Kristina Milković Čilić vodi kompaniju za savjetovanje na području ljudskih resursa i dio je Zaklade Marin Čilić čiji je natječaj za stipendiranje mladih sportaša i glazbenika upravo aktualan. Radi s mladim talentima, kroz tvrtku surađuje ponajviše s mladim IT firmama koje uviđaju važnost HR-a, ured joj je po cijelom svijetu; gdjegod postoji stabilna internetska veza. No, raspored u danu ipak se kreira prema ritmu njezina dva sina pa za nju “prosječan” radni dan – ne postoji.
No, idemo redom. Kristina se u našem razgovoru dotaknula rada Zaklade, odlika dobrog HR-ovca, kao i položaja žena u poslovnom okruženju. Porazgovarale smo i o after5 vremenu pa, s obzirom na to da već neko vrijeme ne radi standardni 9-5 posao, lijepe trenutke s obitelji proživljava kroz cijeli dan.
Od 2016. vodiš Zakladu Marin Čilić. Možeš li nam reći više kako Zaklada funkcionira, njezinom djelovanju i tvojoj funkciji u Zakladi?
Zaklada je osnovana 2016. godine s ciljem pružanja podrške djeci na putu ka ostvarenju njihovih snova, najšire rečeno. Marin je dugo osjećao potrebu da osnuje Zakladu i da na sustavan način doprinosi zajednici. Naravno, postoje različiti načini na koje osoba ili organizacija mogu doprinijeti zajednici, ali kako je i sam prošao težak sportski put odlučio je da Zaklada bude mjesto koje će djeci pružati šanse da razviju svoje talente, želje i snove. Trenutno smo jako mali, imamo samo jednu zaposlenu osobu, ali jako puno uključenih ljudi koji nam poklanjaju svoje vrijeme i znanje kako bismo zajedno učinili svijet boljim mjestom.
Dva su velika projekta koja već godinama organiziramo. Prvi je stipendiranje mladih sportaša i glazbenika. Upravo je otvoren natječaj za 6. generaciju stipendista. A drugi je Gem Set Hrvatska, sada već jako poznati event s vrhunskim sportašima na kojem se skuplja novac za obnovu ili izgradnju sportskih multifunkcionalnih igrališta po Hrvatskoj.
Kako je raditi s mladim talentima, što je najljepše u takvom poslu, a što bi izdvojila kao najveće izazove?
S mladima je predivno raditi. Iako rad oko Zaklade i u njoj iziskuje puno vremena, nitko od nas koji smo uključeni na to ne gleda kao na posao jer nam je svima privilegija i zadovoljstvo biti okružen tim mladim, divnim ljudima koji imaju životne priče koje su univerzalno inspirativne. Najteži dio posla je svakako spoznaja da ne možete pomoći svima i da, nažalost, trenutno nemamo kapaciteta mijenjati cijeli sustav tako da je naša pomoć, u biti malena, ali vjerujem da nekima dođe u presudnom trenutku pa se pokaže kao ključna.
Što učite mlade ljude koji su dio Zaklade, a što bi rekla, čemu tebe (i ostale članove) uči sudjelovanje u radu humanitarne zaklade?
Mladi u Zakladi kroz različita partnerstva uče konkretne stvari koje su im važne za život. Tako smo, na primjer, prošle godine u suradnji sa Zagrebačkom bankom organizirali edukaciju financijske pismenosti koja je našim stipendistima bila iznimno korisna. Uz ovakva znanja, mislim da najvažniju lekciju dobiju bez da ih to učimo. Radeći i odrastajući uz Zakladu shvaćaju važnost brige za druge. Zna nam se dogoditi da nam se jave djeca koja odustanu od onoga čime su se bavili navodeći da im je činjenica da su bili dio Zaklade donijela toliku vrijednost za život jer čim se god budu bavili kasnije u životu – trudit će se raditi tako da dođu u priliku da pomažu drugima. Za nas iz Zaklade zaista nema veće nagrade od te da se dobrota širi.
Kada govorimo o učenju, koje bi vrijednosti voljela prenijeti svojim sinovima?
Htjela bih da budu dovoljno hrabri, odvažni i uporni da se bave onim što žele. Bez obzira na to što to bilo, voljela bih da postanu dobri ljudi koji brinu o sebi i svijetu koji ih okružuje – prirodi, svojim bližnjima, onima kojima je pomoć potrebna.. Jedva čekam da se i oni aktivno uključe u rad Zaklade.
U Monte Carlu vodiš kompaniju koja se bavi consultingom u ljudskim resursima. Kako se rodila ideja o pokretanju tvrtke, što ona danas pokriva i s kime tvrtka najviše surađuje?
S obzirom na to da Marin već više od 15 godina boravi u Monte Carlu, 2018. godine sam mu se pridružila. Htjela sam i dalje raditi u struci i baviti se s onim što volim i znam tako da sam odlučila pokrenuti vlastitu firmu. Odluku je bilo lako donijeti jer sam jedino tako mogla imati slobodu da više putujem, a i dalje radim. Naime, život tenisača je jako dinamičan, gotovo na tjednoj razini mijenjaju gradove, a na mjesečnoj čak i kontinente. Na ovaj način mogu posao odrađivati iz bilo kojeg kuta svijeta, samo mi je potrebna stabilna internetska veza. Iako nisam ograničena samo na jednu industriju, trenutno najviše surađujem s manjim IT tvrtkama koje nemaju interni HR, ali uviđaju važnost istoga.
Možeš li nam reći kakvo je danas stanje u Hrvatskoj kada su u pitanju odjeli vezani za ljudske resurse, s obzirom na to da sve više tvrtki uviđa njihovu važnost?
Iako dolazim često zbog posla, dugo već nisam konstantno u Hrvatskoj da bih mogla točno i relevantno odgovoriti na ovo pitanje, ali se slažem da sve više tvrtki, kao i zaposlenika, uviđa važnost odjela ljudskih resursa. To je svakako pozitivno, ali vuče sa sobom i jednu negativnu stvar – na ograničenom hrvatskom tržištu nema puno HR-ovaca s iskustvom pa u želji tvrtki da imaju interni HR, zapošljavaju mlade bez iskustva i bez nekoga tko bi ih mentorirao. Mislim da je ključno da HR postane (i ostane tamo gdje već jest) strateška uloga u kompaniji, a ne administrativna. U vremenu kada je tehnologija prisutnija i važnija na radnom mjestu nego ikada prije – jasno je da briga za ljude mora biti na najvećoj mogućoj razini.
Koje su, prema tvom mišljenju, odlike dobrog HR-ovca?
Mislim da je to uvijek kombinacija osobina, znanja i vještina. Prije svega komunikacijske vještine s naglaskom na vještine slušanja, empatije, rješavanja konflikata. Sve to, naravno, mora biti potkrijepljeno odgovarajućim znanjem, obrazovanjem i poznavanjem sustava, zakonodavnog okvira i drugih relevantnih alata. Kada uz ovo dodamo i organizacijske vještine te sposobnost analitičkog i strateškog razmišljanja – mislim da imamo jednog dobrog HR-ovca. Za kraj bih dodala i fleksibilnost kao jednu od važnih osobina.
Sa stajališta profesionalca u HR-u, što bi rekla, kakav je danas položaj žena u poslovnom okruženju? Jesi li nekad osjetila kakvu nepravdu/neravnopravnost?
Mislim da je put koje su žene prevalile prema ravnopravnosti velik, ali da nas jednako velik i čeka. Na početku svoje karijere sam imala sreću da sam počela raditi u korporaciji koja je poticala žene na razvoj karijere. Iako sam jako brzo napredovala, istina je da što se više penjete u hijerarhiji, sve je više neravnopravnosti, a to, zbog selidbe, nisam imala priliku doživjeti.
S druge strane, kada sam zatrudnjela, suočila sam se s komentarima: “Misliš li se vraćati na posao”, “Hoćeš li više raditi?”. Vjerojatno se nikada nije dogodilo da se muškarca pita nešto slično nakon što objavi da očekuje dijete. Uz to, mislim da je još uvijek na ženama većina poslova vezana za kuću i djecu bez obzira što je sve češća situacija da su iste te žene imaju jednako uspješne ili čak uspješnije karijere od svojih partnera. Ipak, da završim u pozitivnom tonu: primjećujem promjene u odgoju dječaka i djevojčica što mislim da je ključno da bi se dogodila promjena i u poslovnom okruženju.
Što ti je inspiracija u poslu?
Inspiriraju me ljudi s kojim radim, osobe koje upoznajem i promjene koje vidim. Općenito, najviše me motivira kada pomognem ljudima i tvrtkama da budu (naj)bolja verzija sebe.
Kako izgleda jedan tvoj “prosječan” radni dan?
S obzirom na jako puno putovanja, različitih radnih zadataka, dvoje male djece – moram reći da nema ništa prosječno u mom radnom danu niti nešto što se ponavlja iz dana u dan. Stvarno svaki dan izgleda drugačije, ali ono što je konstanta – u fokusu su mi uvijek djeca. Svoje sastanke, pozive, rad na laptopu prilagođavam njihovom ritmu.
Kako najradije provodiš svoje after5 trenutke, odnosno što voliš raditi u slobodno vrijeme; je li to vrijeme rezervirano za obitelj?
Iako već neko vrijeme ne radim u “9 to 5” radnom vremenu pa lijepe trenutke s obitelji proživljavam kroz cijeli dan, vrijeme nakon posla je vrijeme za obitelj i prijatelje. Društven sam tip i ispunjava me vrijeme provedeno s dragim ljudima.
FOTOGRAFIJE: Privatna arhiva
