Harry Cheadle je freelance novinar i urednik koji je donedavno obnašao funkciju urednika Eater Seattlea. Točnije, do početka veljače, kada je mu je “od šefovog šefa šef” poslao e-mail s naslovom: “Važna novost u vezi s vašom pozicijom”. Ta novost bila je da njegova pozicija više ne postoji.
Cheadle je tijekom svoje karijere prošao kroz mnogo ciklusa otpuštanja, što među novinarima nije ništa neobično. Za sebe kaže da je dobar u tome da ne dobije otkaz, pa je na Substacku napisao tekst sa savjetima kako zadržati posao u digitalnom mediju, odnosno – kako izbjeći otkaz.
Kako zadržati posao u digitalnom mediju?
Vijest da njegova pozicija više ne postoji Harryja Cheadlea nije iznenadila. Piše da je prije tog posljednjeg vala otkaza jedan bio u kolovozu, a drugi u prosincu 2024. godine. Eater je godinama gradio mrežu lokalnih portala o hrani, ali zbog rezova više nema stalne, full-time urednike u nekoliko američkih gradova poput Chicaga, Philadelphije, Austina, Houstona, Las Vegasa i Portlanda.
“Pa zašto su mene tako dugo zadržali da pokrivam Seattle, grad koji je, realno gledano, manje važan na gastronomskoj karti? Reći ću vam zašto: dobar sam u tome da ne dobijem otkaz“, piše Cheadle u svom tekstu.
Osim za Eater, Harry Cheadle je od 2010. do 2020. kao novinar i urednik radio za Vice, prateći razne teme, od politike i klimatskih promjena do internetske kulture. Nakon toga pisao je i uređivao za niz publikacija, među ostalima za Daily Beast, New Republic i Blue Tent.
Foto: harrycheadle.com
Nakon otkaza u Eateru, na LinkedInu mu se javio čovjek koji je u deset godina tri puta ostao bez posla. Kaže da poznaje i jednog novinara kojeg je “isti menadžer otpustio iz dvije različite kompanije, kao da ga je pratio poput osobne Smrti”. U drugoj polovici 2010-ih u Viceu je bilo najmanje šest valova restrukturiranja i rezanja zaposlenika koja je preživio; kad su ga naposljetku otpustili 2020., bio je, koliko zna, najdugovječniji urednik koji je tamo ostao.
“U Eateru sam se provukao kroz dvije prilično agresivne reorganizacije u razmaku od osam mjeseci. Ponekad sumnjam u svoje sposobnosti kao pisca, ali očito i nedvojbeno imam talent za to da ostanem zaposlen.”
Ako je izbjegavanje otkaza talent, to nije onaj kojim se čovjek osobito ponosi. Održavati posao dok se tvrtka oko tebe raspada nije toliko drukčije od toga da si partijski aparatčik u Staljinovu Sovjetskom Savezu. Moraš biti fatalist, prilagodljiv, nenametljiv, snalažljiv. To je isti skup vještina kakve imaju uspješni štakori i žohari.
Harry Cheadle smatra da postoje trenuci u kojima bi bilo razumno, pa čak i časno, samostalno napustiti brend koji očito propada, prije nego što se “medij u kojem radiš pretvori u tvornicu sadržaja”. Ipak, njegov vodič polazi od pretpostavke da je riječ o zaposleniku u digitalnim medijima koji želi zadržati posao i osigurati redovitu plaću što je dulje moguće. U tom kontekstu nudi savjete kako izbjeći otkaz i preživjeti u nestabilnom medijskom okruženju.
Radite u profitabilnoj medijskoj kući
Ekonomija medijske industrije notorno je surova, piše Cheadle. “The New York Times posluje s dobiti. Defector, portal u vlasništvu zaposlenika koji vode bivši novinari Deadspina, također posluje s dobiti, barem koliko znam. Čini se da i neke od novih Substack publikacija s malim timovima i minimalnim troškovima vjerojatno zarađuju. No profitabilno novinarstvo gotovo je oksimoron. A ako vaša kompanija nije profitabilna, neizbježno će rezati troškove, a vi ste trošak.”
Ne možete učiniti mnogo ako je jasno da je vaša redakcija u minusu ili da se sredstva za vaš neprofitni newsroom tope, smatra. U tom slučaju, kaže, preostaje vam ažurirati LinkedIn i pregledavati oglase za posao.
“I nemojte dati otkaz ako već nemate bolju ponudu, jer ona primamljiva otpremnina uskoro stiže.”
Radite na onome što vaši šefovi vole
Svaka medijska kuća u pravilu proizvodi razne vrste sadržaja, od kratkih i dugih videa do pisanih članaka, i to često na više različitih web stranica koje se danas nazivaju “kanalima”, “brendovima” ili “vertikalama”. Jasno je da neće sav taj sadržaj biti jednako uspješan, ali vi želite raditi na onome što jest uspješno. “Uspješno” u ovom kontekstu znači da donosi puno prometa, pregleda ili pretplata i da ga hvale ljudi na vodećim pozicijama u vašoj kompaniji.
“Ako se na svakom zajedničkom sastanku najviše govori o sjajnim podcastima koje vaša kuća proizvodi, trebali biste biti u podcast igri. Ako dođe novi urednik koji očito preferira jedan portal u mreži u odnosu na ostale, to je portal na kojem želite raditi. Ako se cijeli brend okreće prema videu za društvene mreže i od svih traži prijedloge za takav sadržaj, trebali biste raditi upravo to. Kada vaša kompanija počne tonuti, a počet će brže nego što mislite, vodstvo će instinktivno pokušati sačuvati temeljne dijelove poslovanja, odnosno ono što donosi novac”, piše Cheadle.
Radite za brojke
Vodstvo vaše kompanije vjerojatno je cinično, motivirano profitom i opsjednuto metrikama, piše Cheadle pa dodaje: “Ako želite zadržati posao, trebali biste biti i vi.”
Svaki članak ili video koji napravite može se svesti na brojke, lajkove, interakcije, vrijeme provedeno na stranici i slično. Te brojke trebale bi biti visoke. Ako su vam postavljeni ciljevi vezani uz neke od tih pokazatelja, trebali biste ih ostvarivati. Ako ih ne uspijevate dosegnuti, promijenite ono što radite.
Ovo zvuči kao očit savjet, ali iz mog iskustva ide protiv idealističke crte koja je česta među novinarima. Volimo vjerovati da priče imaju neku neuhvatljivu, dublju vrijednost. Opiremo se ideji da se njihov utjecaj može grubo kvantificirati pa si govorimo da je i tekst s nekoliko tisuća pregleda bio važan i ostavio trag. Ponekad će nam i urednici reći da niske brojke ne znače da priču nije vrijedilo raditi. Nažalost, to nije točno. Ako gotovo nitko ne pročita tekst u koji ste uložili mjesece rada, na nekoj razini to jest neuspjeh. Imao sam ih više nego nekoliko.
Zbog toga Cheadle savjetuje da pokušate na svoj rad gledati iz perspektive svog šefa, a još važnije – iz perspektive šefa vašeg šefa.
“Ako na sastanku o reorganizaciji odlučuju koga zadržati, brani li vas vaš nadređeni tvrdnjom da ste sjajan novinar unatoč slabim brojkama? To zvuči kao luksuz koji si kompanija u financijskim problemima ne može priuštiti. Ili vas jednostavno može pokazati u tablici i istaknuti koliki promet donosite? Ova druga verzija razgovora čini se mnogo jednostavnijom.”
Radite u tišini
Većina novinara u sebi nosi određenu dozu prkosa, smatra autor teksta.
“U ovaj smo posao ušli kako bismo govorili istinu moćnima, a ponekad se ta moć pojavljuje u obliku vlastitog nesposobnog menadžmenta. Možda mislite da šefovi uništavaju nekad profitabilnu tvrtku i guše vaš glas te potkopavaju vaše priče. Možda su već otpustili vaše prijatelje, a vi sumnjate da će uskoro i vama priopćiti neke ‘novosti o vašoj poziciji’.
Tada se naljutite, opravdano i žestoko. Postavljate neugodna pitanja na zajedničkim sastancima, u Slacku otvoreno izražavate nezadovoljstvo strategijama uprave i ne propuštate priliku primijetiti da se nekoć velika novinarska kuća pretvara u more bezvrijednog sadržaja.”
Zbog takve neposlušnosti vjerojatno nećete odmah dobiti otkaz, piše Cheadle, dodajući da svi u novinarskoj industriji znaju da ovaj posao privlači temperamentne osobnosti, a menadžeri obično toleriraju otvoreno neslaganje. No kada dođe vrijeme otpuštanja, činjenica da ste bili teški za suradnju neće vam ići u prilog.
“Da budemo jasni: da, pregristi jezik i držati se po strani donekle je kukavički. Mogu li vas ipak uvjeriti da je to ujedno i strateški potez? Ako želite da uprava promijeni ono što radi, morate je uvjeriti da griješi, a javno prozivanje i vrijeđanje u tome vam neće pomoći. Iznošenje prigovora pred cijelom kompanijom može vam donijeti osjećaj prkosa i možda pokoju pohvalu kolega, ali time ne postižete ništa.”
“Ako se trebate ispuhati, učinite to privatno, uz piće u baru. Ako ste uvjereni da je kompanija gotova, usmjerite energiju na traženje novog posla.“
Cheadle dodaje da mu nije ugodno davati ovakav savjet. Smatra da smo svi ušli u novinarstvo “jer želimo pričati važne priče, one koje ljudima pomažu ili ih prosvjetljuju. Htjeli smo govoriti istinu.”
Ono na što se njegov savjet svodi jest da te više ciljeve novinarstva tretirate kao sporedne, a da se umjesto toga usredotočite na najviše metrikama i profitu podređene dijelove svog posla, da u njima budete uspješni prema tim uskim kriterijima – “i da pritom držite jezik za zubima.”
Budimo realni: zaposleni ste kako biste proizveli određeni radni učinak. Ponekad, ako imate sreće, taj će proizvod nalikovati vrsti važne priče kakvu ste oduvijek željeli ispričati. U većini slučajeva neće. Možda ćete pronaći posao koji zadovoljava svaku vašu kreativnu i intelektualnu potrebu, ali vjerojatno nećete, i to je u redu. Većina ljudi ne pronađe.
Harry Cheadle na kraju govori da su njegovi savjeti o tome kako zadržati posao cinični te da to nije slučajno. Smatra da menadžeri u kreativnim industrijama idealizam često koriste kao batinu. Računaju na to da ćete biti toliko strastveni prema svom radu da ćete se potpuno dati poslu, nadmašivati očekivanja i pritom zanemariti skromnu plaću.
“Dio filozofije zadržavanja posla, koliko god to zvučalo paradoksalno, jest napraviti korak unatrag i tretirati ga samo kao posao, a ne kao poziv.“
“Uložite manje sebe u svoj posao, a zar svi poslovi na kraju nisu samo – poslovi? Nađite hobi, dobijte dijete, udomite psa, zaljubite se, pokrenite blog. Već je skoro postala izreka: posao vas neće spasiti”, zaključuje ovaj novinar.
FOTOGRAFIJE: Unsplash+
