Dora Tomulić mlada je arhitektica koja će vas odmah zaraziti spontanošću i otvorenošću. Mene je “kupila” već preko društvenih mreža, kada sam naišla na Instagram profil njezinog arhitektonskog ureda Ninehertz. Sa zanimanjem sam pogledala svaki od videa u kojima priča o projektima, tehničkoj strani renovacije prostora, izazovima između klijenata i arhitekata, estetici… Jedan od razloga je taj i što sam privatno u projektima i uređenju pa mi je bilo interesantno gotovo po inerciji, no razlog leži i u tome što na zanimljiv i drugačiji način govori o stručnim temama – nepretenciozno i pristupačno, a opet znalački.
Ta je inspirativna energija prati i u stvarnom životu, što smo doživjeli kada smo je posjetili u uredu u Preradovićevoj ulici. Ušla sam u 9Hz i odmah me uhvatila znatiželja – o svakom sam detalju poželjela doznati više: od stola koji su sami dizajnirali do triptiha na zidu, koji na prvu djeluje neočekivano, ali se iznenađujuće prirodno uklapa u prostor. No, najbolje da Doru pustim da nas sama uvede u ured svog studija Ninehertz i provede nas uvijek dinamičnim svijetom arhitekure kao nova gošća naše rubrike Ulovljeni na izlasku iz ureda.
Dora Tomulić
Draga Dora, za one koji će te tek upoznati, podijeli s nama par rečenica o sebi!
Imam 29 godina. Živim i rođena sam u Zagrebu. Diplomirala sam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i sada se bavim arhitekturom i interijerima.
Vlanica si arhitektonskog studija Ninehertz office… Ispričaj nam više o njemu.
Ured je nastao kao mladenački esperiment kroz koji sam željela vidjeti mogu li samostalno raditi posao za koji sam se školovala. No, glavna želja mi je bila raditi po svom guštu i uživati u poslu. U međuvremenu su mi se u tim pridružile i dvije super mlade arhitektice, Iva i Adrianna. Bavimo se raznim projektima, manjim i većim: dio su projekti interijera, a dio su projekti arhitekture. Većina projekata je jako zanimljiva, pogotovo jer se u svakom nađe nešto novo što nismo do sada radili – ili je neki novi scale ili neki tip prostora o kojem treba svašta naučiti kako funkcionira.
Prostor ureda je kroz vrijeme počeo funkcionirati i kao mali coworking space pa su s nama i još dvoje kolega arhitekata, Ana i Matija, koji ponekad rade s nama na većim projektima. Zapravo smo se svi mi u nekom trenu upoznali na faksu i dani su nam ponekad kao da smo se vratili u školske klupe.
Koliko je izazovno mladom arhitektu u Hrvatskoj razviti vlastiti studio? S čim si se najviše borila na početku?
Odluka o otvaranju ureda bila mi je vrlo prirodna i nije me plašila – više sam je percipirala kao dobru avanturu. Bila sam OK s time da uspijem ili propadnem, ali mi je bilo bitno da probam. Ured postoji dvije i pol godine i možemo reći da smo još uvijek na početku. No, malo po malo se kristalizira što je zanimljivije raditi, kako bolje raditi, kako se dobro organizirati, kome što bolje leži u poslu… Najbitnije, formirao se i neki standard usluge, odnosno jasno prepoznajemo što klijent zapravo traži i što mu je bitno pružiti.
Od svega, najteži mi je multitasking: raditi u istom danu nacrt, vizualizaciju, ponudu, 20 telefonskih razgovora u međuvremenu, otići na gradilište… U mojim snovima postoji jedan dan i jedan projekt, nitko ništa ne čeka s moje strane i, prije nego što ste vi na nešto pomislili, kod nas je to već spremno.
Što te najviše ispunjava u poslu?
Iako je nekada stvarno naporna, dinamika posla me dosta ispunjava. I, naravno, ispunjava me raditi ono što volim, isprobavati nove stvari, nagovoriti klijenta na nešto što sam ne bi na prvu odabrao, ali na kraju mu bude tisuću puta bolje, zabavljati se na poslu s kolegama… I konstantno nadanje što sve može biti i što bismo sve mogli raditi.
Što bi rekla da je najveća zabluda povezana s arhitektonskim poslom?
Da su arhitekti crtači. Kada netko kaže: “Daj mi to nacrtaj”.
Arhitektura je jako širok pojam, može biti i dosta poetičan, ali i tehnički zahtjevan. Kada dođeš kao laik na prvu godinu faksa, ne razumiješ o kakvoj metafizici ti profesori pričaju. Shvaćam da je i drugim ljudima teško shvatiti što sve možemo napraviti i koliko daleko možemo otići u razradu i kakve fantazije možemo izvesti s prostorom. Teško je nekome objasniti kako naučiti percipirati prostor.
Na društvenim mrežama govoriš o projektima, ali i otvaraš teme o kojima se možda ne govori toliko — neke, nazovimo ih, “tabue” ili svakodnevne poslovne izazove.
Kako je sve to krenulo i kakve su reakcije publike? Koliko ti društvene mreže pomažu u poslu, a koliko ti znaju uzeti energije?
Željela sam objavljivati projekte te približiti postojanje i rad ureda. To mi je išlo jako loše i nisam se mogla tome posvetiti. Igrom slučaja, znala sam Luku i Petru iz agencije Galerija pa smo dogovorili suradnju. Prva stvar oko koje smo se složili je da su najdosadniji profili vezani uz arhitekturu oni koji su krcati renderima i fotkama bez konteksta i nekog lica ili malo šire teme arhitekture. Odlučili smo ih podebljati razgovornim i behind the scenes temama koje su i općenito interesantne.
Dosad smo svaki video napravili probno, bez scenarija jer isprobavamo što će se ljudima svidjeti i što je ljudima interesantno. Dodatni je cilj da kroz društvene mreže educiramo publiku i pokažemo im kakve su mogućnosti u prostoru, dizajnu, što je uopće koncept, što je inspiracija, kako složiti paletu… Zapravo, želimo ljudima približiti svijet arhitekture i prenijeti im dio znanja i razumijevanja o prostoru.
Kako izgleda tvoj proces rada s klijentima — od prvog sastanka do realizacije? Koliko je važno znati postaviti jasne granice i očekivanja?
Moja suradnja s klijentima je generalno dosta opuštena, nemam neki korporativni pristup. Krećemo uvijek od pitanja jesu li imali nešto već zamišljeno, a zatim pokušamo probiti neke laičke koncepcije projektiranja i pokušamo naći malo konceptualnije teme u prostoru – osjećaj koji želimo postići umjesto slike koju želimo imitirati.
Voljela bih da kroz suradnju klijenti shvate da rade prostor za sebe i da izraze neku svoju osobnost u tom prostoru. To svi mogu, s obzirom na to da svi imamo neki svoj karakter, samo trebamo shvatiti da ga možemo prenijeti na prostor. Netko voli svjetlost, netko intimu, netko čistoću, netko kaos. Netko miris lavande, a netko miris opranog rublja. To su sve asocijacije na kojima se temelji dojam nekog prostora.
Zatim se bacamo na tehničku razradu, tlocrte, moodboarde, 3D modele, rendere… Naravno, proces je malo drugačiji kod interijera i arhitekture, s obzirom na to da smo u interijeru više slobodni u radu, dok smo u arhitekuri djelomično vezani uz zakonski propisanu dokumentaciju. Zanimljivo je da je s ljudima puno jednostavnije raditi interijer, nego baš arhitekturu jer je interijer puno opipljiviji.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
Manje dragi trenuci su mi kada klijent nema povjerenja i kada baš nikako ne može odstupiti od neke zacrtane ideje, iako zapravo neće dobiti najbolje rješenje. Ali, u konačnici, i to treba prihvatiti. Stara narodna kaže: kako si napraviš, tako će ti i biti.
Možeš li izdvojiti najdraži projekt na kojem si radila posljednjih mjeseci?
Imamo trenutno jednog asa. Radimo outdoor pozornicu noćnog kluba na moru. To radimo svi zajedno. Dosta je dinamično, ali jako kul. Puno smo tu naučili i svakako je jako dobra niša unutar projektiranja kojom bih se voljela možda i najviše baviti. Jako je blisko scenografiji. Zanimljivo je da ne projektiramo ništa što se vidi po danu, tako da se trebamo totalno prilagoditi mraku i da je ono što se vidi – ono što svijetli.
Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Došla sam u ured kada i inače dolazim, oko 9. Obavila sam par poziva, a Adrianna mi je ispričala neke stvari o projektu na kojem ona radi. Tu smo u završnoj fazi pa se slaže finalni budžet. Na Instagramu sam objavila post o jednoj kući koju smo radili, odradila sam sastanak za dva projekta te bila u salonu kako bih odabrala rasvjetu za jedan projekt. Vratila sam se u ured i napravila analize za nekoliko zemljišta i dogovorila sa statičarom izvedbu drvenog krova na jednoj slatkoj vikendici.
Svašta po malo!
Arhitektura ti je struka, ali je li moguće “isključiti” se kad si na putovanju ili u novom prostoru? Što ti prvo zapne za oko kad uđeš u neki interijer?
Moguće je isključiti se, u tuđim prostorima nemam nikakvog problema ne percipirati greške i uglavnom ni ne gledam neke nedostatke kada dođem kod u goste. Najdraže mi je promatrati prostore koji su impresivni pa pokušati detektirati što je kako rađeno, kako su korišteni materijali, kako su rađene rasvjeta, kompozicija… Ima onaj meme ‘My architect friends’, kada ekipa dira materijale uokolo – i ja to jako često radim (smijeh).
Gdje ideš danas nakon posla?
Na piće, moja draga prijateljica i kolegica iz ureda ima neke kul novosti koje će večeras prezentirati, a onda idem na rođendan svoje najbolje prijateljice.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Dosta sam zanemarila svoje aktivnosti van posla, ali stiže proljeće pa se to uvijek lijepo popravi samo od sebe. Uglavnom su to neke sportske aktivnosti, a odlučila sam isprobati jahanje. Čim malo zatopli, upisujem se u školicu na hipodromu.
Koja su ti omiljena afterwork mjesta u gradu?
Stalno se “muvam” po centru, baš mi je poput kvarta i pozdravljam se sa susjedima po ulici. Ima kafić na vrhu Preradovićeve koji nam je kao dnevni boravak. Izvan centra volim prošetati Dubravkinim putom i Maksimirom. Idealno mi je kada ujutro odradim trening pa je najljepše kada nemam tu obvezu poslije posla, nego gdje me dan odnese.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Savršeni After5 bio bi otići na plažu, provesti na njoj vrijeme do večeri, nešto pojesti i popiti. Društvo bi mi pravili moj dečko i pas Lego. Imam mali san živjeti u velikom gradu na moru.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
