Prije otprilike godinu dana Katie Lowe ugasila je svoj smartphone, izvadila SIM karticu i prebacila je u Nokiju na preklop koju je naručila preko interneta. Istodobno je deaktivirala i arhivirala Instagram, izašla iz grupnih chatova, prijateljima iz Europe počela se javljati mailom i odlučila provjeriti kako će izgledati njezina svakodnevica kada više ne bude imala uređaj preko kojeg je, kao i većina nas, do tada organizirala gotovo svaki dio dana. Godinu dana poslije svoj je digitalni detoks opisala u tekstu “My First Year Without a Smartphone”, objavljenom na Substacku, a njezin zaključak nakon punih dvanaest mjeseci prilično je jasan: na smartphone se ne planira vratiti.
Njezin tekst pritom nije manifest protiv tehnologije niti pokušaj da sve one koji imaju smartphone uvjeri kako žive pogrešno. Lowe radi kao urednica i u marketingu, internet koristi svakodnevno, osam sati dnevno provodi za računalom, kod kuće ima Wi-Fi i bez problema priznaje da život bez smartphonea podrazumijeva čitav niz praktičnih komplikacija koje s vremenom ne nestaju potpuno. Ona, dakle, nije otišla offline u doslovnom smislu, niti se pokušala vratiti u neko idealizirano predsmartphone razdoblje, nego je napravila nešto mnogo jednostavnije i upravo zato zanimljivije: internet je prestala nositi sa sobom u džepu, dostupan u svakoj prostoriji, u svakom prijevoznom sredstvu, dok čeka kavu, dok hoda ulicom, prije spavanja i nekoliko sekundi nakon buđenja…
Ta je razlika možda i najvažnija za razumijevanje cijelog njezina eksperimenta, jer rasprava o vremenu koje provodimo online često se svodi na podatak o screen timeu, iako problem nije nužno samo u tome jesmo li pred ekranom dva, četiri ili šest sati dnevno. Puno je zanimljivije koliko često tijekom dana posežemo za telefonom i koliko nam se puta zbog toga prekine misao, razgovor, dosada ili trenutak u kojem se zapravo ništa ne događa.
Većina nas nema osjećaj da svjesno odlučuje provesti nekoliko sati dnevno na telefonu; to se vrijeme rasporedi u desetke malih intervala, nekoliko minuta dok čekamo tramvaj, kratki pogled na Instagram prije spavanja, provjeravanje jedne poruke koje završi s nekoliko videa, ili automatsko otključavanje ekrana čim se pojavi nekoliko sekundi praznine.
Lowe je smartphone već jednom izbacila iz života dok je studirala, u razdoblju u kojem je istodobno radila puno radno vrijeme kako bi mogla plaćati stan i studirala dovoljno ozbiljno da ne izgubi stipendiju. U tom je trenutku, piše, vrlo jasno shvatila da joj smartphone uzima sate koje jednostavno nije imala, pa ga je na šest mjeseci zamijenila jednostavnijim telefonom, sve dok početak pandemije i fizička izolacija nisu takav način života učinili znatno manje praktičnim. Kada se vratila smartphoneu, vrlo brzo vratile su se i stare navike: fotografiranje gotovo svega što radi, objavljivanje svakodnevice na Instagram Storiesima, neprestano provjeravanje telefona i osjećaj da sve teže ostaje koncentrirana na jednu stvar.
Kada vlastiti život počnemo gledati kao sadržaj
Odluka da ponovno odustane od smartphonea kod Lowe nije došla zbog jedne aplikacije, nego zbog sve jačeg osjećaja da teško održava koncentraciju, slabije pamti i da joj dani prolaze bez jasnog osjećaja kamo je vrijeme otišlo. Posebno ju je pogodilo iskustvo nakon vlastitog vjenčanja, jednog od najsretnijih i najintimnijih dana njezina života. Kada su fotografije završile na društvenim mrežama, zasmetalo joj je što je događaj koji joj je toliko značio odjednom postao tek nekoliko fotografija na feedu, smještenih između reklamama, tuđih objava i sadržaja preko kojeg ćemo nekoliko sekundi poslije jednostavno prijeći prstom.
Nije joj pritom smetao broj lajkova, nego osjećaj da je nešto privatno i važno pretvorila u još jedan komad sadržaja. Upravo ju je to natjeralo da razmisli koliko često vlastiti život više ne doživljavamo samo zbog samog trenutka, nego istodobno zamišljamo kako bi izgledao na fotografiji ili Storyju. Kada je prestala stalno imati kameru i Instagram pri ruci, počela je ponovno uživati u malim stvarima koje nije trebalo zabilježiti ili podijeliti, pa tako, primjerice, novu pixie frizuru nije objavila online, nego je pustila da je prijatelji prvi put vide uživo.
Problem nije dosada, nego to što smo zaboravili kako izgleda
Život bez smartphonea lako zvuči romantično, uz analogne fotoaparate, knjige, bilježnice i šetnje bez navigacije, ali Lowe vrlo otvoreno piše da prvi tjedni njezina eksperimenta nisu izgledali tako. Nestankom smartphonea odjednom su nestali i Uber, jednostavan pristup WhatsAppu, navigacija, glazba, digitalne ulaznice i niz drugih funkcija na koje se toliko naviknemo da ih primijetimo tek kada ih više nema. Nakon otprilike mjesec dana pojavila se i puno neugodnija praznina: više nije mogla svaki trenutak dosade automatski ispuniti otvaranjem aplikacije, a stvari poput čitanja, šetnje ili novog hobija u početku su joj djelovale sporije i zahtjevnije nego što je očekivala.
Tada je počela shvaćati koliko je vremena prije toga bilo razlomljeno na stotine malih digitalnih pauza. Ponovno je počela redovito pisati, razvijati vlastiti kreativni projekt i uz stalni posao preuzimati freelance klijente, što joj je, prema vlastitoj procjeni, povećalo mjesečne prihode za oko 25 posto. Godinama je planirala ustajati u pet ujutro kako bi prije posla stigla pisati, a nakon odustajanja od smartphonea shvatila je da joj zapravo nije trebao dodatni sat u danu, nego vrijeme koje je već imala, ali ga prije nije ni primjećivala.
Koncentracija se teško vraća još jednom aplikacijom
Lowe se u tekstu posebno zadržava na koncentraciji i načinu na koji je pokušavamo vratiti. Posljednjih godina pojavila se cijela industrija alata za fokus, od Pomodoro timera i aplikacija koje blokiraju druge aplikacije do različitih sustava organizacije, no njezina je poanta puno jednostavnija: teško je još jednom aplikacijom riješiti problem koji velikim dijelom nastaje upravo zato što je naš um stalno izložen novim podražajima. Za nju se duboka koncentracija počela vraćati tek kada je slobodno vrijeme ponovno postalo stvaran odmor, a ne još jedan sat ispunjen fotografijama, videima, vijestima, reklamama i tuđim mišljenjima.
“Kada je taj stalni tok informacija nestao, Lowe je počela više čitati, pisati, zvati prijatelje i jednostavno provoditi vrijeme bez potrebe da svaku prazninu nečime ispuni. Upravo je u tome, čini se, pronašla najveću promjenu: ne u tome da je postala produktivnija pod svaku cijenu, nego da joj se pažnja postupno prestala raspadati na desetke sitnih prekida.“
Što se dogodi kada prestanemo sve pratiti kroz ekran
Društvene mreže stvorile su vrlo specifičan oblik bliskosti u kojem o ljudima možemo znati mnogo bez stvarnog razgovora s njima. Znamo gdje su bili za vikend, jesu li otputovali, promijenili posao ili se ošišali, pa lako nastaje osjećaj da smo i dalje u kontaktu čak i kada se mjesecima nismo čuli. Lowe je to posebno osvijestila kada je prestala pratiti Instagram i počela pisati duga pisma prijateljici u New Yorku, upravo zato što više nije svakodnevno dobivala male informacije o njezinu životu putem Storiesa. Ako je željela znati što joj se događa, morala ju je pitati, a upravo joj je ta sporija i namjernija komunikacija počela djelovati vrijednije od stalnog toka digitalnih updateova.
Sličnu promjenu primijetila je i na putovanjima. Bez smartphonea je počela ispisivati karte, zapisivati adrese u notes, koristiti papirnate karte i pitati ljude za smjer, a tijekom vikenda u Bostonu, gradu koji je već mnogo puta posjetila, potpuno se izgubila i upravo ga zbog toga doživjela drukčije. Digitalni alati putovanja su učinili neusporedivo jednostavnijima, ali i predvidljivijima: u svakom gradu otvaramo iste aplikacije, tražimo najbolje ocijenjene restorane i biramo najbržu rutu između nekoliko unaprijed odabranih lokacija. Lowe je bez te stalne optimizacije ponovno otkrila slučajnost, bilo da je riječ o razgovoru s prijateljem čiji život više nije pratila online ili o ulici u koju je zalutala bez pomoći Google Mapsa.
Možemo li posao ponovno ostaviti na poslu?
Lowein eksperiment zanimljiv je i zato što njezin posao nije osobito pogodan za potpuno analogan način života. Radi u izdavaštvu i marketingu, upravlja društvenim mrežama, piše sadržaj i prati rezultate kampanja, ali je tijekom godine shvatila da se velika većina toga može odraditi s računala, dok za mali broj zadataka koji traže mobilnu aplikaciju koristi stari smartphone spojen na Wi-Fi i tretira ga isključivo kao radni uređaj. Time se otvara još jedno važno pitanje digitalnog života: granica između posla i slobodnog vremena koju smo posljednjih godina gotovo neprimjetno izbrisali.
Poslovni mail u džepu znači da ured zapravo nikada nije potpuno zatvoren, jer poruka kolege, klijenta ili nadređenog može stići tijekom večere, šetnje ili nekoliko minuta prije spavanja, a i sama činjenica da smo je vidjeli dovoljna je da posao ponovno uđe u vrijeme koje mu ne pripada. Lowe ne tvrdi da svi mogu jednostavno isključiti takvu dostupnost, ali njezino iskustvo pokazuje koliko smo profesionalnih digitalnih navika prihvatili kao standard bez puno razmišljanja o tome jesu li zaista nužne.
Nakon godinu dana smartphone joj više ne nedostaje
Negdje tijekom godine telefon na preklop prestao je biti eksperiment i postao jednostavno njezin telefon. Lowe je u međuvremenu nabavila pravi fotoaparat i ponovno počela fotografirati bez automatske namjere da sve objavi online, redovito je pisala, održavala prijateljstva drukčijim kanalima i naučila živjeti s nizom praktičnih komplikacija koje su joj u početku djelovale mnogo većima. Na kraju godine odlučila je da se smartphoneu neće vratiti, iako to ne znači da će zauvijek ostati na najjednostavnijoj Nokiji, pa je naručila Light Phone III, uređaj koji nudi funkcije poput navigacije i tipkovnice, ali bez beskrajnog ekosustava aplikacija.
Ta odluka zapravo dobro sažima cijeli njezin eksperiment. Lowe ne zagovara potpuno odbacivanje tehnologije niti tvrdi da bismo svi trebali prijeći na dumbphone, nego pokazuje koliko se naš odnos prema svakodnevici mijenja kada smartphone više nije središte svega. Danas nam isti uređaj služi kao fotoaparat, novčanik, navigacija, karta za avion, kalendar, poslovni inbox, društvena mreža, izvor vijesti i zabave, pa se gotovo svaka aktivnost prije ili kasnije vraća na isti ekran.
Većini ljudi godina bez smartphonea vjerojatno nije ni realna ni potrebna, ali možda vrijednost Loweina eksperimenta nije u tome da ga doslovno ponovimo. Puno je zanimljivije pitanje koliko često tijekom dana zaista želimo biti online i koliko tih trenutaka biramo svjesno, a koliko se događaju automatski. Možda nam zato ne treba potpuni prekid sa smartphoneom, nego samo malo više vremena u kojem on nije prva stvar prema kojoj posežemo.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, Instagram
