“Staromodna” novela napravila je zvijezdu od 22-godišnjeg studenta: “Lázár” osvaja čitatelje i kritiku

“Lázár”, knjiški hit 22-godišnjaka iz Švicarske

Dvadesetdvogodišnji švicarski pisac Nelio Biedermann ima neobična sjećanja na posjete starim obiteljskim posjedima iz djetinjstva. Iako je odrastao kao dio srednje klase u Zürichu, njegov otac potječe iz aristokratske obitelji u Mađarskoj koja je nekoć prodavala nakit kraljevskim obiteljima, no čiji su posjedi kasnije oduzeti od strane komunističkog režima.

“Uvijek smo putovali u dvorce koji su nekoć pripadali nama. Jedan od tih posjeda pretvoren je u psihijatrijsku ustanovu čiji su zidovi bili ukrašeni slikama očevih predaka. Ljudi tamo su znali tko smo. Nisam se mogao poistovjetiti s tim”, prisjetio se Biedermann u jednom nedavnom intervjuu. To je bilo samo jedno od iskustava koje ga je potaknulo da, još kao tinejdžer, počne pisati roman “Lázár”, priču o aristokratskoj obitelji. Knjiga je objavljena u Njemačkoj u rujnu i odmah je dobila niz iznimno pozitivnih kritika – između ostalog, opisana je kao epska, tragična, traumatična, burna i vrlo romantična.

Na njemačkoj listi bestselera knjiga “Lázár” zadržala se čak 29 tjedana, pretvorivši svog mladog autora preko noći u književnu zvijezdu i potaknuvši usporedbe s romanom “Buddenbrooks”, obiteljskim epom koji je Thomas Mann objavio 1901. godine. Knjiga je odnedavno dostupna i u engleskom izdanju, zahvaljujući nakladniku Summit Books. Otkad se knjiga jesenas pojavila na policama knjižara, njemački mediji kao da su “opsjednuti” pitanjem kako je 22-godišnjak uspio napisati tako opsežan, tradicionalan povijesni roman. Biedermann kaže da većina ljudi očekuje da će prva knjiga mlade osobe biti o vlastitom životu, no čak i kada se zanemare njegove godine, čitateljima je zanimljivo što je knjiga staromodna, i stilski i jezično.

Kako piše The New Yorker, staromodnost je dio kulturnog trenda, ali i razlog zašto “Lázár” privlači pažnju. Biedermannova fikcija funkcionira jer je posvećena pripovijedanju, s jasnim zapletom, razrađenim likovima i ambicioznim okvirom, što je danas, u vremenu autofikcije, gotovo postalo iznimka. Donosi precizne i žive prizore, u kojima se svakodnevni detalji i velika povijest susreću na neočekivane načine. U razgovoru za The New York Times rekao je da je počeo pisati fikciju tijekom karantene u pandemiji, kada je njegova srednja škola organizirala natječaj na temu “krajeva svijeta”. Rezultat je bila kratka priča o suicidalnom mladiću koja mu je donijela prvu nagradu i 200 franaka, što ga je potaknulo da počne razmišljati o ambicioznijim književnim projektima.

Inspiracija u stvarnoj obiteljskoj povijesti

Poput romana “Buddenbrooks”, i “Lázár” prati više generacija jedne obitelji, naslovne obitelji von Lázár, koja prolazi kroz burna povijesna razdoblja u Mađarskoj između 1900. i 1956. godine.

Spolier alert! Sljedećih nekoliko odlomaka može otkriti važne dijelove radnje.

Na početku romana barun Sándor von Lázár i njegova supruga Mária doimaju se kao ljudi zarobljeni u devetnaestom stoljeću. Toliko su udaljeni od suvremenog svijeta da Sándor čita jučerašnje novine, kojima treba dodatna dvadeset četiri sata da iz Budimpešte stignu do njegova imanja u jugozapadnoj Mađarskoj. U tom svijetu Mária rađa sina Lajosa, dječaka prozirne kože i nezemaljski plavih očiju, a ubrzo se otkriva da je on plod njezine kratkotrajne veze s konjušarom. Njegova sestra Ilona od početka je uznemirena sablasnom bebom, ali i svijetom u kojem odrasta, sve dok i sama ne nestane u šumi i ne vrati se promijenjena. Njihovi životi na kraju bivaju potpuno preokrenuti dvama svjetskim ratovima, raspadom Austro-Ugarske i komunističkom represijom.

Povijesni raspon romana i povremeno mističan ton doveli su do toga da ga čitatelji uspoređuju ne samo s djelima Thomasa Manna i romanom “Radetzky March” Josepha Rotha, nego i s romanom “One Hundred Years of Solitude” autora Gabriela Garcíe Márqueza.

Magični realizam u funkciji atmosfere romana

Biedermannova sklonost magičnom realizmu znači da se kroz roman provlače i suptilni nadnaravni elementi. Seljaci šapuću o čudovištima u šumi, a Lajos u jednom trenutku promatra kuću koja gori i naslućuje razaranja koja tek dolaze. Uz to, kroz priču se nižu i složeni odnosi među likovima, od zabranjenih veza do obiteljskih napetosti. Ipak, u svojoj srži roman prati ključne događaje dvadesetog stoljeća: dolazak nacizma, rat, gubitak imovine i život nakon njega. Obitelj Lázár prolazi kroz dramatične promjene, od aristokratskog života do rada na farmi i selidbe u skroman stan u Budimpešti, a priča završava bijegom nove generacije prema slobodi.

Elementi magičnog realizma omogućili su Biedermannu veću slobodu u fikcionaliziranju stvarnih događaja. U razgovoru za The New York Times rekao je da su njegovi prvi pokušaji bili preblizu stvarnosti pa je osjećao krivnju i pitao se smije li uopće mijenjati obiteljsku povijest, objašnjavajući da mu je upravo mističan ton dao potrebnu distancu da piše ono što želi.

Tom Tykwer, redatelj filma “Run Lola Run” i sukreator serije “Babylon Berlin”, planira ekranizirati knjigu. U izjavi povodom adaptacije opisao ju je kao “knjigu koja nas nosi kroz valove života i ljubavi i čini nas sretnima na uznemirujuće intenzivan način”. Adam Soboczynski, urednik književnosti u njemačkom listu Die Zeit, rekao je da je interes za knjigu dijelom proizašao iz kontrasta između Biedermannove dobi i velike širine i povijesne perspektive romana. Istaknuo je i da su obiteljski romani poput “Lázára” posebno popularni u Njemačkoj jer su mnoge obitelji ondje, iz različitih razloga, bile obilježene ratom. Knjiga se, kako navodi, dijelom bavi dvama razdobljima koja su i dalje ključna za njemački identitet, nacizmom i staljinizmom.

Burno razdoblje s početka 20. stoljeća, dodaje, može privući i čitatelje koji u njemu traže paralele s današnjom nestabilnošću u Europi, ali i one koji žele pobjeći iz suvremenog vremena u neko ranije razdoblje. Te dvije stvari, smatra, ne moraju nužno biti u suprotnosti.

Zanimljiva je i poveznica s Biedermannovom stvarnom obitelji, čije se aristokratsko podrijetlo može pratiti sve do Michaela Lazara Biedermanna, koji je oko 1800. godine stigao u Beč s područja današnje Slovačke i kasnije sudjelovao u osnivanju Austrijske narodne banke. Njegovi potomci, poznati kao Biedermann von Turonys, stekli su brojne posjede, uključujući i one na području današnje Češke.

Priče iz djetinjstva poslužile su kao inspiracija

Autor je priče o obitelji u djetinjstvu najčešće slušao od svoje bake, koja je živjela u skromnom stanu u predgrađu Züricha ispunjenom materijalnim obiteljskim naslijeđem poput starog namještaja, pribora za jelo i portreta. Ono što je posjedovala, kaže Biedermann, nije odgovaralo prostoru u kojem je živjela, bilo je kao vremenska kapsula. Prisjetio se kako mu je baka pričala o svom bijegu iz Mađarske nakon što su sovjetske snage ugušile revoluciju 1956. godine. Ispričala mu je da je zemlju napustila pješice, u jednom trenutku trčeći noću preko zaleđene rijeke kako bi stigla do Hrvatske, a zatim i Švicarske.

Tu je priču uklopio u “Lázár”, zajedno s drugim obiteljskim anegdotama, uključujući i događaj u kojem je njegov praujak nakon Drugog svjetskog rata bio na nišanu sovjetskog vojnika. Lik koji u romanu surađuje s nacističkim okupacijskim snagama inspiriran je fotografijom njegova pradjeda u uniformi mađarske vojske.

Biedermann kaže da mu je trebalo pet pokušaja da napiše roman jer u početku, sa 16 godina, nije imao dovoljno zrelosti za pisanje o vlastitoj obitelji. Oni za projekt nisu ni znali sve dok im nije poslao dovršenu knjigu, kada je imao 20 godina. Prisjetio se kako ga je otac prvo nazvao i rekao da knjiga uopće ne nalikuje njihovoj obitelji, da bi zatim ponovno nazvao i rekao: “Ne, zapravo jako nalikuje.”

2024. godine, između predavanja na Sveučilištu u Zürichu, gdje studira njemačku književnost i film, Biedermanna je nazvao agent s Frankfurtskog sajma knjiga i rekao mu da je njegov rukopis glavna tema razgovora. Knjiga je na kraju potaknula nadmetanje među sedam izdavača na njemačkom jeziku. Od tada Biedermann balansira između novostečene književne slave i svakodnevice studenta:

“Pomalo je čudno vidjeti svoje profesore u publici na čitanjima, znajući da mi i dalje moraju ocjenjivati radove. Ali pretpostavljam da to mogu učiniti bez pristranosti.”

Iako mu nije potpuno ugodno s pažnjom koja se pridaje njegovim godinama, svjestan je da to ipak potiče prodaju knjige. Kaže da nije toliko naivan da misli da to nema utjecaj, ali smatra i da to nije presudno jer, kako zaključuje, da je mlad, a knjiga loša – ljudi je ne bi čitali.

FOTOGRAFIJE: Instagram @neliobiedermann