Godinama je gradila uspješan biznis i zaključila da joj je najvažniji dio dana pauza za ručak

Iz kuharice je odlučila izostaviti vlastiti brend poznat po mješavinama superhrane za napitke. “Od samog početka bilo mi je potpuno jasno da ne želim napisati Golde kuharicu. Željela sam da knjiga može stajati sama za sebe”, dodaje. Umjesto toga, kuharica “Eating at Home”, u kojoj donosi recepte kojima se uvijek iznova vraća, svojevrsni je manifest kuhanja za sebe, čak i onda kada nam se život ili posao ispriječe na putu.

Trinity Mouzon Wofford i kuharica Eating at Home

Na knjizi je počela raditi dok je bila trudna sa svojim prvim djetetom, a drugo je rodila prije nego što je knjiga objavljena. Kroz cijeli proces vodila ju je praksa koja ujedno čini i glavnu ideju knjige: svjesno stvaranje prostora za predah, često u obliku ručka za stolom. 

Trinity Mouzon Wofford kaže da ju je upravo njezin poduzetnički put doveo do načina na koji danas kuha, a u intervjuu za In Stock objasnila je zašto smatra da je važno uzeti vrijeme za pauzu za ručak.

“Početna ideja bila je istražiti što za mene, kao osnivačicu Goldea, zapravo znači kvalitetna prehrana. Razmišljala sam o odlascima na tržnicu, lokalnim namirnicama i o tome koliko je važno s poštovanjem pristupati samom činu objedovanja. No svaki put kada bih te ideje stavila na papir, uslijedilo bi isto pitanje: ‘Sve to zvuči lijepo, ali ljudi su danas prezaposleni. Kako to uklopiti u svakodnevicu?’“, objašnjava Trinity Mouzon Wofford odakle joj je došla ideja za knjigu. Upravo je to pitanje na kraju postalo njena srž: da, svi živimo ubrzanim tempom i stalno nam nedostaje vremena, ali upravo zato nam je potreban odnos prema hrani koji nas vraća sebi.

Kad uspjeh postane previše

Mouzon Wofford kuhanje opisuje kao svojevrsnu protutežu poduzetničkom kaosu koji je pratio njene poduzetničke početke. U samim počecima je, kaže, još imala vremena: nije provodila dane na Zoom sastancima koji su se redali jedan za drugim. Međutim, ono što je počelo kao mali, nezavisni i kreativni brend mješavina za latte s kurkumom, odjednom se našlo u samom središtu wellness scene. Zatim se, negdje oko pandemije, sve naglo ubrzalo. Ona i suprug prikupili su investicijski kapital, proširili tim i ušli u velike maloprodajne lance. Odjednom se sve događalo istovremeno. Od trenutka kada bi se probudila pa sve do sedam navečer, kalendar joj je bio potpuno popunjen.

“Bilo je to i neobično razdoblje jer govorimo o 2020. godini. Tada je postojao snažan pokret podrške brendovima u vlasništvu Afroamerikanaca, a mi smo se našli u svojevrsnoj savršenoj oluji okolnosti. Bili smo neovisni, ali dovoljno poznati da nas ljudi preporučuju, pa je interes za naše proizvode doslovno eksplodirao.”

Važnost pauze za ručak

Za poslovanje je to bilo odlično, no za nju osobno vrlo iscrpljujuće. Navika da odvoji vrijeme za ručak zapravo seže još u najranije dane njihovog poslovanja. 

“Nisam uvijek imala osjećaj da kontroliram sve što mi dolazi ususret i način na koji na to reagiram, ali uvijek sam imala taj trenutak prizemljenja da sjednem i pojedem obrok. Kada sam počela zapošljavati ljude i kada su drugi počeli upravljati mojim rasporedom, jedno je pravilo postalo neupitno: period od 14 do 15 sati bio je rezerviran za ručak i u tom terminu nije bilo sastanaka ni poziva. Taj blok vremena u mom kalendaru stoji i danas.”

Napraviti pauzu u danu kako bismo sjeli i u miru, za stolom, pojeli ručak, autorica knjige “Eating Well” naziva “radikalnom idejom”. Smatra da živimo u trenutku u kojem je zauzetost postala gotovo svetnja – ona je dokaz da svoje vrijeme koristimo ispravno i produktivno, a taj se način razmišljanja uvukao u svakodnevni život svih nas. Shvatila je da je stalna žurba loša navika jednako kao i odugovlačenje, a ne žuriti zahtijeva mnogo discipline i svjesnog truda jer nam danas to više nije prirodno.

“Često razmišljamo ovako: ‘Pauze za ručak uzimat ću jednog dana, kad odem u mirovinu. Kad dovoljno naporno radim i zaslužim predah, tada ću si ga dopustiti.’ No iz vlastitog iskustva znam koliko je lako živjeti stalno okrenut prema budućnosti, neprestano razmišljajući o sljedećem zadatku, sljedećem cilju i onome što tek dolazi. Zato je važno vježbati prisutnost i zapitati se: mogu li biti ovdje, u ovom trenutku? Mogu li se u potpunosti posvetiti onome što je sada preda mnom?”

U knjizi piše o tome kako se opire pristupu kuhanju koji je usmjeren isključivo na rezultat. Taj način razmišljanja prenosi i na vođenje poslovanja. Kaže kako je primijetila da je kao poduzetnica najsretnija i najzadovoljnija kada svoj život i posao organizira tako da ne mora stalno žuriti. Posao je, na kraju krajeva, nešto što smo sami stvorili. Zato smatra da je korisno povremeno se podsjetiti da poduzetništvo može biti i razigrano, kreativno i zabavno iskustvo.

“Ne mora sve uvijek nositi toliku težinu samo zato što su u priču uključeni novac i poslovni rezultati. Čak i organiziranje premještanja robe iz jednog skladišta u drugo u zadanom roku može biti ispunjavajuće iskustvo, ako mu pristupate sa znatiželjom, opuštenošću i osjećajem mogućnosti. Mislim da gotovo svaki poduzetnik ima tendenciju osjećati svoj posao kao teret koji nosi na ramenima.”

Smatra da je to vrlo slično kuhanju. Kada na njega gledamo kao na još jednu obvezu, ono postaje teško i zamorno. Tada kupujemo namirnice na najbližem i najpraktičnijem mjestu, bez previše razmišljanja o kvaliteti, na brzinu nešto pripremimo, stavimo na tanjur i zaključimo da smo ipak trebali naručiti dostavu. S druge strane, kada poslu pristupamo s osjećajem igre, znatiželje i otvorenosti prema onome što je moguće, tada i naš dan poprima takav karakter.

Lekcije koje je donijela suradnja

Iako je godinama bila naviknuta sve stvarati sama i držati čvrstu kontrolu nad svojim projektima, rad na kuharici naučio ju je vrijednosti suradnje. Koautorica Rebecca Firsker preuzela je velik dio zahtjevnog posla oko razvijanja i testiranja recepata, a Mouzon Wofford je kroz taj proces shvatila koliko se dobiva kada se drugima dopusti da postanu dio kreativnog procesa. Priznaje da ju je dugo bilo strah prepustiti dio kontrole jer je vjerovala da će time izgubiti vlastitu viziju. No upravo ju je suradnja naučila važnoj lekciji: kako saslušati tuđe ideje, a pritom ostati sigurna u vlastite odluke. Kaže da joj je to iskustvo pomoglo ne samo u nastanku knjige, nego i da postane bolja liderica u vlastitom poslovanju.

“Kada smo radili snimanja za Golde, Issey i ja radili smo doslovno sve sami. Fotografirali smo iz vlastitog doma, sami smo dizajnirali ambalažu i mislim da je upravo to u početku razlikovalo brend od drugih. Zato, kada sam prvi put čula da za snimanje kuharice treba angažirati stilista za hranu i stilista za rekvizite, iskreno nisam vjerovala da je to doista potrebno. Na kraju smo ipak odlučili pokušati. Tjedan dana imali smo šestero ljudi u kući. Snimali smo u našem domu, djeca su trčkarala uokolo i cijelo je iskustvo bilo fantastično. Bilo je prekrasno uključiti druge ljude u projekt i osjetiti koliko svi iskreno navijaju za uspjeh knjige. Mislim da je jedna od najvećih lekcija koju me ova knjiga naučila upravo ljepota suradnje”, zaključila je Trinity Mouzon Wofford.

FOTOGRAFIJE: Unsplash+, Eating at Home, Golde