Estetika ostaje važna, ali danas više naprosto nije dovoljna. Prostor u kojemu živimo, boravimo i radimo nije kulisa. Može nas smiriti, učiniti nemirnima, pomoći nam da se bolje koncentriramo ili nas u potpunosti iscrpljivati. U konačnici, način na koji su prostori oblikovani utječe na način na koji ih koristimo, a posljedično i na način na koji živimo uopće.
Shodno tomu, posljednjih se godina rapidno mijenja shvaćanje dizajna interijera. U fokusu je čovjek i njegovo iskustvo prostora, dok tehnološki razvoj istodobno širi granice onoga što prostor uopće može biti. “Danas je dizajner interijera ‘iskustveni i prostorni alkemičar’, stručnjak za UX u fizičkom prostoru”, govori nam Lamila Simišić Pašić, multidisciplinarna arhitektica u čijem je središtu interesa odnos čovjeka i prostora, ali i sve manje jasna granica između fizičkog i virtualnog svijeta. Pritom istražuje kako tehnologija mijenja način na koji prostor stvaramo i doživljavamo te kako digitalna okruženja učiniti humanijima i bližima čovjeku.
Doktorirala je u Barceloni, oduvijek su je fascinirali prostori koji funkcionalno i taktilno postaju gotovo mentalna stanja, smatra da dizajn interijera prolazi kroz dubok metodološki pomak i duboko je uvjerena da nijedna disciplina nije otok za sebe.
Simišić Pašić na čelu je Katedre za dizajn interijera na Sveučilištu Algebra Bernays koji je odnedavno pokrenuo potpuno novi studijski modul Dizajn interijera. Prva generacija kreće već ove jeseni, a radi se o prvom samostalnom studijskom modulu u Hrvatskoj koji je u potpunosti posvećen dizajnu interijera. Kao takav, potpuno je drukčiji od svih klasičnih programa. Studij traje četiri godine, odnosno osam semestara, tijekom kojih studenti ostvaruju ukupno 240 ECTS bodova i završetkom stječu naziv prvostupnika odnosno prvostupnice dizajna (bacc. art.). Program se kreće od osnova dizajna i vizualnog oblikovanja te upoznavanja prostora i materijala, preko projektiranja i iskustva prostora, sve do digitalnih alata, vizualizacije, kreativnih industrija i pripreme za profesionalni rad.
“Program predstavlja beskompromisnu sintezu dizajnerskog razmišljanja, teorije digitalne kulture i naprednih alata. S obzirom na to da je modul Dizajna interijera dio šireg studija Dizajna, naši studenti sagledavaju prostor u tom dragocjenom međuprostoru – kroz prizmu i metodologije drugih dizajnerskih grana”, pojašnjava voditeljica katedre dodajući kako vjeruje da upravo ta prožetost stvara snažnu kulturu razmjene ideja i uči studente kako rješenja za prostore 21. stoljeća pronalaziti na samom raskrižju različitih disciplina.
A kako to izgledaju rješenja za prostore 21. stoljeća?
Dobar dio odgovora na to pitanje danas se ogleda u odnosu fizičkog prostora i tehnologije. Ideja interijera kao nečega što jednom projektiramo, izvedemo i zatim godinama koristimo na manje-više jednak način postupno ustupa mjesto puno dinamičnijem shvaćanju prostora.
Simišić Pašić budućnost vidi u interijerima koji se mogu mijenjati s ljudima koji ih koriste i okruženjem u kojem se nalaze. “Buduće ponašanje dizajniranih prostora moramo promatrati kao živi sustav koji stupa u odnos s jednako promjenjivim okruženjem, reagira na njega i prilagođava mu se. Riječ je o interijeru koji nije jednostavno projektiran, već se može osjetiti, promatrati, slušati, reagirati, predlagati, učiti i komunicirati.”
Teško je pritom govoriti o budućnosti bilo koje kreativne industrije, a zaobići pojavu koja je posljednjih nekoliko godina prilično uzdrmala način na koji razmišljamo o kreativnom radu. Umjetna inteligencija u vrlo je kratkom vremenu postala dio kreativnog procesa, otvarajući pritom pitanje gdje završava mogućnost tehnologije, a počinje vrijednost ljudske ideje.
“AI ne doživljavam kao prijetnju, već kao enciklopedijsko zrcalo ljudske kulture, golem ‘meta-arhiv’ treniran na stoljećima akumuliranog ljudskog stvaralaštva. Naravno, pred nama je još mnogo učenja o AI-ju, ponajprije o tome kako ga etično koristiti, uz svijest da je riječ o industriji koja troši i iskorištava prirodne resurse”, kazuje naša sugovornica.
Za dizajnere to, prema njezinu mišljenju, ne znači nestanak kreativnog rada, nego pomicanje njegove vrijednosti. Ako algoritam može gotovo trenutačno proizvesti vizualni rezultat, samo ovladavanje alatima i tehnička izvedba više nisu ono po čemu će se čovjek nužno razlikovati od tehnologije.
“Generativni AI razdvaja stil i prostornu artikulaciju od same misli, odnosno prompta. On nam u sekundi daje pristup uzorcima koje smo pretočili u riječi, no baš zato razotkriva mit o rutinskoj izradi i prisiljava nas da redefiniramo cijeli kreativni proces. Težište ljudskog rada ne nestaje, nego se pomiče s puke tehničke reprodukcije na kritičko usmjeravanje, kustosiranje, postavljanje pravih pitanja i razumijevanje dubljeg ljudskog konteksta. Pisanje naredbi postaje moderan kulturni čin, a dizajner onaj koji usmjerava proces.”
‘Urednici, provokatori, vizionari’
S nadom da će društvo takvu tehnologiju koristiti na najbolji način, za ono što još uvijek ne znamo, “kako bismo postali urednici, provokatori i vizionari”; Lamila smatra da ćemo raditi s neuromrežama u realnom vremenu i to pak pojašnjava prilično plastično i konkretno.
“Čovjek će zadavati koncepte, estetska pravila i emotivna ograničenja, a algoritmi će optimizirati izvedbena rješenja. Posao se u potpunosti seli s puke proizvodnje oblika na kritičku selekciju i konceptualnu dubinu. Ono što bih voljela da ne izgubimo u tom procesu jest propriocepcija, fizički otpor prostora i osjećaj vlastitog tijela u njemu tijekom čina stvaranja. Latentni prostor, zasićen informacijama naše civilizacije, prečesto nam oduzima taktilnost u procesu dizajna, otuđujući nas od propriocepcije u samom činu kreiranja.”
Upravo tu dolazimo do možda najvećeg izazova obrazovanja novih generacija dizajnera. Studenti koji ove jeseni prvi put sjednu u predavaonice diplomirat će za četiri godine. Do tada će se alati kojima se danas koriste gotovo sigurno promijeniti, baš kao i sama industrija. Kako ih onda pripremiti za tržište rada koje se mijenja dok se za njega još obrazuju?
Odgovor na to pitanje na novom modulu Sveučilišta Algebra Bernays ne traže u odabiru između klasičnih temelja struke i novih tehnologija, nego u njihovu povezivanju.
“Naučit će misliti o prostoru i dizajnirati ga. Proći će kroz temelje, od povijesti dizajna, ergonomije, materijala i psihologije prostora, pa sve do vođenja vlastitog poslovanja. S druge strane, ovladat će naprednim alatima, suvremenim tehnologijama i generativnim modeliranjem. Učimo ih kako prikupljati podatke, trenirati vlastite estetske modele i pretvoriti vizije u održive, funkcionalne i fizički izvedive prostore ili pak napredna digitalna okruženja“, pojašnjava Lamila.
I samu ju je, kaže, Algebri Bernays privukla upravo mogućnost da takav program gradi gotovo od temelja, bez potrebe da novi sadržaj prilagođava desetljećima starim obrazovnim obrascima. Nakon iskustva na međunarodnim sveučilištima i u istraživačkim laboratorijima, priliku je prepoznala u stvaranju kurikuluma koji neće pokušavati sustići promjene u industriji, nego ih pratiti dok se događaju.
“Algebra Bernays ponudila je fantastično okruženje bez birokratske i ideološke prtljage. Privukla me prilika da postavimo kurikulum koji ne kaska za vremenom, već stavlja studente na samo raskrižje dizajna, kulturne analitike i digitalne tehnologije.“ Dizajn interijera pri Algebri Bernays dio je šireg studija Dizajna i u tome leži njegova najveća prednost, smatra naša sugovornica. “Vjerujem da će ta prožetost i stalna interakcija različitih dizajnerskih smjerova dovesti do preklapanja i istraživanja prostora kroz raznovrsne medije, pretvarajući sve u jedan cjeloviti dizajn iskustva.”
‘Studente učimo kako voditi kreativni dijalog’
Jezgra programa je praksa, ali uvijek prožeta jasnom teorijskom podlogom. “Zamisao je da studenti s početkom intenzivnijeg bavljenja interijerima, na drugoj godini studija, počnu raditi na realnim projektima i grade portfolio koji će im otvoriti vrata tržišta rada.
Generativni AI postao je standardni alat 21. stoljeća, stoga naše studente učimo kako s algoritmima voditi kreativni dijalog u procesu konceptualizacije i analize prostora. Jednako nam je važno naučiti ih kako te alate kontrolirati te kako izbjeći zamku jeftinih AI klišea. Kad diplomiraju, bit će spremni voditi industriju, a ne samo slijepo je slijediti.”
Studij je pritom namijenjen onima koji prostor ne promatraju samo kroz njegovu estetiku, nego ih zanima kako on nastaje, kakvu atmosferu stvara i kako utječe na ljude koji ga koriste. Budući studenti razvijat će vlastiti dizajnerski rukopis kroz praktične projekte i eksperimentiranje, ali se istodobno upoznavati s generativnim AI alatima, virtualnim okruženjima i suvremenim pristupima stanovanju i hospitalityju. Takav raspon znanja otvara i prilično različite profesionalne puteve, od dizajnerskih i arhitektonskih studija, kreativnih agencija i industrije namještaja do oblikovanja radnih i digitalnih prostora, ali i razvoja vlastitih projekata i samostalne karijere.
“Naši će diplomanti biti spremni za uloge kao što su Spatial AI dizajneri, kustosi digitalnih iskustava, konceptualni dizajneri u industriji videoigara i filma te kreatori imerzivnih virtualnih okruženja. U svijetu u kojem granica između fizičkog i digitalnog ubrzano nestaje, stručnjaci za prostorno iskustvo traženi su u gotovo svim sektorima.”
Tko će se na takvom studiju najbolje snaći?
Suprotno možda uvriježenoj predodžbi o budućim dizajnerima, crtanje nije presudna ulaznica. Riječ je, naposljetku, o vještini koja se može naučiti, dok voditeljica katedre puno važnijima smatra prostornu maštu, intelektualnu znatiželju i sposobnost primjećivanja svijeta oko sebe. Mnogo su važnije osobine intelektualna radoznalost, prostorna mašta, ekološka svijest i hrabrost da se postavljaju prava pitanja.
“Osjetiti prostor je ključno. Tražimo znatiželjne i mrvicu odvažne ljude koji se pitaju zašto je neki prostor ugodan i žele mijenjati pravila igre. Ako imate viziju i strast prema stvaranju – tehničkim vještinama naučit ćemo vas mi“, poručuje.
Ipak, četiri godine kasnije, voljela bi da sa studija ne izađu samo s tim tehničkim vještinama. U industriji u kojoj će se alati i tehnologije nastaviti mijenjati, dugoročnijim kapitalom smatra sposobnost samostalnog i kritičkog razmišljanja, prilagodbe i razumijevanja ljudi za koje će jednog dana stvarati prostore. “Želim da budu i ostanu hrabri, samouvjereni i vizionarski mislioci koji se ne boje budućnosti, nego je aktivno i etično oblikuju.”
Sadržaj je nastao u suradnji sa Sveučilištem Algebra Bernays
Fotografije: Lucija Drača
