Aparat za kavu La Marzocco već je desetljećima predmet žudnje među vlasnicima kafića, baristima, kolekcionarima i svima koji u aparatu za espresso vide mnogo više od obične profesionalne opreme. No danas su njegovi rabljeni primjerci postali toliko traženi da se oko njih razvilo gotovo zasebno tržište, nalik onome za oldtimere, u kojemu se pojedini modeli preprodaju preko poznanstava, servisera i malih zatvorenih krugova, a cijena im, osobito ako je riječ o rijetkim primjercima, nerijetko može premašiti i cijenu potpuno novog stroja. 

Prema opsežnoj reportaži objavljenoj u The New York Timesu, oko tih talijanskih aparata izgrađena je cijela mala kultura u kojoj se isprepleću nostalgija, dizajn, mehanika, kava i poduzetništvo, pa La Marzocco danas istovremeno funkcionira kao alat bez kojega ozbiljan kafić teško može zamisliti radni dan, kao znak pripadnosti određenoj kavnoj estetici i kao investicija koja, za razliku od većine profesionalne opreme, s godinama ne mora nužno gubiti vrijednost.

Od Firence do Starbucksa

Prije gotovo pedeset godina jedan je vlasnik kafića iz Seattlea otputovao u Italiju s idejom da okuša sreću u uvozu aparata za espresso, i tim je putovanjem, a da to tada vjerojatno nije mogao znati, pomogao promijeniti smjer povijesti kave u Sjedinjenim Američkim Državama. U Firenci je Kent Bakke, kako prenosi The New York Times, primijetio nešto što dotad nije vidio nigdje drugdje: aparat s dva odvojena bojlera, jednim namijenjenim pjenjenju mlijeka, a drugim pripremi espressa, što je omogućavalo da mlijeko ostane dovoljno vruće, a da se kava istodobno ne naruši previsokom temperaturom. Desetljeće kasnije Bakke je s talijanskim proizvođačem La Marzocco potpisao ugovor o uvozu, a nekoliko prvih aparata prodao je tada još maloj lokalnoj tvrtki koja se zvala Starbucks.

Kako je Starbucks postupno gradio mainstream tržište za skuplju, pažljivije pripremljenu kavu, La Marzocco je postajao jedan od najvidljivijih simbola tog kulturnog pomaka, premda se nikada nije pretvorio u masovni aparat koji bi stajao u svakom američkom kafiću. Prema riječima Andrewa Dadaya, izvršnog direktora ogranka La Marzocco USA, ti se aparati danas nalaze u tek petnaest posto američkih kafića, ali njihov kulturni utjecaj daleko nadilazi taj postotak. 

Čak i ako za stogodišnju talijansku kompaniju nikada niste čuli, gotovo sigurno ste vidjeli njezine aparate: robusne, retro estetike, čistih linija, s blistavim površinama od nehrđajućeg čelika i prepoznatljivim logotipom ispisanim oštrom tipografijom. Jessica Troupe, vlasnica kafića Sankofa u Montclairu u New Jerseyju, koja je svoj novi aparat kupila prije dvije godine za otprilike petnaest tisuća dolara, kaže da gosti redovito ulaze u njezin lokal i bez prikrivene fascinacije zure u stroj.

Rabljeni aparat kao oldtimer

Oko ovih se aparata izgradilo sekundarno tržište po intenzitetu usporedivo s tržištem oldtimer automobila: prodaja je živahna, konkurentna i često se odvija usmenom predajom, preko servisera, bivših barista, vlasnika kafića i kolekcionara koji znaju tko ima što, tko što traži i koji bi se stroj mogao pojaviti na prodaji prije nego što za njega dozna šira javnost. Cijene pritom mogu biti vrlo povoljne, jer rabljeni primjerak ponekad stiže i upola jeftinije od novoga, ali kad se radi o rijetkim modelima, dobro očuvanim aparatima ili primjercima s posebnom pričom, cijena nerijetko premašuje i onu potpuno novog aparata. 

Tony Konecny, osnivač pretplatničkog servisa Yes Plz Coffee, za The New York Times kaže da La Marzocco aparati zadržavaju vrijednost slično kao klasični automobili te da zauzimaju onaj jedinstveni prostor između Ferrarija i traktora John Deere, što znači da su istovremeno egzotični, poželjni i gotovo romantični predmeti, ali i nepokolebljivi radni strojevi koji moraju izdržati tisuće i tisuće pripremljenih kava.

Priča Nathana Smitha jedna je od onih koje najbolje pokazuju kako ovo tržište funkcionira. On je 2012. godine, dok je radio za Blue Bottle Coffee u Oaklandu u Kaliforniji, sudjelovao u popravku jednog La Marzocco aparata, da bi nekoliko godina poslije, dok je otvarao kafić Seeker Coffee u mjestu Old Fort u Sjevernoj Karolini, od bivšeg kolege doznao da je upravo taj isti aparat ponovno na prodaju, nakon što je u međuvremenu prošao kroz nekoliko različitih kafića.

Smith ga je kupio za samo dvije i pol tisuće dolara, no glavna privlačnost nije bila cijena, nego osjećaj da pred sobom ima stroj s biografijom. Usporedio je iskustvo s onim koje pruža Honda Civic iz sedamdesetih godina: automobil koji je, upravo zato što se sastoji od dijelova različitih generacija i što je toliko dugo izdržao, postao zanimljiviji nego što je bio u trenutku izlaska iz tvornice.

Na ekstremnijem kraju spektra nalaze se profesionalni kolekcionari poput Henka Langkempera, koji u svojoj zbirci ima dvadeset i sedam La Marzocco aparata, od kojih neki potječu još iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Za primjerak modela Rondine, jednog od najstarijih u proizvođačevoj povijesti, platio je oko četrdeset tisuća dolara.

Aparati koje je Starbucks htio zamijeniti

Iako je tvrtka stara gotovo cijelo stoljeće, sekundarno tržište La Marzocco aparata u Sjedinjenim Državama relativno je novo, a jedan od ključnih trenutaka dogodio se početkom 2000-ih, kada je Starbucks zbog efikasnosti počeo prelaziti na potpuno automatske aparate za espresso. Bakke u tekstu objašnjava da je dio starih aparata Starbucks prodao veletrgovcu, dok je za ostatak s La Marzoccom dogovoreno da budu uništeni. 

Randy Phillips, bivši tehničar Starbucksa koji danas u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini vodi vlastitu tvrtku za specijaliziranu kavnu opremu Underground Mountain, ispričao je kako su on i kolege dobili upute da rastave La Marzocco aparate i odvezu ih u reciklažno dvorište, ali su neki od njih imali drukčije planove. Phillips priznaje da je više njih, uključujući i njega samog, znalo izvući pokoji aparat kroz stražnja vrata kombija. Po njegovu mišljenju, Starbucks se zapravo bojao da bi preprodaja tih aparata mogla potaknuti malu vojsku nezavisnih kafića koji će im se s vremenom suprotstaviti, a kako kaže, ispostavilo se da su bili u pravu.

Bivši Starbucksovi baristi koji su naučili raditi na La Marzocco aparatima odjednom su počeli kupovati rabljenu opremu i otvarati vlastite kafiće, a tako je, prema Phillipsovim riječima, na scenu stupio i takozvani treći val kavne kulture. Glasnogovornica Starbucksa za The New York Times demantirala je tvrdnju da je tvrtka tehničarima nalagala uništavanje aparata te je istaknula da Starbucks oduvijek podržava nezavisne kafiće, dodajući da kompanija pozdravlja konkurenciju i da je ponosna na svoju ulogu u podizanju globalne svijesti o vrhunskoj kavi.

Stroj koji se može popravljati gotovo zauvijek

Nakon odlaska iz Starbucksa, Phillips je postao jedan od mnogih nezavisnih tehničara koji tečno govore jezikom La Marzocca, a upravo je ta serviserska kultura jedan od razloga zašto rabljeni primjerci danas imaju tako snažan drugi život. Ljepota tih aparata, ističe on, leži u činjenici da se novi rezervni dijelovi mogu ugraditi u gotovo svaki aparat, bez obzira na njegovu starost, pa osoba s ručnim alatom, znanjem i dovoljno strpljenja zapravo može iz starog stroja ponovno sastaviti pouzdan radni aparat. La Marzocco danas čini sedamdeset posto njegova servisnog posla, a rabljenih primjeraka prodaje tri puta više nego novih, jer rabljeni La Marzocco, kako kaže, uvijek postiže višu prodajnu cijenu od bilo kojeg drugog aparata, jednostavno zahvaljujući snazi imena.

Upravo je zato Sean Henry, vlasnik Houndstooth Coffeea u Dallasu i Austinu, 2009. godine bio spreman prijeći cijeli Teksas kako bi preuzeo limitirano izdanje La Marzocco aparata izrađeno u suradnji s nizozemskim dizajnerom Keesom van der Westenom. Aparat ga je koštao deset tisuća dolara, što je tek neznatno manje od cijene novog stroja, no Henry je smatrao da je naprosto previše jedinstven da bi ga propustio.

Jedan od razloga zašto sekundarno tržište La Marzocco aparata neprestano raste jest dostupnost rezervnih dijelova i mreže ljudi koji se specijaliziraju za te strojeve. Christine Armao, koja je 2022. godine u Clevelandu u Tennesseeju otvorila kafić i pekarnicu First Bloom, ubrzo je nakon otvaranja shvatila da održavanje aparata koji je tada kupila neće biti moguće, jer nijedan lokalni serviser nije znao raditi na njemu niti je raspolagao odgovarajućim dijelovima. Godinu dana poslije kupila je rabljeni La Marzocco za šest tisuća dolara. Po njezinu mišljenju, relativna pristupačnost rabljenog La Marzocca dodatno je spustila ulaznu barijeru za otvaranje kafića više klase.

Tržište na kojem se lako može pogriješiti

Trajna potražnja čini posao prodaje rabljenih aparata sve unosnijim, ali i sve podložnijim raznim oblicima prijevara, osobito zato što kupci često ne vide odmah razliku između dobro obnovljenog aparata i stroja koji je samo površinski uljepšan. Will La Hara, vlasnik tvrtke Legacy Coffee Tech, ispričao je kako je vidio brojne prodavače iz Australije i Južne Koreje koji online nude rabljene aparate po izrazito sniženim cijenama, ali pritom prešućuju da njihova oprema nije certificirana za upotrebu u američkim gradovima i saveznim državama koje strojeve podvrgavaju propisima o sigurnosti i higijeni. Spencer Perez, osnivač tvrtke Coffee Machine Service Co., opisuje i drugačije trikove: prodavače koji vanjski oklop aparata jednostavno preboje kako bi izgledao kao nov, dok unutrašnje dijelove uopće ne mijenjaju.

Andrew Daday iz La Marzocco USA odbacio je te navode rekavši da kompanija ne koristi jeftinije materijale, da nastavlja proizvoditi rezervne dijelove čak i za starije modele te da ulaže u edukaciju tehničara, jer postoji snažna predanost takozvanoj cirkularnoj ekonomiji. Bakke pak, koji je od 1994. do 2018. godine bio izvršni direktor La Marzocca i danas drži manjinski udio, ističe da je u interesu same tvrtke poticati tržište rabljenih aparata, jer mogućnost da se vidi stroj koji je izdržao test vremena dugoročno koristi imidžu marke.

Novi konkurenti i stara mitologija

Ipak, Perez priznaje da njegovi kupci sve češće s većim entuzijazmom govore o novijim, tehnološki naprednijim aparatima proizvođača poput Slayera, Synessoa i Duvalla, koji novoj generaciji barista nude drukčiju estetiku, više digitalne kontrole i preciznije upravljanje ekstrakcijom. Solomon Dubie, vlasnik kafića Café Avole u Seattleu, na pultove svoje matične lokacije postavio je elegantne srebrne Slayere, jer ga je impresionirala mogućnost da pritiskom na tipku programira različite tipove ekstrakcije, a futuristička estetika tih aparata savršeno se uklopila u dizajn njegova prostora. Ian Fadness, koji u kafiću Slow by Slow Coffee radi na Synessou, cijeni dodirni zaslon koji u stvarnom vremenu prikazuje grafove tlaka i protoka tijekom pripreme espressa, jer mu daje više informacija i veću kontrolu nad procesom.

Pa ipak, kako je Fadness primijetio u razgovoru za The New York Times, čak i ako te tvrtke prožive dovoljno dugo da oko njihovih aparata izraste vlastito sekundarno tržište, teško će postići onaj efekt Michaela Jordana koji ima La Marzocco, efekt po kojemu marka jednostavno postane sinonim za ono čime se bavi. U svijetu profesionalne kave La Marzocco je upravo to: ime koje označava cijelu ideju o tome kako bi ozbiljan kafić trebao izgledati, raditi i zvučati.

FOTOGRAFIJE: Instagram (@lamarzocco)