Ljiljana Mlinarić, lice iza profila Friško s placa

Na dogovorenom mjestu dočekala nas je Ljiljana Mlinarić koja se na najpoznatijoj zagrebačkoj tržnici snalazi kao kod kuće. Nakon kratke jutarnje kave krenule smo za njom među štandove, gdje ju je čekao njezin uobičajeni zadatak: kupiti sve s popisa narudžbi koje je dobila od klijenata.

“Mislim da će mi ovo postati jedna od najdražih priča dosad”, rekla mi je fotografkinja Lucija dok smo pratile Ljiljanu u nabavci, i tom rečenicom kao da mi je pročitala misli.

Ljiljana je Friško s placa. Velika je vjerojatnost da ste naišli na njezin Instagram ili TikTok profil, gdje sam je i sama pronašla. Kako je i napisala u opisu profila, “Idem na plac umjesto tebe”, ideja na kojoj se temelji njezin posao je jednostavna: za ljude koji nemaju vremena, znanja ili strpljenja odlazi na tržnicu, nabavlja namirnice i dostavlja ih na kućnu adresu. Ipak, iza te jednostavnosti stoji bogato iskustvo koje je teško sažeti u nekoliko rečenica, ma čak i u samo jedan članak.

“Gledate me u čudu”, nasmijala se Ljiljana nakon što nam je objasnila kako njezin posao funkcionira. Vjerujem da smo upravo tako Lucija i ja i izgledale, ali iz pukog oduševljenja njezinom pričom, njezinom osobnošću. Usluga koju nudi u osnovi je jednostavna, ali iza nje se krije razlog zbog kojeg nas je toliko i zainteresirala. Kada sagledam svoju svakodnevicu, uviđam kako sam je kroz vrijeme ispunila rješenjima koja bi mi trebala olakšati život, no pritom kao da su mi neke osnovne vještine postale pomalo strane. Među njima je i sposobnost da kvalitetno izaberem što jesti sezonski, procijenim kome vjerovati i prepoznam što je dobro.

Srećom, tu je Ljiljana da obavi cijelu nabavku, obično na tjednoj bazi.

Ljiljana zna kako odabrati frišku ribu, kod koje kumice kupiti sir i vrhnje, koje su voće i povrće u sezoni, a što je ipak bolje preskočiti. Dok smo hodale Dolcem i slušale je, stekla sam dojam da ni ona nije posve svjesna vrijednosti znanja koje posjeduje. Za nju su ti izbori dio svakodnevice, no za njezine klijente razlog zbog kojeg joj bez zadrške povjeravaju svoje popise za kupnju, a u konačnici i ono što će staviti na stol.

Sve je krenulo u ribarnici

Njezino je poznavanje tržnice počelo mnogo prije nego što je nastao profil Friško s placa. Još kao studentica vikendom je prodavala ribu na Dolcu, u dijelu tržnice na kojem se danas prodaju mliječni proizvodi. Satnica je bila odlična, a radila je za privatne ribare iz Novigrada i s Krka, koji su ribu dovozili nekoliko dana u tjednu. Kupci su znali njihov raspored pa bi se stvarali redovi dugi i po par stotina metara.

“Riba se prodavala dok je ne bi nestalo. Sve je izgledalo potpuno drugačije nego danas”, prisjeća se Ljiljana.

Nakon fakulteta s tadašnjim je suprugom otvorila ribarnicu u Dubravi. Poslije rastave ribarnicu su prodali, a ona je ostala bez posla, s troje djece i diplomom u struci u kojoj nikada nije radila. Nije imala mnogo vremena za razmatranje sljedećeg poteza pa je prihvatila mjesto prodavačice ribe na Trešnjevačkom placu. Međutim, povratak za pult na kiosku ubrzo joj je pokazao da takvi uvjeti rada više nisu za nju.

Pokušavajući osmisliti čime bi se mogla baviti, paralelno s poslom na Trešnjevačkom placu upisala je tromjesečni program udruge RODA. Na početku je razvijala ideju o čišćenju kioska na tržnici, iako sama priznaje da taj posao niti zna niti voli raditi. Preokret se dogodio desetak dana prije završne prezentacije, kada im je gošća iz Ministarstva gospodarstva rekla da najveće izglede imaju u području koje dobro poznaju.

“Pomislila sam: ja ne znam čistiti, niti to volim. Što ću sada?”, prisjeća se.

Odgovor je, zapravo, bio očigledan. Budući da se dobro znalazila u prodaji i poznavala tržnicu, kupci bi je često pitali gdje nabaviti pojedine proizvode. Ona bi ih upućivala prema provjerenim prodavačima, objašnjavala što vrijedi kupiti i dijelila ono što je kroz godine naučila. Iz toga je nastala ideja o dostavi namirnica s placa, u početku ribe, a zatim i svega ostalog.

Obilazila je štandove, razgovarala s ljudima i raspitivala se o podrijetlu hrane. Bilo je to prije petnaestak godina, u razdoblju kada naručivanje namirnica putem aplikacije još nije bilo dio svakodnevice. Ljiljana u tom trenutku nije imala dovoljno klijenata da bi bila sigurna kako će posao opstati, ali više nije željela raditi u ribarnici. Kada je majci rekla da je dala otkaz, odgovor je bio kratak:

“Bravo, super, to ti je najpametnije. Žene koje su dosad naručivale sigurno će nastaviti naručivati od tebe.”

Majčina podrška olakšala je prve korake

Ljiljanu je ipak zanimalo od čega će živjeti dok se posao ne razvije.

“Od moje mirovine, dok ti ne krene”, rekla joj je majka.

Takva podrška, složile smo se u razgovoru, neizmjerno znači kada treba napraviti korak čiji smisao drugima nije potpuno vidljiv. Poslovna ideja, koju je tada tek trebala objasniti budućim klijentima, kod kuće je odmah dobila povjerenje, a ono je ubrzo stiglo i s prijateljske strane. Prva klijentica bila joj je prijateljica koja je dalje “pustila glas”. I Ljiljana je zatim svim svojim kontaktima javila čime se namjerava baviti; dio njih odmah je razumio što nudi, dok je drugima trebala pobliže objasniti kako će usluga funkcionirati. Priča se počela širiti, zainteresirali su se i mediji, a nove su narudžbe najvećim dijelom dolazile preporukom.

Posao je u jednom trenu stavila u mirovanje jer je počela raditi u cateringu te na snimanjima hrane, reklamama i projektima za restorane. Sudjelovala je i u televizijskim emisijama “MasterChef” i “Tri, dva, jedan – kuhaj!”, a godine nabave za različite produkcije dodatno su proširile popis proizvoda koje zna pronaći:

“Mislim da danas nema toga što ne mogu kupiti jer sam tijekom godina kupovala gotovo sve.”

Poslovne okolnosti kroz godine su se mijenjale, a ovog joj je ljeta stigao prijedlog da ponovno pokrene Friško s placa. Isprva je bila uvjerena da od toga neće biti ništa, ali je ipak pokušala. I dobro da je pokušala, jer se pokazalo da interes itekako postoji. Njezine su klijentice većinom zaposlene žene koje žele kvalitetnu prehranu, ali zbog obiteljskih i poslovnih obveza nemaju vremena odlaziti na tržnicu. Popis joj najčešće šalju jednom tjedno, a Ljiljana zatim provjerava što je dostupno, kupuje namirnice i dostavlja ih na kućnu adresu.

Iako usluga na prvi pogled djeluje jednostavno, Ljiljana i dalje mora objašnjavati kako funkcionira. Namirnice se ne naručuju iz unaprijed sastavljenog kataloga, a Ljiljana ne prodaje vlastitu robu. Klijenti joj šalju popis, a ona umjesto njih odlazi na tržnicu, bira proizvode na temelju njihove kvalitete i sezone te ih potom dostavlja:

“Ljudi teško razumiju taj dio s placem. Ja ništa ne prodajem. Kupim ono što su naručili i donesem im, pod uvjetom da je dostupno i dobro.”

Sama procjenjuje što vrijedi kupiti. Ako se nešto s popisa ne isplati kupiti, izravno će to reći. Većina njezinih dugogodišnjih klijenata danas dobro razumije sezonalnost pa u prosincu neće tražiti, recimo, svježe jagode. Ako takav zahtjev ipak stigne, Ljiljana će predložiti namirnicu koja je u tom trenutku bolji izbor. To je razlog zašto svoj posao ne vidi samo kao izvršavanje popisa; važan dio usluge čine procjena i objašnjenje zbog čega je određeni proizvod kupila ili preskočila.

Zbog takvog pristupa nikada nije željela razviti sustav s dvadesetak dostavljača, a broj klijenata kroz godine joj je, kaže, uvijek bio dovoljan: ni prevelik da izgubi osobni kontakt ni premalen da posao ne može opstati. Riba je kategorija s kojom je počela i u kojoj ima najviše iskustva. Naučiti razlikovati svježu i kvalitetnu ribu zahtijeva vrijeme, ali poznavanje proizvoda samo je dio sigurnosti pri kupnji. Drugi dio čine odnosi koje kupac gradi ponovljenim dolascima:

“Uvijek vas netko može prevariti, ali vaš prodavač to neće učiniti. Zna da ćete doći i drugi put, a ako se ne vratite, znat će da je negdje pogriješio.”

Ljiljana već godinama dolazi isključivo na Dolac i poznaje ljude kod kojih kupuje. Dio namirnica dogovara unaprijed s prodavačima kojima vjeruje, a dio odabire tek kada ujutro stigne na tržnicu. Tako, primjerice, meso može naručiti dan ranije, dok voće i povrće želi prvo vidjeti kako bi provjerila kvalitetu i doznala što je toga dana dostupno.

Tu se i gradi povjerenje na tržnici; između kupca koji se vraća i prodavača kojemu je stalo da ga zadrži. Ljiljana danas ima “svoje ljude”, prodavače s kojima surađuje godinama i kojima se može javiti s popisom. Onima koji na tržnicu dolaze rijetko može pomoći njezin vrlo praktičan savjet: pogledajte gdje kupci čekaju.

Kvalitetu i podrijetlo proizvoda može otkriti i ponašanje samog prodavača. Prema Ljiljaninu iskustvu, proizvođači koji prodaju ono što su sami uzgojili rado će kupcu ponuditi da kuša proizvod jer žele da im se vrati:

“Ljudi koji imaju svoje dat će vam da probate. Kada ubereš vlastite šljive, želiš da ih drugi kušaju jer znaš da će ih kupiti i ponovno se vratiti.”

To su procjene koje Ljiljana s nama dijeli onako usputno, kao neki niz razumljivih pravila koja su svima poznata. Kao što sam spomenula, tek uči vlastito znanje promatrati kao vrijednu vještinu. Klijentima koji rijetko odlaze na tržnicu takva je selekcija često važnija i od same dostave. Nedostatak vremena tek je dio razloga zašto bi se netko odlučio za uslugu kao što je “Friško s placa”; drugi je taj što se mnogi teško snalaze pred desecima štandova koji naizgled nude slične proizvode.

Što se početkom jeseni isplati staviti u ceker?

Ljiljana jesen smatra dobrom sezonom jer na štandove stiže mnogo različitih namirnica. Početkom rujna kupcima bi savjetovala rajčice, paprike, patlidžane, tikvice, krastavce i mahune. Među voćem izdvaja nektarine, grožđe, maline, borovnice i jagode, za koje kaže da sada mogu biti bolje od proljetnih. Stigli su i prvi domaći limuni i mandarine, premda bi s kupnjom mandarina pričekala još otprilike mjesec dana.

Ipak, najdraži joj je trenutak kada u veljači i ožujku krenu prve domaće šparoge jer su znak približavanja proljeća. Ponuda se mijenja i šire od smjene godišnjih doba. Ljiljana primjećuje povratak namirnica poput žižule i bamije, koje su se neko vrijeme rijetko viđale na zagrebačkim štandovima. Povezuje to s većim zanimanjem kupaca za zdravu i raznoliku prehranu, koje proizvođače potiče da uzgajaju i takve kulture.

Odmah­nula je na ideju TikToka, a zatim postala viralna

Iako je posao pokrenula prije petnaestak godina, TikTok je u priču ušao tek ovoga ljeta. Ljiljana mobitel opisuje kao nužno sredstvo rada, daleko od platforme na kojoj se zamišljala kao autorica sadržaja. Kada je prvi put pokretala uslugu, na raspolaganju je imala Facebook, a ideju o snimanju kratkih videa sada su joj predložili mlađi ljudi oko nje, uvjereni da bi svojim znanjem mogla ponuditi sadržaj kakav ondje još nisu viđali. Prvo je odmahnula rukom, a zatim pristala pokušati:

“Snimili smo video, pojavile su se brojke i rekli su mi da sam postala viralna. ‘Što sam postala?’, pitala sam ih. Tako je krenulo. Tek se ufuravam i dalje ne razumijem sve.”

Na profilu pokazuje što se isplati kupiti, koje su namirnice stigle i kako se snaći na tržnici. Reakcije su je iznenadile, ali su potvrdile procjenu onih koji su je nagovorili da počne snimati: ljudima treba netko tko će ih provesti kroz plac i objasniti im što, gdje i kada kupovati. Njezin je profil pronašao publiku i među ljudima kojima nedostaje osoba koja će ih usmjeriti na tržnici, preporučiti prodavača i objasniti zašto se određena namirnica sada isplati kupiti. Ljiljana kroz kratke videozapise prenosi znanje koje se godinama stjecalo razgovorom i promatranjem života na tržnici.

U velikoj količini sadržaja publika očito cijeni osobu koja može napraviti izbor i obrazložiti ga, a Ljiljanina prednost pritom nije poznavanje formata ni algoritma, već činjenica da zna o čemu govori. Iako tek uči kako TikTok funkcionira, Dolac je prostor koji poznaje desetljećima. Vidljivost na društvenim mrežama donijela joj je nove upite, no posao se i dalje najvećim dijelom širi usmenom predajom – kao i kod kupnje na tržnici, odluka se lakše donosi kada preporuka dolazi od osobe kojoj vjerujemo.

Uredski posao Ljiljana nikada nije uzimala u obzir. Sjedenje u uredu djelovalo bi joj, kaže, poput kazne. Tijekom godina radila je u prodaji, cateringu, restoranima, televizijskim emisijama i na snimanjima, uvijek u poslovima koji su tražili kretanje, snalaženje i izravan kontakt s ljudima. Kada je prvi put odlučila pokrenuti vlastitu uslugu, znala je da je pronašla posao koji joj odgovara. Postojala je i nesigurnost, no ona se odnosila na razdoblje potrebno da od ideje počne zarađivati, a majčina spremnost da to razdoblje zajedno prebrode dala joj je prostor da pokuša.

Danas i sama prenosi iskustvo ženama koje su na sličnom početku. Preko časopisa “Zaposlena” uključena je u mentorski program za poduzetnice, do kojeg je došla nakon što ju je vlasnica časopisa predložila za izbor “Žene godine”. Nagradu nije dobila, ali je iz tog poznanstva nastala suradnja kroz koju trenutačno mentorira dvije žene:

“Takav je program dobar jer nekome preneseš iskustvo i daš mu poticaj koji je na početku potreban.”

Dok smo je pratile od štanda do štanda, još smo bolje razumjele što njezini klijenti zapravo plaćaju. Ljiljana poznaje proizvode, sezonu i ljude koji iza njih stoje, a jednako dobro zna kada nešto ne treba kupiti. Iako je tehnologija promijenila način na koji pronalazimo usluge i naručujemo namirnice, temelj Ljiljanina posla ostao je vrlo izravan: odlazi na tržnicu, bira ono što bi kupila za sebe i svaku narudžbu osobno donosi na adresu.

Do kraja našeg obilaska njezin se ceker napunio, Dolac je postao znatno življi, a Lucija i ja dobile smo malu školu kupnje namirnica. Ljiljana se na početku čudila što je gledamo s tolikim oduševljenjem, vjerojatno zato što vlastite vještine i dalje doživljava kao nešto obično i svakodnevno. Ipak, nama je već nakon prvog štanda bilo jasno koliko su takva znanja vrijedna. Posljednja Ljiljanina preporuka tog jutra bila je pomalo neočekivana. Na kraju druženja počastila nas je najukusnijim tapiokama, odnosno “brazilkama”, kako ih zove – iz pekarnice Mario Mar na Dolcu!

FOTOGRAFIJE: Lucija Drača