Brad Stulberg, američki autor, novinar i coach koji se bavi temama izvrsnosti, dugoročnog uspjeha, mentalne izdržljivosti i smislenog rada, u jesen prošle godine objavio je knjigu “The Way of Excellence” u izdanju HarperCollinsa. Riječ je o knjizi na kojoj je radio gotovo deset godina, a koja pokušava odgovoriti na pitanje koje je u suvremenom svijetu sve aktualnije: kako uopće izgleda smislen put prema izvrsnosti u vremenu stalne distrakcije, brzine i površnih mjerila uspjeha?
Umjesto hustle kulture, trikova za optimizaciju i opsesije vanjskim priznanjima, Stulberg izvrsnost definira kao proces duboko povezan s unutarnjim osjećajem ispunjenja, pažnje i angažmana. Jedan od ključnih pojmova na kojima gradi cijelu knjigu jest autotelično iskustvo.
Što je autotelično iskustvo?
Autotelično iskustvo opisuje stanje u kojem zadovoljstvo proizlazi iz samog čina rada ili vježbanja, a ne iz nagrade, statusa ili priznanja koji eventualno slijede. Drugim riječima, vrijednost je u procesu, a ne u ishodu. U takvim iskustvima, piše Stulberg, nestaje potreba za dokazivanjem, uspoređivanjem i vanjskom validacijom jer su kriteriji uspjeha jasni i stvarni – ili smo nešto napravili dobro ili nismo. Upravo zato često navodi primjere poput dizanja utega, pisanja, obrade drva, trčanja maratona ili sviranja glazbe. Riječ je o praksama u kojima je teško samome sebi lagati, a gotovo nemoguće “zamagliti” rezultat.
U knjizi naglašava kako nas suvremeni svijet neprestano gura prema onome što naziva pseudoizvrsnošću, obliku “uspjeha” koji se temelji na prividu produktivnosti, konstantnoj stimulaciji i jurnjavi za dopaminom. Takav pristup često stvara osjećaj da stalno nešto radimo, ali bez stvarnog osjećaja smisla. Prava izvrsnost, tvrdi Stulberg, zahtijeva suprotno: fokus, dosljednost, strpljenje i spremnost da se duboko brinemo o onome što radimo. Upravo zato autotelično iskustvo ima i etičku dimenziju – kada se osoba posveti nečemu stvarnom i konkretnom, s jasnim pravilima i mjerilima, teže gubi dodir sa stvarnošću i vlastitim vrijednostima.
U razgovoru objavljenom na Substacku “Range Widely” Davida Epsteina, Stulberg dodatno pojašnjava ovu ideju upozoravajući na opasnosti digitalnog okruženja, koje opisuje kao “algoritamsku pokretnu traku koja ne vodi nikamo”. U tom kontekstu naglašava da poanta nije u krajnjem rezultatu, nego u samom procesu i u osjećaju živosti, zadovoljstva i postignuća koji iz njega proizlaze. Zadovoljstvo, kako objašnjava, proizlazi iz osjećaja da svoje vještine koristimo na način koji nam ima smisla, dok je sreća prolazna i često ovisna o vanjskim okolnostima.
Težnja izvrsnosti kao univerzalna ljudska potreba
Polazište knjige “The Way of Excellence” bila su vrlo temeljna, ali danas često zanemarena pitanja: što nam pomaže da se osjećamo živo, ispunjeno i povezano u kaotičnom, prezasićenom svijetu, kako izgleda put istinske izvrsnosti i kako ga je moguće održati dugoročno, bez sagorijevanja? Stulberg izvrsnost ne promatra kao privilegiju rijetkih niti kao rezultat savršene discipline ili neprekidne produktivnosti. Naprotiv, polazi od ideje da je težnja izvrsnosti univerzalna ljudska potreba, prisutna u različitim područjima života – od sporta i glazbe, preko medicine i zanata, do kreativnog rada i vođenja timova.
Važan dio knjige čini i autorova kritika kulture brzih rješenja, hackova, optimizacije i perfekcionizma, koja često stvara privid napretka, ali dugoročno vodi u iscrpljenost, otupljenost i gubitak smisla. Stulberg otvoreno piše o epidemiji burnouta i osjećaju da ljudi “odrade dan”, ali bez stvarnog angažmana. Prava izvrsnost, kako je on definira, uključuje izazivanje samoga sebe u vrijednim pothvatima, fokus na ono što je doista važno i izražavanje osobnih kvaliteta koje nas čine onime što jesmo.
U tom kontekstu, “The Way of Excellence” kombinira suvremena znanstvena istraživanja, filozofiju, osobne priče i vrlo konkretne prakse. Knjiga je praktičan vodič koji čitatelja prati kroz proces preispitivanja vlastitih ciljeva, navika i okruženja. Stulberg ne obećava brze promjene, nego poziva na sporiji, dosljedniji i dugoročno održiv pristup radu i životu, u kojem izvrsnost nije krajnja točka, već proces postajanja. Upravo autotelično iskustvo u toj priči ima središnje mjesto jer je podsjetnik da se smisao ne pronalazi u vanjskim mjerilima uspjeha, nego u pažnji, integritetu i stvarnom ulaganju sebe u ono što radimo.
Još malo o autoteličnom iskustvu
Autotelično iskustvo u psihologiji se često povezuje s pojmom flowa, stanja potpune uronjenosti u ono što radimo, koje je detaljno istraživao psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, o čemu piše Human Performance. Riječ je o onim trenucima kada smo potpuno “u zoni”, kada nam je pažnja usmjerena samo na zadatak pred nama, a osjećaj samosvijesti, sumnje i vanjske procjene privremeno nestaje. Takvo autotelično iskustvo ne dolazi nužno u velikim ili spektakularnim trenucima, nego se često javlja u radu, vježbanju ili stvaranju, onda kada su izazov i vještina u ravnoteži.
Psiholozi koji su se bavili autoteličnom osobnošću opisuju je kao skup osobina koje olakšavaju ulazak u takva stanja. Osobe s izraženijim autoteličnim crtama ne traže primarno vanjsku potvrdu, nego su motivirane samim procesom. Njihovi ciljevi su intrinzični, usmjereni prema osobnom osjećaju smisla i rasta, a ne prema statusu ili nagradama. Upravo zato lakše zadržavaju fokus, rjeđe ih izbacuju distrakcije i spremnije prihvaćaju izazov kao dio procesa, a ne kao prijetnju.
Istraživanja pokazuju da se autotelično iskustvo najčešće javlja u uvjetima u kojima postoje jasni ciljevi, brza povratna informacija i osjećaj da su zahtjevi zadatka usklađeni s našim sposobnostima. U takvim trenucima akcija i svijest se stapaju, vrijeme mijenja svoj uobičajeni ritam, a briga o neuspjehu ili dojmu koji ostavljamo na druge jednostavno nestaje. Aktivnost postaje sama sebi svrha, bez skrivenih motiva ili kalkulacija, što je i srž autoteličnog iskustva.
Zanimljivo je i to da se autotelično iskustvo ne veže uz određenu vrstu posla ili talenta. Nije presudno bavimo li se sportom, pisanjem, glazbom ili nekom naizgled banalnom svakodnevnom aktivnošću, nego stupanj uronjenosti i pažnje koji joj posvećujemo. Upravo u toj mogućnosti da i u običnim stvarima pronađemo izazov, ritam i smisao, psiholozi vide jedan od razloga zašto autotelično iskustvo ima snažan učinak na osjećaj zadovoljstva i mentalne stabilnosti.
FOTOGRAFIJE: Brad Stulberg Substack, Dupe Photos, Unsplash
