije. „Prilagodba je bila utoliko što moram naučiti i još učim jednu potpuno novu kulturu, kulturu gluhih i znakovni jezik koji dolazi s njom“, priznaje Plećaš, ističući kako je upravo ta dimenzija posla najviše oblikovala njegov pristup komunikaciji.
Vidljivost koja ima smisao
Jedan od rijetkih projekata koji je izašao iz sportskog kruga i privukao širu pažnju javnosti bila je suradnja s brendom Lunilou, u okviru koje je hrvatska delegacija predstavljena na Deflimpijskim igrama u Tokiju. Iako se o tom projektu često govorilo kroz modu, Ante ga vidi prvenstveno kao komunikacijsku odluku. „Prije svega htjeli smo da hrvatsku delegaciju predstavlja hrvatski brend“, kaže, naglašavajući koliko mu je bilo važno da sportaši nose odjevne komade koji dolazi iz zemlje koju predstavljaju.
Komplimenti drugih delegacija, koje su hrvatski tim neslužbeno proglasile najbolje odjevenima na Igrama, došli su kao potvrda, ali ne i kao primarni cilj. Važnije je bilo ono što se događalo unutar tima, osjećaj ponosa i pripadnosti koji se teško može izmjeriti, ali se vrlo jasno vidi.
Antin After5
Izvan profesionalne uloge, Antin život, kaže, ostaje jednostavan i čvrsto vezan uz ljude koji ga okružuju. „Ljeti more, zimi snijeg, a uvijek ljudi, odnosno supruga, obitelj i prijatelji“, govori bez potrebe za dodatnim objašnjenjem. U toj rečenici možda je i najtočniji sažetak njegova pristupa poslu: ambiciozno, ali prizemljeno, profesionalno, ali osobno. Jer, kako pokazuje i njegov rad u Hrvatskom deflimpijskom odboru, najvažnije promjene rijetko dolaze iz velikih gesta – nego iz dosljednog rada i jasne namjere da se stvari naprave kako treba.
FOTOGRAFIJE: Privatna arhiva
