Ne sjećam se točno u kojem kontekstu, je li to bio jedan od njezinih radova koje sam susrela okom u nekom interijeru ili je u pitanju bila objava s njezinog profila, no na društvenim mrežama nedavno sam se imala priliku „upoznati“ s likom i djelom istarske umjetnice Klaudije Jurić.
Ova riječ namjerno stoji pod navodnicima jer putem mreža kojima se danas koristimo doista je teško nekoga dobro upoznati i zato mi je prvi idući korak bio javiti se Klaudiji i pitati ju bi li našoj publici i meni voljela odškrinuti vrata svog svijeta i pustiti nas bliže sebi i svojoj umjetnosti. Zanimalo me naročito kako se „pomiruju“ umjetnost i biznis u njezinom slučaju, a i koji su to nevidljivi poslovi koje umjetnik ima, a kojih možda nismo svjesni dok na zidu gledamo finalni rezultat njegova umjetničkog djelovanja.
Klaudia Jurić: Sanora Art Interiors
„Nisam odmah krenula putem slikarstva, ali me upravo taj proces traženja i mijenjanja smjerova doveo do mjesta gdje danas osjećam da radim ono što volim i što me ispunjava. Svoj umjetnički rad doživljavam kao nastavak tog puta. Svaki rad za mene je jedan trenutak, proces i priča u kojoj se prepliću intuicija, iskustvo i emocija“, započinje svoju priču Klaudia.
Još u osnovnoj školi, crtajući na likovnom, prvi je put osjetila da je umjetnost njezin jezik. Tada je upisala tečaj crtanja i pripremala se za umjetničku srednju školu, što je bio prvi konkretan korak prema razumijevanju da je umjetnost njezin pravi izraz.
No, put do radova koje danas realizira bio je prilično različit i pun promjena. Počela je u srednjoj umjetničkoj školi, u kojoj se opredijelila za tekstilni smjer, zatim je studirala modni dizajn i radila u dizajn studiju. Ipak, na kraju se vratila svojim korijenima i prvim počecima. Uvijek je bila u kreativnom svijetu, isprobavala različite medije i postupno došla do verzije sebe i rada koji ima danas.
“Izrada mojih slika uključuje korištenje umjetničkih i neumjetničkih materijala poput glet – gips mase, akrila i uljanih pastela. Gradim teksturirane površine kroz istraživanje odnosa između reljefa i kompozicije. Iako je moj raniji rad bio obilježen monokromatskom paletom crne, bijele i bež boje, u novijim radovima sve slobodnije uvodim boju, dopuštajući svakoj slici da se razvija intuitivno.“
Ovaj multidisciplinarni pristup, oblikovan njezinim obrazovanjem iz modnog i dizajna interijera, otvara prostor za taktilne i slojevite procese koji nadilaze tradicionalne granice slikarstva. Kroz ovu metodu, pojašnjava mi, promišlja simboličku prirodu rada, često ga povezujući s fazama osobnog rasta. Slike postaju vizualni tragovi emotivnih prijelaza oblikovanih unutarnjim ritmom.
„Trenutno mi je tempo prilično ubrzan. Između uređenja ateljea koji je u završnoj fazi, rada na novim projektima, slika po narudžbi i onih koje radim za sebe, ne ostane puno slobodnog vremena u svakodnevici. No, vjerujem da će se sve uskoro posložiti i usporiti, da će doći više prostora za mir i ravnotežu. Taj mir mi je važan jer upravo iz njega crpim inspiraciju i stvaram najiskrenije“, govori Klaudia.
Što je ono što često ne vidimo kada gledamo njezine radove na Instagramu?
Za početak, kako će nam i sama reći, u punom ih se smislu može doživjeti tek uživo. Tada dolaze do izražaja slojevitost, tekstura, geste i kompozicija – ono što se na ekranu često izgubi.
“Tek kada je promatraš izbliza, možeš osjetiti njezinu prisutnost, uhvatiti priču koja stoji iza nje i razumjeti energiju koju nosi.“
Zatim je tu i činjenica da Klaudia sve radi sama: od ideje do izvedbe, fotografiranja radova, snimanja videa, pa do komunikacije s klijentima.
„Uživam u tom procesu, volim biti uključena u svaki korak jer mi to donosi veliko zadovoljstvo. Trenutno su mi dani ispunjeni raznim obavezama, pa najčešće slikam u popodnevnim satima, kada sve utihne. Tada se mogu potpuno isključiti iz svakodnevice, zaboraviti na vrijeme i prepustiti se radu.”
Kako balansirati umjetnički impuls i realnost da to mora biti održiv posao? Istarska umjetnica ističe da je kod slika po narudžbi važan taj poslovni aspekt i nužno je saslušati želje klijenta. Ipak, uvijek se trudi da konačni rad zadrži njezin prepoznatljiv izraz i stil, kako bi ostao autentičan unutar tog kompromisa.
“Teško je odrediti novčanu vrijednost nečemu što ti je osobno i u što ulažeš toliko sebe.”
„U početku mi je jedan od najizazovnijih dijelova posla bio odrediti cijene svojih radova. Često sam radove poklanjala jer mi je bilo teško naplatiti nešto što dolazi iznutra. S vremenom sam shvatila koliko moj rad vrijedi i koliko je važno dati mu na težini. Danas mi je jasno da cijena ne odražava samo materijal, već i trud, vrijeme, iskustvo i emociju. Ta spoznaja me dodatno motivira da stvaram kvalitetnije radove i nudim klijentima cjelokupno, pažljivo promišljeno iskustvo“, ističe Klaudia.
Danas njezini radovi krase ne samo privatne domove, već i restorane i urede po cijeloj Hrvatskoj, no zapitala sam se je li ikad bilo trenutaka u kojima je poželjela odustati:
„Možda su se takve misli pojavile u nekim trenucima, najčešće kad dan nije dobar, kad nema inspiracije i sve djeluje kao da stoji. Ali to su prolazni osjećaji. Naučila sam se tada jednostavno pokrenuti, uzeti nešto u ruke, raditi na nečemu, makar malom. Čim se maknem iz te misli i uđem u proces, sve opet sjedne na svoje mjesto. Taj rad me uvijek vrati sebi.“
O poduzetništvu ne uči samo zadnjih par godina, već od malena, budući da je odrasla uz mamu koja je cijeli život poduzetnica i od nje je naučila gotovo sve što danas zna o tom načinu rada i razmišljanja. To znanje je kasnije samo prilagodila vlastitom iskustvu i prenijela u svijet umjetnosti.
“Naučila sam da je važno biti organiziran, strpljiv i dosljedan, ali i vjerovati u svoj rad i svoj rast jer svaki dan donosi nešto novo, s novim iskustvima i novim lekcijama.“
Pitam ju za kraj, postoji li uopće “recept” za uspjeh kao umjetnica u Hrvatskoj ili svatko mora iscrtati svoj put?
“Vjerujem da univerzalan recept ne postoji. Svatko ima svoje iskustvo, svoj tempo i okolnosti. Nijedna osoba nema isti život pa tako ni isti put. Za mene se to ne doživljava kao “uspjeh” u klasičnom smislu, već više kao tok, proces u kojem rasteš, razvijaš se i svakodnevno radiš na onome što voliš. A zapravo je to i najveći uspjeh: raditi ono u čemu svakodnevno nalaziš sreću.“
FOTOGRAFIJE: Sanora
