Svi smo to osjetili: pritisak da negdje odemo, koji si sami namećemo, iako smo umorni ili bismo radije ostali kod kuće. Strah od propuštanja, poznat kao “FOMO”, postao je dio modernog života i često nas gura u odluke koje donosimo prebrzo, bez dovoljno razmatranja. Pojam je 2004. godine skovao Patrick J. McGinnis dok je studirao na Harvard Business Schoolu. Naime, u razdoblju nakon 11. rujna 2001. odlučio je iskoristiti svaku društvenu, akademsku i karijernu priliku koja mu se nudila, no ubrzo je shvatio da sudjelovanje u svemu ne znači nužno i osjećaj ispunjenosti.
Kako je nastao pojam FOMO?
McGinnis, danas rizični investitor, podcaster i autor, kasnije je napisao knjigu čija je tema upravo FOMO, a u kojoj nudi okvir za donošenje boljih odluka u trenucima neizvjesnosti. Godinama proučava kako se taj osjećaj, kao i njegov “sestrinski” pojam FOBO, odnosno fear of a better option, pojavljuju u poslovanju, financijama i vladinim odlukama te na koji način ljudi te impulse mogu prepoznati i usmjeriti u svoju korist. Monocle donosi razgovor s McGinnisom koji su Andrew Tuck i Tom Edwards vodili na World Governments Summitu u Dubaiju, gdje je govorio o tome kako FOMO i FOBO utječu na način na koji donosimo odluke, od osobnih do političkih.
“Izraz sam izmislio dok sam bio student na Harvard Business Schoolu. Došao sam tamo ubrzo nakon 11. rujna i, nakon što sam to doživio u New Yorku, sjećam se da sam pomislio: ‘Moram živjeti svaki dan kao da mi je posljednji.’ Harvard Business School je okruženje prepuno izbora, pa sam išao na svako predavanje, svaki razgovor za posao, svaku zabavu – i u jednom trenutku shvatio sam da me sve te prilike čine tjeskobnim i da imam strah od propuštanja. Skraćeno sam to nazvao FOMO, napisao članak u školskim novinama 2004. i nastavio sa životom. Godinama kasnije novinar je izraz povezao sa mnom i ostalo je povijest”, rekao je McGinnis u razgovoru za Monocle.
McGinnis objašnjava da je posljednjih petnaestak godina pojam FOMO proširio daleko izvan osobnog života. Proučavao je kako se taj osjećaj pojavljuje kod ključnih donositelja odluka u poslovanju, financijama, marketingu i politici. Prema njegovim riječima, FOMO je duboko ukorijenjen u našoj psihologiji. Kada ljudi osjete pritisak neizvjesnosti, skloni su svaku novu situaciju doživjeti kao hitnu priliku i reagirati prebrzo, čak i ako toga nisu svjesni. Najjednostavniji izlaz, kaže, često je kopirati druge ili povući potez koji nije dovoljno promišljen. Upravo tada nastaju politike i poslovne odluke koje dugoročno ne funkcioniraju. Posljedica su rješenja koja troše vrijeme i novac, a donose slabije rezultate.
Na pitanje kako pronaći ravnotežu između opreza i brzine, McGinnis za Monocle ističe da odluke donesene iz straha gotovo uvijek vode lošijim ishodima. Ključ je, tvrdi, izaći iz “mjesta straha” i prijeći u “mjesto činjenica”. To znači napraviti korak unatrag, razjasniti prioritete i prikupiti podatke. Recimo, na državnoj razini, promatranje drugih zemalja ili uključivanje stručnjaka, naglašava, nije znak FOMO-a, nego dio odgovornog, na dokazima utemeljenog odlučivanja.
FOMO u politici, poslovanju i osobnim odlukama
U tom kontekstu predlaže i jednostavan test: bi li određenu politiku formulirali da neka druga zemlja nije povukla sličan potez? Ako je odgovor negativan, odluka je vjerojatno reakcija na tuđi potez, a ne rezultat vlastite strategije. Također podsjeća da su mnoge odluke reverzibilne pa se kod njih može djelovati brže, dok se kod onih koje imaju dugoročne i teško promjenjive posljedice treba usporiti, prikupiti dodatne informacije i razviti jasnu hipotezu.
Transparentna komunikacija pritom je ključna. Ako se javnosti objasni kompromise i ciljeve, normalizira se neizvjesnost, tvrdi. Čak i ako se pokaže da odluka nije bila savršena, donositelj je pokazao da je donesena promišljeno i na temelju dostupnih podataka, što dugoročno gradi povjerenje.
U razgovoru se dotaknuo i osobne razine odlučivanja. FOMO, kaže, može biti bezazlen kada biramo restoran za večeru, ali postaje ozbiljan problem kada upravljamo velikim iznosima novca ili donosimo odluke koje imaju dugoročne posljedice. Zato predlaže jednostavnu podjelu:
- odluke bez uloga
- odluke niskog uloga
- odluke visokog uloga.
Odluke bez stvarnih posljedica, poput toga gdje će večerati, bez problema delegira drugima. Ponekad ih prepusti osobi koja voli birati, ponekad ih jednostavno prepusti algoritmu. Kod odluka niskog uloga, onih kojih se vjerojatno neće ni sjećati za nekoliko mjeseci, oslanja se na stručnjake. Ako kupuje televizor, pita nekoga tko se u to razumije.
Kod važnijih odluka pristup je drukčiji i mnogo promišljeniji. McGinnis u intervjuu za Monocle pojašnjava:
“Na odluke gledam kao na investicije i postavljam tri ključna pitanja: kako raspoređujem svoje vrijeme, novac i pažnju? Koju provjeru moram napraviti da bih izgradio argument? I okružujem li se raznolikim skupom ljudi koji će me propitivati? Znamo da raznoliki timovi donose bolje odluke. Cilj je okružiti se ljudima koji vam neće samo klimati glavom.”
Je li FOBO “bolest obilja”?
Priznaje da i sam svakodnevno osjeća FOMO, no razlika je u tome što ga sada pokušava prepoznati i staviti pod kontrolu. Upravljanje tim impulsom, kaže, njegov je stalni posao.
McGinnis je uz FOMO razvio i pojam FOBO, fear of a better option, odnosno strah od bolje opcije. Dok je FOMO često impulzivan i vezan uz osjećaj da nešto propuštamo, FOBO je suptilniji i, kako kaže, češći kod ljudi koji imaju više resursa i više izbora. Upravo se uspješni pojedinci s njim najčešće susreću. Pojavljuje se kada pred sobom imamo nekoliko sasvim prihvatljivih opcija, ali uporno tražimo savršenu, potpuno sigurnu odluku. Umjesto da izaberemo, nastavljamo tražiti, uspoređivati i odgađati. U vremenu u kojem nikada nismo imali više izbora, taj mehanizam postaje paralizirajući.
McGinnis to naziva bolešću obilja. Ljudi su, kaže, naporno radili kako bi došli do mogućnosti koje imaju, ali ih ne mogu u potpunosti uživati jer ih stalno muči misao da možda postoji nešto još bolje. Nitko, primjećuje, nikada nije rekao: “Kakav sjajan neodlučan lider.” Izazov suvremenog doba je biti odlučan, znati što želimo i preuzeti odgovornost za izbor. FOBO nas od toga odvlači. Rješenje vidi u jasnom stavu i spremnosti da ga izgovorimo, uz istodobnu otvorenost prema tuđem mišljenju. Ako uspijemo uskladiti ta dva principa, zaključuje, ne samo da ćemo bolje upravljati vlastitim FOMO-om i FOBO-om, nego ćemo donositi kvalitetnije odluke i u širem društvenom kontekstu.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos
