TEKST: Monika Bončina
S nekih poslova odlazimo jer su loše plaćeni, iscrpljujući su ili naprosto nepodnošljivi. Ne osjećamo se dovoljno vrijednima, cijenjenima, redovito ostajemo prekovremeno, a za to ne bivamo nagrađeni.
No, na nekim su poslovima uvjeti više nego sjajni. Plaća je sasvim dobra, kolege su u redu, ali nešto ipak ne štima i znamo da više ne želimo ostati, ali nemamo opipljiv i konkretan razlog zašto je tome tako. Pokušavamo pronaći argument i vrlo često zapnemo u stupici uvjeravajući se da smo samo nezahvalni i da razloga za odlazak nema.
Paralelno, sve nam je teže pronaći dobar odgovor na pitanje zašto uopće radimo to što radimo?
“Teško da ću uspjeti kao ničiji sin”
Tomislavu Dunđeru bilo je 19 kada je dobio posao kojim je, barem na papiru, mogao biti sasvim zadovoljan. Plaća je, kaže, bila sjajna, na poslu mu je bilo dobro i nije imao neki veliki razlog poželjeti otići. Osim jednog.
“Taj me posao nimalo nije ispunjavao. Osjećao sam kao da trunem. Čak sam u toj godini dobio 13 kila, a mislim da to dovoljno govori o tome kako sam se osjećao”, govori nam Tomislav koji je još kao dječak, puno prije obveza, odgovornosti i napose – formativnih godina, poželio biti glumac.
Okolina ga je, prisjeća se, kroz cijelo odrastanje uvjeravala da je to gotovo nemoguće:
“Ljudi oko mene uglavnom su govorili da je prijamni nemoguće proći, da se na Akademiju upada samo preko veze, da ću teško uspjeti kao ‘ničiji sin’. Ali s vremenom sam se potpuno ogradio od tuđih mišljenja. Zapravo mi je prkos postao pokretač. Govorio sam sebi – e sad ću vam pokazati da se može.”
Radeći u stabilnoj tvrtki, napredovao je i postao jedan od najboljih u kolektivu, ali je cijelo to vrijeme sanjao o glumi. Prije jutarnjih, popodnevnih i noćnih smjena opsesivno je čitao tekstove, pripremao monologe, vježbao i slušao komentare da sigurno neće uspjeti.
Na prvom prijamnom sam se potpuno ukočio, bio preplašen, preznojen, nisam ni znao što radim na pozornici. Kad sam dobio e-mail da nisam prošao dalje, bio sam razočaran, ali najvažnije od svega je što to nisam doživio kao dokaz da nisam dovoljno dobar, nego kao poticaj da pokušam ponovno.
Paradoksalno, odluka da napusti stabilan posao dolazi upravo tada, nakon prvog neuspjeha:
“Najviše me vodio osjećaj da želim živjeti životom kojim ću biti zadovoljan. Neuspjeh nije bio opcija, ne zato što sam mislio da sam bolji od drugih. Osjećao sam da sebi dugujem taj pokušaj.”
Imao je vrlo konkretan cilj, pripremiti tri monologa i pjesmu, raditi na prirodnosti, na glasnoći, na izgovaranju misli koje su upisane u tekstu.
“Nisam sanjario o uspjehu, nego sam radio na vrlo jasnim zadacima.”
Prije odlaska na drugi prijamni, bez da je znao kakav će biti ishod, vjerovao je u sebe i dao otkaz. Nedugo zatim, stigao mu je e-mail. Upao je na Akademiju dramskih umjetnosti, magistrirao je glumu i trenutačno, u trenutku kad razgovaramo, priprema treću predstavu u Kazalištu Kerempuh.
“Ponešto sam i snimio za velike i male ekrane. Puno radim i nekako osjećam da sam pronašao svoj ritam. Kako bi rekao Đoković: ‘Not too bad'”, govori mladi glumac.
“Posao mora biti radost”
Za njegovu se generaciju često govori da od posla “očekuje previše” ili da su naprosto razmaženi. Generaciji Z, pokazuju studije, nije dovoljna samo dobra plaća. Posao mora imati smisao, pružati zadovoljstvo, ponuditi prilike za razvoj i učenje, odgovarati određenom sustavu vrijednosti:
“Dok je drugima posao često obaveza, meni je u većini slučajeva radost i neko unutarnje ispunjenje. Svaki put kad dođem u kazalište ili na set, otkrivam nešto novo, neku novu scensku energiju s kolegama, neku novu situaciju i to me ispunjava. Mislim da smo samo manje spremni prihvatiti posao isključivo kao izvor prihoda. Ako je to razmaženost, onda jesam razmažen, ali jednostavno ne pristajem na manje.”
Upravo se osjećaj koji Dunđer opisuje, da dobri uvjeti i sigurnost nisu nužno dovoljni ako u onome što radimo ne pronalazimo smisao, nalazi u središtu fenomena koji se posljednjih godina opisuje kao brown-out. Za razliku od burn-outa, kod kojeg u prvi plan dolazi iscrpljenost zbog dugotrajnog stresa i preopterećenja, brown-out se veže uz gubitak smisla i motivacije za posao koji obavljamo. Čovjek pritom ne mora prestati funkcionirati. Može uredno dolaziti na posao, izvršavati zadatke i izvana djelovati sasvim dobro, dok se istodobno sve češće pita čemu sve to zapravo služi, koji je smisao tog posla i je li to doista bio njegov san.
“Posao i dalje odrađujem, ali ne vidim smisao u njemu. Potpuno mi je svejedno i to se u meni skupilo postepeno, baš kao kada ljudi govore o stresnom vrtlogu. Cijelo vrijeme se ulijeva i u jednom trenu je čaša prelivena i mi se čudimo kako je prelivena kad je taj posljednji stres bio najmanji do sada. Ne razmišljamo o svemu što je prethodilo”, govori nam 26-godišnji Leo, kako ćemo ga za potrebe ovog teksta zvati radi zaštite njegova identiteta.
Dio je generacije koja, sam kaže, često mijenja poslove, posebice u usporedbi sa svojim roditeljima:
“Konstantno nam govore ‘svugdje je isto’, ali ja doista mislim da nije. Možda će ti biti jednako grozno ili gore na nekom sljedećem poslu, ali to ne znači da ne trebaš probati i dati šansu sebi i nekom drugom poslu da te usreći. U najgorem slučaju, samo ćeš se opet naći u pretraživanju poslova.”
“Smisao je mir”
No ideja da svaki posao koji radimo mora nužno pružati osjećaj smisla Hrvoju Juriću nije baš sasvim uvjerljiva. Ovaj freelancer, putopisac, fotograf i snimatelj danas ima 40 godina i već dugo živi izvan klasičnog sustava rada, ali do slobode koju je tražio nije, kaže, došao tako što je odbijao sve poslove koji ga nisu veselili. Dapače, smatra da upravo u tome mlađe generacije ponekad griješe:
“Netko tko ima 20 i nešto godina u krivu je ako odbija poslove koji ga ne vesele. Jednostavno treba steći iskustvo kako bi u nekoj zrelijoj dobi, kad je već izgrađen kao osoba, shvatio koliko mu je koja pogreška donijela dobrog.”
Hrvoje je relativno rano shvatio da klasičan radni odnos nije život kakav želi. Nije mu, kaže, smetao rad, nego ideja da mora biti kreativan unutar unaprijed određenih osam sati. Umjesto sigurnosti odabrao je slobodu, ali danas upozorava da je upravo ona često puno manje romantična nego što izgleda izvana. Štoviše, za njega takav koncept nije uopće romantičan.
“Konstantna je borba i grč, često puta i mnoge neprospavane noći u kojima niste sigurni što će se dogoditi sutra. Naučite se boriti, a to je vrlo važno ne samo u svijetu freelancera, nego općenito”, pojašnjava. Bilo je, kaže, i razdoblja kada je ta nesigurnost značila da nije imao dovoljno novca ni za hranu. Tada je sanjao samo o tome da jednog dana ima dovoljno za osnovne potrebe, da plati režije te da ne mora razmišljati što donosi sutra, bez propitkivanja dubljeg smisla.
Danas je njegova situacija bitno drugačija, ali upravo su ga godine takvog života naučile opreznije birati čemu će posvetiti vrijeme i energiju.
Sloboda je skupa. Mičete se iz sustava i idete suprotno od smjera rijeke. Idete uzvodno, kako većina ne ide, i normalno da je teško. Pogotovo kada takvi teški trenuci potraju godinama.
S četrdeset godina, međutim, više nema potrebu dokazivati da može baš sve. Odustao je od, kako ih naziva, megalomanskih projekata koji su ga godinama trošili, ponajviše psihički. Sa svoja dva psa, Enom i Maxom, preselio je na Papuk, usporio i, kaže, s vremenom naučio prepoznati što mu odgovara, a što više ne. I u tomu, zapravo, vidi smisao:
“Tu smo sretni. Imam dobre ljude oko sebe, imamo brda, prirodu i mir. To je za mene sloboda, biti okružen ljudima koji su slični meni.”
Mora li nas posao uopće ispunjavati?
Tomislav, Leo i Hrvoje imaju potpuno različita iskustva, ali otvaraju vrlo važno pitanje: koliko je uopće realno očekivati da posao bude mjesto na kojem ćemo pronaći smisao, zadovoljstvo i osobno ispunjenje? I gdje završava sasvim normalno nezadovoljstvo poslom, a počinje brown-out?
Potreba da u poslu pronađemo smisao nije nikakva posebnost generacije Z. Psihologinja Deša Matičević podsjeća da se radna motivacija istražuje još od sredine prošlog stoljeća, no od tada su se značajno promijenile okolnosti u kojima radimo, a s njima i ono što smo za posao spremni dati:
“Korporativni svijet je brz, zahtjevan i stresan, radni dani su dugi, a posao se često nosi kući te zbog stalne uključenosti u komunikacijske kanale nemamo dojam da se zapravo možemo u potpunosti isključiti.”
Paralelno, život postaje sve skuplji i neke ne samo želje, nego ponekad i osnovne potrebe postaju manje dostižne te se događa nesrazmjer u percepciji toga koliko radimo i ulažemo u posao, a koliko dobivamo natrag, pojašnjava.
“Zbog toga nam postaje još važnije osloniti se na unutarnju motivaciju kako bismo imali neki osjećaj isplativosti. Mladi ljudi su svjesni da su puno uložili u posao, novčano i vremenski kroz obrazovanje, dodatno usavršavanje te podređivanje svog slobodnog vremena; i žele od toga dobiti neki povrat. Drugim riječima, ako već ulažem, želim ulagati u ono do čega mi je stalo”, apostrofira.
Imperativ nosi mogućnost frustracije
Međutim, postoji i druga strana te priče. Ako smo odbacili ideju da posao treba samo odraditi i počeli od njega očekivati smisao, razvoj i osobno zadovoljstvo, lako možemo završiti s novim imperativom – da nas posao mora ispunjavati baš cijelo vrijeme.
“Svaki imperativ nosi mogućnost frustracije i nezadovoljstva ako ga shvatimo previše rigidno. Život nužno sadrži ugodne i neugodne emocije, uspjehe i neuspjehe, novosti, ali i rutinu i dosadu”, upozorava Matičević. To, međutim, ne znači da je svaki period nezadovoljstva automatski znak da smo izgubili smisao u poslu. Loši dani, pad motivacije, frustracije i dosada normalan su dio svakog posla, pa i onoga koji volimo. Ključna je, kaže psihologinja, razlika između prolaznog osjećaja i nezadovoljstva koje traje.
“Važno je ne donositi dugoročne zaključke na temelju samo trenutačnog iskustva. Možemo se zapitati ‘bih li ovako razmišljao da se trenutačno ne osjećam ovako? Hoću li drugačije gledati na ovu situaciju za tjedan dana, mjesec dana ili godinu dana?’“
Ako se, međutim, nezadovoljstvo i manjak motivacije nastavljaju, vrijedi pokušati precizno odrediti što nam zapravo više ne odgovara. Je li problem u samom poslu, uvjetima u kojima ga radimo, ljudima, nedostatku napretka ili u tome što se ono što radimo više ne podudara s onime što nam je važno? Tek tada, kaže, ima smisla razmišljati o alternativama jer promjena posla sama po sebi ne jamči da će problem nestati:
“U teškim periodima trava brzo može izgledati zelenije negdje drugdje, no realnost je da svaki posao ima i dobre i loše strane te je važno o takvim odlukama razmisliti i dati si vremena proučiti različite opcije.”
“Osjećam odgovornost prema sebi da si ne dopustim biti nesretan”
Uostalom, i kada pronađemo posao koji nam daje osjećaj smisla, ne nestaju frustracije, nesigurnost i loši dani. To je vrlo dobro shvatio i Tomislav Dunđer. Posao o kojem je sanjao od djetinjstva danas, priznaje, izgleda bitno drugačije nego što ga je tada zamišljao:
“Kažu da je gluma uvijek bila igra, a ja mislim da su se pravila igre malo promijenila.”
Problematično je kad igra postane igra otvorenog svijeta, kad se moraš nositi s konkurencijom, neuspjehom, ljubomorom:
“Jako je puno glumaca u odnosu na tržište. Jednostavno, ne dobiju svi jednaku priliku, kao i u svakom poslu, ali upravo činjenica da radim ono što volim i da se ne mogu zamisliti ni u jednoj drugoj profesiji me na neki način svaki put vrati na pravi put.”
To ne znači da je pronašao posao bez loših dana, nego da ni tijekom istih nije izgubio odgovor na pitanje zbog čega je odabrao slijediti svoj san:
“Uspjeh za mene nema veze s novcem ni popularnošću, nego s time da sam zadovoljan sobom, svojim životom i onime što radim. Ljudi izvana ne vide tvoju borbu niti znaju kroz što prolaziš. Zato mislim da je najvažnije sam sebi dati priznanje. Osjećam odgovornost prema sebi da si ne dopustim biti nesretan.”
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
