Nedavno sam posjetila jedno događanje u Zagrebu koje je na mene, u dva sata trajanja, ostavilo snažan dojam. Pozivnica je stigla od strane naše cijenjene novinarke Ivane Dragičević, koja je zainteresiranima u glavnom gradu poželjela ponuditi nešto podjednako osvježavajuće i novo, koliko i ukorijenjeno u staroj, gotovo zaboravljenoj tradiciji. U siječnju sam tako prisustvovala prvom salonskom druženju u njezinoj organizaciji, Europe Future Centre Salonu, koji me podsjetio u kojoj nam mjeri danas, u vrijeme stalne buke u medijima i na društvenim mrežama, zapravo nedostaje prostora za razgovor. Prostora u kojem se govori promišljeno i zapravo razgovora u kojima se možemo ne složiti, a ostati civilizirani. Elokventno, argumentirano i civilizirano, tri su riječi kojima bih pobliže opisala ovaj salon, a ako je suditi po uspješnom prvom izdanju, vjerujem da ćemo se u budućnosti nastaviti sastajati, družiti i razvijati dijalog na zdrav način.
Riječ salon danas zvuči gotovo anakrono, no povijesno gledano, saloni su bili daleko od zatvorenih, rigidnih krugova. U europskoj povijesti, osobito u razdoblju prosvjetiteljstva, salonska okupljanja bila su mjesta gdje su se ideje testirale prije nego što bi postale javna politika, filozofija ili revolucija. U privatnim dnevnim boravcima, najčešće pod vodstvom žena, susretali su se filozofi, pisci, znanstvenici, diplomati, umjetnici. Razgovaralo se o društvu, znanosti, umjetnosti, politici. Saloni su bili laboratoriji mišljenja i svojevrsna infrastruktura demokracije prije nego što je demokracija imala svoje institucije.
Europe Future Centre Salon u Zagrebu
Europe Future Centre Salon pojavljuje se na lokalnoj sceni u pravom trenutku i kao nužan odgovor na vrijeme u kojem živimo. U vremenu u kojem, kako kaže Ivana Dragičević, „živimo u paradoksu da imamo nikad više kanala, a nikad manje stvarnog i smislenog razgovora, nikad više mišljenja, a nikad manje smisla”. Imamo javni prostor koji je istovremeno prepun i potpuno prazan.
„S obzirom na taj paradoks, koncept salona, slobodnog, a zaštićenog razgovora i promišljanja stvarnosti, koji je bio zaslužan za rađanje prosvjetiteljstva, činio mi se simbolično važnim na nekoliko razina“, kaže Dragičević. Prije svega, dodaje, kako bi se razgovoru pokušalo vratiti dostojanstvo i ritam koji mu pripada. Zatim da se može misliti na glas, bez srama, da se može mijenjati mišljenje, bez osude, da se ne pokušava pobijediti, nego razumjeti.
Svjesni smo, naročito mi u medijima, da su algoritmi postali nevidljivi urednici javnog prostora, a dubina je postala luksuz. Gdje smo, po njezinom mišljenju, izgubili dubinu razgovora, pitam Ivanu.
„U brzini, u performansu, u ekonomiji pažnje. Javni prostor je arena tko je duhovitiji, oštriji, tko ima jači ‘soundbite’, dopaminske injekcije pucaju sa svakim lajkom. Dubina traži vrijeme, tišinu i povjerenje, a to su danas najskuplje valute“, vrlo precizno dijagnosticira. Izgubili smo strpljenje prema kompleksnosti. Čim nešto nije crno-bijelo, algoritam i publika to kažnjavaju. Rasprava se preselila u okruženja koja nagrađuju polarizaciju. „Algoritmi vole konflikt, on vlasnicima algoritama donosi zaradu. Svi su počeli skraćivati rečenice, nerazumijevati nijanse“.
Slijedom toga, ozbiljan razgovor postaje gotovo subverzivan čin. „Također, imamo nikad više panela i konferencija, a nikad manje suštinske, a ne performativne rasprave. Ozbiljni razgovori kao da su postali nešto subverzivno. Ne daj Bože da si u tišini i misliš“, kaže Dragičević. Upravo protiv te logike stalne uzbune i površnosti postavljen je Europe Future Centre Salon, i to kao prostor u kojem se proizvode pitanja i u kojem zatim razumijevamo kontekst.
Koliko su današnje krize – političke, sigurnosne, tehnološke – zapravo krize povjerenja u institucije, a koliko krize komunikacije?
„Ovo je odlično pitanje, zato što mnogi pitanje komunikacija stavljaju negdje po strani, kao neki dodatak politici, biznisu, a komunikacija naše sveukupne stvarnosti je danas, u tom prepuštanju ljudi digitalnoj manipulaciji svojih bića, jedina metoda kojom je moguće graditi društveno povjerenje i pokušati iz te serije kriza u kojima živimo cijelo ovo stoljeće, artikulirati javni prostor koji opet može imati neke zajedničke kodove i stvoriti funkcionalna društva“, objašnjava Dragičević. Bez toga, kaže, bez mislećih ljudi, neće biti ni demokracije.
Tema s kojom je Europe Future Centre Salon otvoren, predvođen izvanrednom profesoricom na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, Antonijom Petričušić, i Ivanom Dragičević, bila je Minnesota, kao polazišna točka za razgovor o američkom društvu, ali i most prema Europi, njezinim strahovima, dvojbama i budućnosti u vremenu globalnih previranja.
Kako danas običan građanin doživljava Europu?
“Ako govorim kao optimist, onda su možda geopolitička previranja ljudima otvorila oči oko toga gdje su živjeli i koji su to benefiti koje im je Europa dala. Ako govorim kao realist, onda bih rekla da je Europa za mnoge ljude nešto apstraktno, nešto što ne razumiju, te je aktualni konstrukt Unije hendikep za mnoge stvari, a ako gledam kroz pesimističnu prizmu, onda, obzirom na demografske trendove, sporost ekonomske adaptacije na novo vrijeme, artiljerijske napade ne samo preko ukrajinske fronte, nego i kroz mozgove i kognitivno ratovanje koje ljude polako uništava, Europa nema prevelike šanse.
Europa je možda i više iskustvo, nego identitet. Za nekoga iskustvo mogućnosti – studij, posao, mobilnost. Za drugoga je iskustvo gubitka: osjećaj da se odluke donose “negdje drugdje”, da se lokalni život prazni, da mladi odlaze, da se identitet razvodnjava. Za trećega je Europa iskustvo nepravde: tko je zaštićen, a tko nije; tko ima glas, a tko je statistika. Dakle, i Europa se danas doživljava češće kroz strah od budućnosti, nego kroz obećanje ili ideju. To nije dobro. Otvara prostor za manipulacije. Europa mora pronaći emocionalnu uvjerljivost. Jer vidimo da je sve više interpretacija Europe, koje je sve nužno ne vide kao liberalnu i demokratsku.”
Prvi salon bio je za Ivanu emotivno iskustvo i komentira da je bila iskreno dirnuta. Karte su planule u nekoliko dana. U prostoru za trideset ljudi našli su se mladi i stari, studenti i profesori, bankari, biznismeni, javni službenici, umirovljenici, novinari. „Osjetila sam ono što nam svima fali: da ljudi žele slušati. Da nisu došli po stav i predavanje, nisu došli na tribinu, niti na panel, nego su došli po smisao.“ Vidjelo se da se može argumentirano neslagati bez ponižavanja i da postoji glad za razgovorom koji nije formatiran za objavu na društvenim mrežama.
Za nas koji smo svjesni da se većina javnih rasprava odvija ili kroz format stalne uzbune ili kroz brze, isključive stavove, takvo iskustvo djeluje gotovo iscjeljujuće. No Dragičević ne romantizira ni trenutak ni publiku, već vrlo jasno vidi širi kontekst u kojem se ovakvi prostori pojavljuju i zašto su potrebni upravo sada. Pritom se nužno dotičemo i uloge medija, koji su, htjeli to ili ne, postali jedan od ključnih filtara stvarnosti.
„Ne mislim da svi mediji svjesno proizvode strah. Ali ekonomija medijske stvarnosti i logika platformi ih guraju u to. Drama se prodaje, sukobi donose klikove. Ljudi onda imaju osjećaj da su stalno na rubu, a stalna uzbuna iscrpljuje, otupi, stvara otpor i cinizam“, kaže Dragičević. U takvom okruženju, klasični mediji više nisu čuvari ulaza u javni prostor. Platforme su ključ, a one još više stvaraju te crvotočine užasa, zaključuje.
Slažem se s njom u razmišljanju da novinarstvo mora ponovno dobiti vrijeme, resurse i integritet kako bi moglo provjeravati, objašnjavati i kontekstualizirati. Iako se u današnjoj praksi suočavamo s nedostatkom sredstava i uredničke hrabrosti, novinarstvo je bitno za informacijski integritet jedne zajednice.
„Mislim da ljudi čeznu za smislom“, kaže Dragičević. „U ovakvom svijetu kakvog opisujemo, imamo opcije potonuća u bezdan teorija zavjere, zatim trend eskapizma koji je po meni isto opasan jer rastače društvo. Ako nitko ne želi sudjelovati u njemu, što smo onda mi kao zajednica?“
Sasvim je razumljivo, nastavlja, da mnogi danas budućnost ne doživljavaju kao napredak, nego kao niz rizika koje treba preživjeti. No to ne znači da se treba povući u pasivnost. Zato je i ovaj salon poput svojevrsne „vježbe imaginacije“, mjesto na kojem budućnost ponovno postaje nešto o čemu se može razmišljati, a ne samo nešto zbog čega imamo nagon strahovati. Cilj salona je da iz njega izađete s boljim pitanjima, preciznijim pojmovima, većim povjerenjem. Da on bude most, između generacija, struka, različitih iskustava. Da pokaže da se ne moramo slagati, ali moramo biti sposobni živjeti zajedno u neslaganju.
Za Ivanu je primarni ishod onaj kulturni. Razgovor kao javno dobro.
Drugi po redu Europe Future Centre Salon bit će održan u Salonu 6, u utorak, 24. ožujka 2026. Nove informacije o ovom salonskom druženje možete pratiti ovdje.
FOTOGRAFIJE: PR
