Što ekstremno bogatstvo čini mozgu?

Ovaj opis bogataša samo je uvod u članak na Intelligenceru, čiji je novinar dva mjeseca razgovarao s ljudima koji raspolažu iznimnim bogatstvom, pokušavajući razumjeti kako je novac promijenio njihov način razmišljanja, odnosno kako se njihov pogled na svijet izmijenio onog trenutka kada su financijska ograničenja nestala. Kako je to što su postali bogati utjecalo na njihov doživljaj statusa, prijateljstva, obveza, pa možda čak i same stvarnosti? Poslao im je niz upita, nudeći anonimnost. Mnogi su rekli “ne”, “Ovaj put ćemo preskočiti” ili “Nije moj đir”. Još veći broj potencijalnih sugovornika jednostavno se nije javio.

Ipak, neki su pristali: jedan je osnovao veliku kompaniju, drugi je sam zaradio milijune, a zatim se oženio u obitelj koja posjeduje stotine milijuna. Treći je višestruko uvećao obiteljsko nasljedstvo ulažući u investicijsku tvrtku u kojoj je radio. Jedan od njih bio je Mark Cuban.

Što se dogodi kad novac prestane biti ograničenje?

U početku gotovo nitko nije htio izravno reći da mu je bogatstvo promijenilo način razmišljanja, piše autor članka i dodaje da, isto tako, gotovo nitko nije mogao tvrditi ni da nije: izvlačili su se, ublažavali odgovore i pribjegavali hipotetskim objašnjenjima. Bivši izvršni direktor rekao je da mu se perspektiva “nije toliko promijenila”, da bi zatim ipak priznao da se možda zavarava. Jedan autorov poznanik, čija je supruga iz imućne obitelji, našalio se da bi drugi ljudi koje poznaje mogli nadugo pričati o svim načinima na koje se dramatično i ne baš pohvalno promijenio, ali sam nije uspio navesti nijedan konkretan primjer.

Autor članka kaže da, pitate li gotovo bilo koga tko nema novca što bogatstvo čini ljudima, odgovor je obično puno jednostavniji: čini ih gorima. Antagonizam prema bogatima danas pokreće politiku i na lijevoj i na desnoj strani, iz nešto drukčijih razloga, ali s istom računicom: malobrojni kontroliraju ogromne količine bogatstva, dok se prosječni ljudi bore s plaćanjem stanarine i namirnica. Novinar Intelligencera navodi podatak da se broj milijardera utrostručio od 2010. godine, a oni najvidljiviji nerijetko su i najiritantniji.

Hollywood je već uhvatio taj narativ, piše autor u članku, pa se čini da je gotovo svaka prestižna TV serija danas fokusirana na imućne ljude koji su ili zli ili glupi ili oboje, i koji rijetko prođu kroz epizodu, a da ne prevare partnera, ne oštete poslovnog suradnika ili ne ubiju siromašnu osobu vlastitim rukama. A onda je u siječnju, u već ionako zapaljivu atmosferu, stiglo tri milijuna stranica Epsteinovih dokumenata, otkrivajući nove razine izopačenosti elita, ali i koliko često večeraju s Woodyjem Allenom. Ugled bogatih rijetko je bio niži.

No ljudi s kojima je novinar Intelligencera razgovarao nisu djelovali ni zlo ni glupo – nitko od njih nije komunicirao s Jeffreyjem Epsteinom; to nisu bili milijarderi koji grade bunkere na Novom Zelandu ili pokušavaju kupiti američki ustav. Uostalom, svatko tko je bio spreman voditi ovakav razgovor već je sam po sebi izdvojen slučaj i vjerojatno nereprezentativan uzorak. Svi su bili spremni suočiti se s njegovim povremeno nespretnim pitanjima i u dobroj vjeri pokušati doći do nekakvog iskrenog uvida u same sebe.

Koliko god nerado donosili zaključke o sebi, oni koji su pristali razgovarati često su imali mnogo toga za reći. U nekoliko slučajeva tražio ih je da razgovaraju putem kratkog telefonskog poziva ili Zooma, a oni bi potrajali sat vremena, ponekad i dva. Ono što ga je najviše iznenadilo bilo je koliko ih je, unatoč jednoj od najdramatičnijih mogućih životnih promjena, reklo da o ovoj temi razgovaraju prvi put u životu.

Nije sve što su rekli bilo neko veliko otkriće. Mnoge njihove misli bile su nesigurne, onakve kakve čovjek izgovara dok ih tek pokušava oblikovati u hodu: proturiječili su sami sebi, mijenjali temu i započinjali priče koje nisu znali dovršiti. Pitanje o novcu pretvorilo bi se u odgovor o braku, a zatim u dugu tišinu. Samo se dio toga mogao zaokružiti u jasne, citatne zaključke. Ipak, kroz gomilanje tih nedovršenih misli i usputnih priznanja, počela se nazirati određena slika.

Teško je to svesti na jednostavnu priču jer ne postoji univerzalno iskustvo bogatstva. Sugovornik u članku rekao je kako poznaje mnogo vrlo bogatih ljudi – neki su čisti epikurejski hedonisti, neki pokušavaju glumiti da nemaju i zbog toga osjećaju popriličnu krivnju, a tu su i oni koji ili pronađu neku ravnotežu ili nastave raditi jer žele još. Ipak, dodao je, baš kao što su istraživanja pokazala da siromaštvo stvara mentalitet oskudice i oblikuje način na koji ljudi razmišljaju o stvarima poput rizika i vremena, mora postojati i neka obrnuta verzija tog učinka. Ono što se na kraju iskristaliziralo nije bila jedinstvena teorija, nego skup različitih varijacija.

Razlike između nasljednika i onih koji su sami stekli novac

Bogatstvo očito djeluje drukčije na različite ljude, ovisno o tome tko su i kako su do novca došli.

Jedan softverski developer, čiji je start-up prodan velikoj tehnološkoj kompaniji za deveteroznamenkasti iznos, rekao je autoru članka da njegova prva reakcija nije bila sreća, nego nešto bliže osjećaju potvrde – imao je osjećaj da su stvari napokon došle na svoje mjesto. Odrastao je s ADHD-om i imao poteškoća u školi. Novac za njega nije bio samo novac, nego se radilo o tome da pokaže svijetu da može, kao i svojoj profesorici engleskog iz srednje škole koja ga baš nije voljela. Njegovo bogatstvo djelovalo mu je kao neka vrsta “poravnavanja računa”, kao da je svemir s odgodom prepoznao tko je i to mu nadoknadio.

Ovakve je priče najčešće slušao od onih koji su se sami obogatili.

Nasljednici su svoj novac češće opisivali kao izvor zahvalnosti, krivnje ili nelagode, ali rijetko kao rješenje neke kozmičke nepravde. Oni koji su sami stvorili svoje bogatstvo često vjeruju da bi ga mogli ponovno izgraditi od nule kada bi morali. Jedan europski poduzetnik koji je i sam stekao bogatstvo, ali je ujedno i zet iznimno bogatog čovjeka, rekao je:

“Ako danas izgubiš sav novac i sutra se probudiš na ulici, bez ičega osim odjeće na sebi, spoznaja da si sposoban ponovno izgraditi život kakav imaš potpuno je drugačiji osjećaj od situacije u kojoj ti je sve jednostavno palo u krilo.”

„Pogon koji imaju ljudi koji su sami stvorili svoje bogatstvo, drukčijeg je kalibra od mojega”, rekao je novinaru Intelligencera i dodao da smatra da žrtve, koje je netko rođen u bogatstvu spreman podnijeti, rijetko dosežu istu razinu težine. Vjeruje da postoji određena otpornost koja se može razviti samo ako se pojedinac suoči s oskudicom i uspije je nadvladati. Ne misli da je ikada imao dovoljno samopouzdanja ni tolerancije na rizik da bi bio poduzetnik. No, imao je vlastitu verziju ambicije pa se prisjeća da se, kao mladi otac, brinuo hoće li ikada zarađivati dovoljno da može živjeti stilom na koji je navikao odrastajući.

Ed McCaffery, profesor poreznog prava na University of Southern California koji savjetuje bogate obitelji, rekao je da psihologija među nasljednicima nije jedinstvena. Prema njegovu iskustvu, često se dijeli i po rodnoj liniji. Nasljednice, kaže, češće novac doživljavaju kao nešto što treba očuvati. Nasljednici su skloniji ulagati naslijeđeni novac u rizične pothvate, aktivno trgovanje, kriptovalute, hedge fondove, u neki agresivniji potez koji im omogućuje da imaju osjećaj da su to bogatstvo pretvorili u nešto što su sami zaradili.

Prva posljedica bogatstva često je izolacija

Unatoč svim tim razlikama, određeni obrasci su se ponavljali.

Jedan od najčešćih bio je osjećaj izolacije –  kod nekih se pojavio gotovo odmah pa novinar navodi primjer jednog europskog poduzetnika koji se točno sjeća tog trenutka. Kao student je pokrenuo vlastiti posao i jednog poslijepodneva sjedio u studentskoj sobi, “osvježavajući” ekran laptopa dok su stotine tisuća dolara pristizale na njegov račun. Kasnije je zaradio još mnogo više, ali taj prvi priljev bio je najviše destabilizirajući. Pomislio je: “Što sad?”. Te večeri otišao je na večeru s kolegama i nije rekao ništa jer je vjerovao da bi ga proglasili umišljenim kretenom. Nije to mogao podijeliti ni s roditeljima, koje je opisao kao hipijevski nastrojene i antikapitaliste. Dobio je, kaže, ono što je htio, no u tom se trenutku osjećao potpuno izolirano.

To je s vremenom postao obrazac, posebno nakon što se oženio ženom koja dolazi iz znatno bogatije obitelji. Primijetio je da njegova supruga o sebi govori manje nego itko koga poznaje. Za one koji su i inače skloni samoći, novac može dodatno olakšati povlačenje iz društva. Jedan softverski developer, koji je prodao svoju tvrtku tehnološkom gigantu, rekao je da mu bogatstvo omogućuje da bude još malo izoliraniji i manje ovisan o drugima jer je i po prirodi vrlo introvertiran. Slično je iskustvo podijelio i europski poduzetnik koji kaže da, kako raste razina luksuza i komfora, tako iskustva postaju sve privatnija.

Bez iskrenog društva, čak ni oni koji su naslućivali da ih je bogatstvo promijenilo, nisu uvijek mogli jasno artikulirati na koji način, vjerojatno zato što je ljudski mozak sklon normalizirati sve što nam se događa. Europski poduzetnik studirao je psihologiju i znao je naziv za taj fenomen, hedonička adaptacija, odnosno ljudsku tendenciju da se brzo prilagodimo novim okolnostima, bez obzira na to koliko su velike promjene. Rekao je da naša osjetila ne funkcioniraju objektivno pa svjetlo možemo vidjeti samo u odnosu na tamu, a glasne zvukove čuti samo u odnosu na tiše.

Isto vrijedi i za sreću – ona nije fiksna točka, nego razlika između onoga što smo očekivali i onoga što smo dobili. Sve je to razumio na teorijskoj razini, no njegova su očekivanja unatoč tome nastavila rasti. Većina autorovih sugovornika rekla je da uzbuđenje oko kupovine lijepih stvari vrlo brzo splasne. Europski poduzetnik je rekao

“Kupnja novog automobila, iščekivanje modela, stila, boje, to me stvarno uzbuđivalo. Ali nakon prvih nekoliko vožnji više ni ne koristiš sve te funkcije. Postane isto kao i stari auto, samo sredstvo da dođeš od točke A do točke B.”

Softverski developer opisao je slično iskustvo. Prije nego što si ih je mogao priuštiti, povremeno bi si kupio tenisice od 500 dolara kao mali luksuz. Sada si kupuje iste te tenisice, no ne osjeća isto zadovoljstvo. Pokazalo se da ono nije bilo u samim tenisicama, nego u osjećaju neodgovornosti prilikom kupnje. Nedavno je, kaže, uložio milijun dolara u OpenAI, i to mu je vratilo taj osjećaj.

Nisu svi s kojima je razgovarao vjerovali da novac mijenja ljude na tako složene načine. Poslao je e-mail američkom poduzetniku, milijarderu i investitoru Marku Cubanu, a već ga je iste večeri zvao iz automobila u Dallasu.

Cuban je odrastao u radničkoj obitelji u Pittsburghu. Njegovi roditelji nisu završili fakultet, a otac nikada nije zarađivao više od 40 tisuća dolara godišnje. Jedno je vrijeme spavao na podu stana koji je dijelio s još pet cimera. Zatim je, s 40 godina, tijekom dot-com booma prodao svoju tvrtku Broadcast.com Yahoou za 5,7 milijardi dolara. Novinar ga je pitao je li ga bogatstvo promijenilo, a on je rekao da baš i ne. Novac opisuje kao alat koji mu je omogućio više, no tvrdi da nije bio faktor promjene.

Bogatstvo možda nije transformacija, nego “pojačalo” – pojačava ono što već jesi.

Autor piše da kada nemaš novca, tvoja osobnost stalno nailazi na ograničenja. Osoba je možda velikodušna, ali ta velikodušnost ima svoj plafon kada se živi s fiksnim primanjima. Novac uklanja takva ograničenja i ono što je prije bilo sputano, sada može slobodno izaći na površinu pa velikodušna osoba može davati iznose koji mijenjaju tuđe živote.

To može zvučati utješno, kao potvrda da pojedinac ostaje isti, ali novinar postavlja pitanje koliko ljudi zaista zna tko su kada više nema ničega što ih ograničava? Također, dodaje da su mnogi milijarderi vjerojatno djelovali sasvim uobičajeno dok su njihove karakteristike još bile pod kontrolom svakodnevnih okolnosti.

Cuban kaže da i dalje razmišlja isto kao i prije, ali mu je novac omogućio da to razmišljanje provodi na puno većoj razini. Ispričao je kako je 1999. došao na prvu utakmicu sezone Dallas Mavericksa i zatekao polupraznu dvoranu. Tada je u njemu proradio poduzetnički impuls i rekao je kako bi on to mogao bolje, a potom je shvatio da to može i konkretno napraviti – kupio je klub. Kasnije ga je na sličan način počeo frustrirati zdravstveni sustav, posebno poskupljenja u cijenama lijekova. Njegov odgovor bio je Cost Plus Drugs, tvrtka koja izbacuje posrednike i nudi lijekove po nižim cijenama. Kada završi sa zdravstvom, planira prijeći na obrazovanje.

Svoju je imovinu pripisao jednako sreći kao i talentu, a ostao je blizak starim prijateljima:

“Prijatelji iz srednje škole, s faksa, cimeri iz vremena kad sam se doselio u Dallas, svi smo i dalje u kontaktu. Kad je Indiana igrala doigravanje u sveučilišnom nogometu, išli smo svi zajedno. Istina, letjeli smo mojim avionom i ja sam platio sve, ali naši odnosi se zapravo nisu puno promijenili.”

Račun u restoranu kao mali test moći

Čak i ako novac ne promijeni osobu na neke očite načine, on ipak uvodi novu neravnotežu u svakodnevni život. U mnogim razgovorima koje je novinar vodio tema bi se, prije nego što bi je sam otvorio, gotovo uvijek vratila na istu stvar: račun u restoranu. To je možda i trenutak u kojem apstraktna neobičnost bogatstva postaje najkonkretnija – mala, ponavljajuća bitka oko statusa, ponosa i velikodušnosti koja se odvija svaki put kada za isti stol sjednu bogati i oni koji to nisu.

Situacija izgleda ovako: osoba si s dubokim džepom i večeraš s prijateljima koji raspolažu znatno skromnijim budžetom. Večera se bliži kraju. Račun stiže. Mogao bi bez problema sve platiti i više o tome ne razmišljati, ali time možda šalješ poruku koju nisi namjeravao, da misliš da si bolji od drugih za stolom, da očekuješ zahvalnost ili da vodiš neku vrstu evidencije. Ako ne platiš ili predložiš podjelu računa, i to nešto govori, da si škrt, da nemaš osjećaja ili da se pretvaraš da si skroman. Nijedna opcija nije sasvim dobra.

Osnivač jedne velike kompanije rekao je novinaru da on uvijek uzme račun i naučio je prihvatiti nelagodu koja s time dolazi. Smatra da bi on uvijek trebao platiti, a njegovi se bliski prijatelji tome opiru. S vremenom se, kaže, razviju nepisana pravila. Kad zajedno putuju, on pokriva hotele i večere, a oni plaćaju svoje letove:

“Obično ljudi jednom moraju simbolično protestirati, ali nakon par izlazaka jednostavno puste da platiš. Ipak, ponekad se zapitaš koliko ljudi zapravo želi provoditi vrijeme s tobom, a koliko ih motivira to što ti plaćaš račun, i to zapravo nikada ne možeš sa sigurnošću znati.”

Europski poduzetnik rekao je da kada izađe s prijateljima i stigne račun, na suptilan način svi očekuju da ga preuzme – jer može. Nije to, kaže, izravno, ali se jasno osjeti. Nema problem s tim da plati, ali mu je neugodno zbog samog očekivanja jer postoji dinamika moći koja nije ravnopravna. Taj je osjećaj doživio i s druge strane, kada su njegovi punac i punica obitelj odveli na put privatnim avionom. Želi reći hvala, kao i za svaku lijepu gestu, no istovremeno ima osjećaj da odnos nije potpuno uravnotežen.

Račun u restoranu tako postaje mala verzija šire rasprave o obvezi. Što zapravo duguju ljudima koji sjede nasuprot njih? Porezni sustav podrazumijeva istu raspravu, samo na puno većoj razini. Naime, na određenoj razini bogatstva porezni sustav ne utječe samo na odluke, on ih u velikoj mjeri određuje. Gdje ulagati, kada prodavati, gdje živjeti, sve se filtrira kroz cilj smanjenja poreznog opterećenja.

Buy, borrow, die

Prema Edu McCafferyju, profesoru poreznog prava na University of Southern California, sustav posebno pogoduje jednoj strategiji. On ju je nazvao “Buy, borrow, die”, odnosno kupi, posudi, umri, i njome opisuje način na koji vrlo bogati gotovo u potpunosti izbjegavaju poreze. Ideja je kupovati imovinu koja raste u vrijednosti, poput dionica velikih kompanija, nekretnina na Manhattanu ili umjetnina, zatim uzimati kredite uz tu imovinu umjesto da je prodaju, jer bi prodaja aktivirala porez na kapitalnu dobit, te je zadržati do smrti, kada se porezna osnovica resetira i nasljednici preuzimaju imovinu kao da dobit nikada nije ni postojala.

McCaffery je taj koncept osmislio još 1990-ih, vjerujući da će time razotkriti problem. Mislio je da će zakonodavci, ako strategiju dovoljno jasno imenuje, biti prisiljeni zatvoriti tu rupu u sustavu. Izlagao ju je na akademskim konferencijama, ali nitko nije reagirao. Novinaru Intelligencera je rekao:

“Mislili su da je prejednostavno. Govorili su mi: ‘Nemaš podatke.’ A ja bih odgovorio: ‘Ovdje se ne radi o podacima. Ako ti mogu pokazati kako biti bogat i ne plaćati porez, zašto to bogati ne bi radili?’”

Počeo je savjetovati milijardere, koji su to odmah razumjeli. Kasnije je njegov koncept postao svojevrsni pokret među kripto investitorima na Redditu, i tada je odlučio da će i sam primijeniti svoj koncept. Vlastitu ušteđevinu počeo je ulagati prema formuli koju je desetljećima objašnjavao drugima:

“Smislio sam ‘Buy, borrow, die’ kako bih učinio svijet boljim. A jedino što sam na kraju napravio jest da sam sebi zaradio milijune.”

Nitko ne voli plaćati više nego što mora, a veće bogatstvo to ne mijenja. Ako išta, otvara još više prostora za takvo razmišljanje. Europski poduzetnik opisao je da bogatstvo ponekad djeluje kao da si stalno turist sa Zapada u zemlji u razvoju. Kada ljudi vide da je osoba bogata, žele joj naplatiti dvostruko. To je razlog zašto se pregovara i oko sitnica – možda financijski nije važno, ali ne želite da vas netko radi budalom.

2021. godine ProPublica je procijenila da je 25 najbogatijih Amerikanaca plaćalo prosječnu efektivnu federalnu stopu poreza na dohodak od oko 3,4%, što je izazvalo val kritika i pozive na ozbiljne reforme sustava. Mark Cuban rekao je za Intelligencer da je skeptičan prema većini predloženih rješenja, uključujući i prijedlog zakona Elizabeth Warren o oporezivanju ultrabogatih. Problem ne vidi u ideji da bogati trebaju više doprinositi, nego u praktičnom pitanju kako neto vrijednost pretvoriti u stvarni porezni prihod. Njegovo rješenje više je preventivno nego kazneno. Umjesto oporezivanja bogatstva nakon što je stvoreno, smatra da bi vlasništvo trebalo raspodijeliti ranije:

“Ako direktor dobije opcije na dionice, i čistač bi ih trebao dobiti u istom omjeru. Na nama bogatima je veća odgovornost da pokušamo riješiti te stvari, jer ako to ne učinimo, ljudi će početi prosvjedovati i to može završiti jako loše.”

Zašto kultura voli priče o lošim bogatašima

Autor članka skreće pozornost na to kako su posljednje vrijeme televizijske serije, filmovi i knjige gotovo opsjednuti bogatima – možda zato što su jedna od rijetkih skupina koju je moguće prikazivati negativno bez većeg otpora publike. Neke od osoba s kojima je razgovarao to je iritiralo, ne zato što su smatrali da su ti prikazi potpuno nepravedni, nego zato što su uvijek isti. Likovi bogatih uglavnom se svode na dvije varijante, izopačene ili smiješne, bez puno nijansi između.

David Roberts, danas umirovljen iz financijskog sektora, piše Substack newsletter o bogatstvu i njegovoj psihologiji. Rekao je da ga je na to potaknula upravo frustracija načinom na koji kultura prikazuje ljude poput njega:

“Prikaz je uglavnom izrazito negativan. Htio sam pokazati da su osobnosti bogatih ljudi zapravo vrlo različite. Poznajem mnoge koji su sasvim obični.”

Roberts je nedavno pročitao roman “The Guest” autorice Emme Cline, za koji smatra da vrlo dobro prikazuje tipove iz Hamptonsa; i sam ima kuću u East Hamptonu. Čitajući knjigu shvatio je da u toj knjizi nema nijedne stvarno dobre, a bogate osobe i zapitao se je li uopće nedavno pročitao neku knjigu ili pogledao film u kojem postoji stvarno nijansiran, pozitivan bogati lik. Morao se vratiti Dickensu.

Razumije zašto postoji takva fascinacija:

“Ljudi vole priče o bogatima koji propadaju zbog vlastitog lošeg ponašanja. Na televiziji bogati stalno varaju partnere i rade pogreške u odgoju djece. Mislim da je to neka vrsta ravnoteže, način da publika osjeti kako zapravo ne bi željela zamijeniti mjesta s njima. Nitko ne piše tako dobro kaotične dijaloge kao u seriji ‘Succession’. Logan Roy izgradi ogromno carstvo, ali mrzi svoju djecu i ona mrze njega, a na kraju i fizički nasrne na unuka.”

Čak i oni kojima takvi prikazi djeluju pojednostavljeno razumiju odakle dolaze. Vidjeli su dovoljno neugodnog ponašanja među bogatima da prepoznaju zrno istine.

Kako bogatstvo može prijeći u moralno propadanje

Ako razgovarate s nekim tko radi s bogatima, velike su šanse da ćete čuti slične priče, kaže novinar. Izvršna asistentica koja desetljećima radi za jednu imućnu obitelj rekla mu je da su njezini poslodavci na početku, oboje iz radničkih obitelji, bili prizemniji. S vremenom se, kaže, osjećaj privilegiranosti povećao. Kada se pokvari neka sitnica, kaže da se ne znaju snaći. Reakcija glasi: “Zovi odmah nekoga da to popravi”, a isto ponašanje vidi i kod njihove djece. Najviše je smeta rasipanje: hrana se naruči, planovi se promijene i sve završi u smeću. Prijatelj koji kuha za drugu bogatu obitelj, gleda kako savršeno pripremljeni obroci završavaju izravno u vrećama za otpad.

Nemar i bespomoćnost samo su dva načina na koja se privilegiranost može manifestirati. Treći je potreba da se to javno pokaže. Jaclyn India, osnivačica luksuzne putničke agencije Sienna Charles koja radi s ultrabogatima, rekla je da neki njezini klijenti najviše žele priznanje, ne samo dobru uslugu nego i vidljivu pažnju, osobito pred drugim bogatima. Jedna je klijentica inzistirala da se prijava u hotel obavi još dok sjedi u SUV-u, prije nego što uopće uđe. Željela je da je osoblje otprati do sobe kao da je predsjednica. To, kaže India, nije samo pitanje ega, nego i preživljavanja unutar hijerarhije koja je strmija nego što većina ljudi može zamisliti.

Kako, dakle, netko može prijeći put od bacanja skupe hrane i glumljenja predsjednika na odmoru do nečega znatno mračnijeg? Kako se svakodnevni osjećaj privilegiranosti pretvara u moralno propadanje? Za mnoge ljude najnoviji dokumenti vezani uz Jeffrey Epsteina samo su potvrdili ono što su već naslućivali o učincima bogatstva. Za neke od sugovornika na Intelligenceru otvorili su i osobnija pitanja: koliko su bili blizu takvim ljudima, a da to nisu ni znali? I jesu li, u pogrešnim okolnostima, sami mogli postati jedan od njih?

David Roberts rekao je da poznaje ljude čija su se imena pojavila u tim dokumentima. Neka od tih imena su ga iznenadila, ali ne i sam sadržaj. Kaže kako je vidljivo da na svim razinama društva muškarci zlostavljaju žene, a posebno ga je zaintrigirao broj ljudi koji su se našli u Epsteinovu krugu bez da su razmišljali o posljedicama. Spomenuo je Howard Lutnicka, američkog ministra trgovine:

“Zašto je posjetio Epsteinov otok? Vjerojatno zato što je mislio da će ga to učiniti moćnijim. Mislim da je to bilo impulzivno. Mnogi bogati ljudi zapravo ne razmišljaju o tome što znači nasljeđe. Misle da to znači imati zgradu koja nosi tvoje ime. Ne razmišljaju o važnijem dijelu: hoće li te pamtiti kao dobru osobu?”

Novinar Intelligencera pitao je dr. Paula Hokemeyera, psihoterapeuta koji radi s vrlo bogatim klijentima i autora knjige “Fragile Power: Why Having Everything Is Never Enough”, može li opisati svojevrsnu mapu puta, niz psiholoških pomaka koji bi običnu bogatu osobu mogli pretvoriti u nešto mnogo gore. Ponudio je osam koraka.

Sve počinje promjenom u načinu na koji osoba vidi samu sebe. Bogatstvo ne mijenja samo ono što si netko može priuštiti, nego i ono što smatra da ima pravo željeti. Zatim dolazi izolacija, privatni klubovi, privatne škole, privatni avioni, privatna naselja, privatne verzije stvarnosti. Ubrzo se formira zatvoreni krug ljudi čiji status i prihodi ovise o tome da bogata osoba bude zadovoljna, pa loše vijesti prestaju dolaziti. Kao rezultat toga, preuzimaju plemenski instinkti i na ljude izvan tog kruga počinje se gledati s nepovjerenjem i prezirom.

Slijede psihološki obrambeni mehanizmi, bogata osoba počinje poricati tuđu ljudskost i potrebe, uvjeravajući se da, ako je ona uspjela, svatko može, a oni koji nisu jednostavno su lijeni ili nemoralni. S vremenom dolazi do udaljavanja od posljedica jer se uvijek može angažirati druge, odvjetnike, PR stručnjake, koji će se nositi s posljedicama. Nakon toga nastupa začarani krug: loše ponašanje nagrađuje se s više moći, više novca i više statusa, što dodatno učvršćuje uvjerenje da je osoba u pravu, a drugi u krivu.

Posljednja faza je moralna distorzija. Hokemeyer je objasnio da bogata osoba racionalizira svoje postupke kao opravdane jer svijet u kojem živi nagrađuje takvo ponašanje. Iako izvana to može izgledati predatorski, njima se čini potpuno opravdano, normalno, pa čak i poželjno unutar njihovog kruga. Autor članka kaže da nitko od ljudi s kojima je razgovarao nije djelovao kao da je otišao takvim putem. No većina je barem potajno bila svjesna da takav pad postoji kao mogućnost. I gotovo svi su, kada bi ih se pitalo kako ih je bogatstvo promijenilo, na kraju ponudili isti dokaz da ih nije: i dalje su škrti.

Štedljivost kao posljednji dokaz da se nisu promijenili

Jedan sugovornik nedavno je kupio americano za 6,53 dolara i toliko ga je iznervirala cijena da je odlučio više nikada ne kročiti u taj kafić. Poznanik koji se oženio u old money obitelj inzistira da nikada ne plaća vrećicu u trgovini, čak i ako to znači da nekoliko konzervi nosi kući u džepovima kaputa – radije će uštedjeti tih pet centi, a onda razmišljati o kupnji koja je neusporedivo veća od toga. Hokemeyer je rekao da je takav način razmišljanja među bogatima uobičajen i zapravo dobar znak. Štedljivost, kaže, funkcionira kao svojevrsna psihološka ograda; daje im osjećaj da ne postaju previše “mekani”, razmaženi ili privilegirani, odnosno sve ono što povezujemo s ultrabogatima.

Možda zapravo ne pokušavaju sačuvati novac koliko pokušavaju sačuvati sliku o sebi. Verziju sebe koja nije oblikovana novcem, ili barem ne u potpunosti. Čak je i Mark Cuban rekao da na Amazonu kupuje sve, od hrane do odjeće:

“I dalje se naljutim kad su stvari preskupe. Mlijeko je 4,80 dolara po galonu. Kad se to dogodilo? Postati milijarder ne znači da ti odjednom postane lako poslati milijun dolara. Nedavno sam zamijenio avion, ali uzeo sam rabljeni.”

FOTOGRAFIJE: Unsplash, HBO

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: HBO