Nisam očekivala da će nas (relativno nova) rubrika “Hrvati u inozemstvu” tako brzo odvesti na drugi kraj svijeta – u Melbourne, kojim nas vodi Lora Stier. Nakon Zagreba, Amsterdama i belgijskog Leuvena, doktorandica psihologije na zajedničkom doktorskom programu KU Leuvena i Sveučilišta u Melbourneu posljednjih je nekoliko mjeseci svoju privremenu adresu pronašla u gradu koji se redovito nalazi pri vrhu svjetskih ljestvica kvalitete života.
Ondje istražuje područje na sjecištu kliničke psihologije i metaznanosti te gradi akademsku karijeru, a s nama je podijelila kako izgleda njezina svakodnevica u Australiji.
Reci nam više o sebi! Tko si, čime se baviš i kako je izgledao tvoj put od Hrvatske do Melbournea?
Zovem se Lora. Rođena sam i odrasla u Zagrebu i, od svih gradova u kojima sam do sad živjela, on mi je i dalje najdraži. Zagrebu je jednostavno teško odoljeti. Kad sam upisivala fakultet, nisam imala pojma što želim raditi. Ideja da moja karijera bude razgovor s ljudima o njihovim mislima, strahovima i problemima zvučala mi je kao logičan nastavak onoga što sam ionako voljela raditi, pa sam upisala psihologiju, bez ikakve ideje koliko je psihologija zapravo bogato i razgranato područje, te gdje će me sve odvesti.
Preddiplomski sam završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no oduvijek sam znala da želim barem dio studija provesti izvan Hrvatske. Tako sam otišla na diplomski na Sveučilište u Amsterdamu, na istraživački smjer psihologije, gdje se rodila prava ljubav prema znanosti i akademskom radu.
Ta me ljubav odvela na doktorat, i to ne bilo kakav, nego dvojni (joint PhD), između Sveučilišta u Leuvenu u Belgiji i Sveučilišta u Melbourneu u Australiji. To u praksi znači tri godine u Belgiji i godinu dana u Australiji. U Leuvenu, malenom i pomalo bajkovitom sveučilišnom gradiću, provela sam godinu i pol, a prije četiri mjeseca sam se preselila u Melbourne.
Što te potaknulo na odlazak na drugi kraj svijeta?
Priča o tome kako sam završila baš ovdje je pomalo apsurdna, ali eto, život ponekad piše bolje scenarije od nas. Naime, otkad znam za sebe, iz meni samoj nepoznatog razloga, opčinjena sam Australijom. Nikad prije nisam bila ovdje, ne poznajem nikoga tko živi u Australiji, nemam neku posebnu poveznicu, jednostavno je to jedan od onih dječjih snova koji se u meni nikad nije ugasio, nego se s godinama samo pretvorio u malenu fiksaciju. Onda sam jednog dana naletjela na natječaj za doktorandsku poziciju čija me tema odmah privukla, a kad sam vidjela da uključuje i godinu dana u Melbourneu, odmah sam se prijavila.
Na doktoratu si iz psihologije na sveučilištu u Melbourneu. Možeš li nam približiti čime se točno baviš i na kojem području istražuješ?
Kao što sam spomenula, moj je doktorat dvojni, što ne znači samo da dijelim vrijeme između dva sveučilišta, nego i da imam čak četiri mentora (dva u Belgiji, dva u Australiji) i da moram paralelno ispunjavati administrativne uvjete oba fakulteta. Zvuči komplicirano jer i jest, ali se isplati 😊. Moje se područje nalazi na presjeku kliničke psihologije i metaznanosti (istraživanja o tome koliko su sama znanstvena istraživanja pouzdana). Ako ste ikad gledali “Eternal Sunshine of the Spotless Mind”, terapija koju u filmu koristi psihijatar zapravo je mehanizam kojim se ja bavim: rekonsolidacija.
Radi se o reaktiviranju sjećanja (u praksi to znači da se prisjetimo ciljnog sjećanja na koje želimo utjecati), nakon čega unutar kratkog vremenskog prozora interventiramo farmakološki ili bihevioralno. Ako to uspije, sjećanje, koje je kod terapije često traumatsko ili fobično, može izgubiti dio svog afektivnog naboja, odnosno emocije vezane uz njega postaju blaže. Moje istraživanje ide korak dalje: u zadnjih nekoliko godina niz ključnih nalaza iz ovog područja nije uspio biti repliciran, što je bacilo sjenu sumnje na cijelo područje.
“Moj je zadatak napraviti veliki sustavni pregled literature i postojećih eksperimenata i pokušati razumjeti: gdje je zapravo problem. “
Kako je izgledao proces prijave i upisa na doktorat?
Sam proces prijave bio je jako sličan običnoj prijavi za posao: vidjela sam oglas na stranici fakulteta, prijavila se, prošla dvije runde intervjua u konkurenciji od pedesetak kandidata i na kraju dobila poziciju.
Što ti je najizazovnije, a što te pozitivno iznenadilo tijekom prvih mjeseci u Australiji?
Najveći izazov mi je prilagodba na udaljenost. U teoriji znaš koliko si daleko od doma, ali u praksi je to sasvim druga priča. Godišnja doba su ti potpuno obrnuta (ja sam iz naše zime sletjela ravno u jesen, a sad opet “proživljavam” zimu, haha), vremenska razlika je tolika da svaki poziv kući mora biti unaprijed dogovoren, a let kući ne možeš više kupiti čim ti ljudi nedostaju.
S druge strane, najveće pozitivno iznenađenje su definitivno ljudi koje sam ovdje upoznala. Australska je kultura stvarno otvorena i prijateljska, bez one hladne distance koju ponekad znaš osjetiti u Europi. Uz to, u Australiji živi toliko ljudi hrvatskog podrijetla da se ponekad osjećaš kao da si cijelo vrijeme u nekoj engleskoj verziji Hrvatske. I naravno, sam grad Melbourne nudi toliko toga, od hrane i događaja do sporta i izleta, da nikad nemaš osjećaj da ti nedostaje sadržaja.
Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan kao doktorandice?
Doktorat u Australiji funkcionira drugačije nego u Belgiji (i Europi općenito). U Australiji su doktorandi zaista tretirani kao studenti dok se u Belgiji doktorandi doživljavaju kao zaposlenici sveučilišta.
Što to znači u praksi? Ovdje mi je radno vrijeme potpuno fleksibilno i godišnji odmor se formalno ne traži, ali s tim dolazi i puno više osobne odgovornosti da si sam organiziraš dan. Ja se ipak držim neke vrste 9–17h rutine, jednostavno tako najbolje funkcioniram.
Nedavno sam dobila i poziciju asistenta na sveučilištu (što se ovdje tretira kao zaseban posao), pa će mi ta fleksibilnost uskoro biti malo manje dostupna. Sam dan mi izgleda otprilike ovako: ujutro obavezno kava (Melbourne se time zaista ponosi, i to opravdano), zatim ured i rad na projektima: čitanje i pisanje radova, komunikacija s kolegama i suradnicima, sastanci. Uskoro će se tome pridružiti i priprema predavanja, ispravljanje ispita i slične nastavne obaveze.
Na TikToku dijeliš iskustva života i studiranja u Australiji. Kako je nastala ideja za sadržaj i što te najviše iznenadilo u reakcijama ljudi?
TikTok sam pokrenula još dok sam bila u Belgiji. Oduvijek sam htjela raditi nešto u medijima, a popularizacija znanosti na pristupačan način mi se činila kao prirodan spoj svega što volim. Iskreno, nikad nisam bila sigurna koliko ljude uopće zanima moj doktorat ili svakodnevica u Australiji, ali reakcije su mi pokazale da zainteresirane publike ima, i to više nego što sam očekivala. Najčešća pitanja su praktične prirode: “Kakvo je iskustvo živjeti vani?” i “Odakle uopće krenuti ako me nešto slično zanima?”, uz poneko pitanje vezano direktno uz temu doktorata.
Posebno mi je drago kad mi se jave “kolege” iz struke ili akademije da zahvale na sadržaju (taj osjećaj da nisi jedina osoba koja prolazi kroz nešto slično stvarno pomaže), a povremeno stignu i ponude za suradnju na znanstvenim radovima, što mi je uvijek odlično iznenađenje.
Koliko je život u Melbourneu sličan, a koliko različit od onoga što si zamišljala prije preseljenja?
Australija mi je oduvijek bila neka vrsta “obećane zemlje”, pa ne mogu reći da sam se oduševila iznad očekivanja, ali ni da sam se razočarala. Ono što sam tek dolaskom ovamo shvatila jest koliko Europa, unatoč svim razlikama među zemljama i kulturama, ipak dijeli jednu zajedničku bazu. Tek kad sam došla u Australiju, stvarno sam osjetila da sam na drugom kontinentu. Potpuno drugačija vegetacija, ljudi koji hodaju bosi posvuda ne razmišljajući o zmijama i paucima za koje bi kod nas svi paničarili, činjenica da je sve, doslovno sve udaljeno satima vožnje jedno od drugog… sve su to bili mali kulturni šokovi koji su mi jasno dali do znanja da sam stvarno negdje gdje prije nikad nisam bila.
S druge strane, Melbourne je kao grad fenomenalan za život, i da nije toliko daleko od doma, apsolutno bih se mogla zamisliti kako ovdje dugoročno živim.
Melbourne se često nalazi na listama gradova s najboljom kvalitetom života na svijetu. Osjeća li se to u svakodnevici?
Da, definitivno se osjeti. Nijedan grad nije savršen, ali Melbourne je stvarno projektiran tako da ljudi žele biti vani, a ne zatvoreni u stanovima. Gotovo svaki kvart ima svoj park, dobre kafiće i restorane, knjižnicu, sportske terene i skoro pa uvijek je neki događaj u tijeku. Grad djeluje kao da stalno “diše” i živi, ali bez onog urbanog kaosa koji te iscrpi do kraja dana. Ljudi ovdje puno hodaju, voze bicikl, sjede po parkovima s knjigom ili se jednostavno nalaze na kavi i to se stvarno vidi na ulicama svaki dan.
Možeš li usporediti akademsku kulturu u Hrvatskoj i Australiji?
Iskreno, teško mi je uspoređivati Hrvatsku i Australiju izravno jer sam veći dio akademskog puta ipak provela u Nizozemskoj i Belgiji. Ono što mogu usporediti jest europski i australski sustav.
Najveća razlika je baš ta koju sam spomenula, a to je da u Australiji se doktorandi zaista smatraju studentima. Istina, imamo vlastite urede, ali puno je edukacija, radionica i studentskih aktivnosti, dok se u Belgiji doktorandi percipiraju i tretiraju kao zaposlenici sveučilišta. Oba pristupa imaju svoje prednosti.
Ono što mi je ovdje posebno priraslo srcu jest odnos prema profesorima, komunikacija je vrlo neformalna, svi se oslovljavaju imenom, vrata ureda su gotovo uvijek otvorena, hijerarhija je minimalna. To ne znači da su kriteriji niži, dapače, očekivanja su vrlo visoka, ali imaš osjećaj da su mentori tu da rade s tobom, a ne da ti “sude” odozgo.
Koje si vještine ili znanja morala najbrže razviti nakon dolaska u Australiju?
Rekla bih dvije stvari.
Prvo, snalažljivost. Kad se preseliš na drugi kraj svijeta, preko noći moraš postati stručnjak za apsolutno sve: otvaranje bankovnog računa, traženje stana, porezni sustav, javni prijevoz, zdravstveno osiguranje. Sve što si prije uzimao zdravo za gotovo, odjednom moraš naučiti ispočetka i to sam.
Drugo, prihvaćanje da se ne moraš odmah osjećati kao kod kuće, i da je to potpuno u redu. Mislim da ljudi često očekuju da se prilagodba dogodi preko noći. Kod mene nije bilo tako. Prvih nekoliko tjedana sve je bilo uzbudljivo i novo, a onda je uslijedio pravi mali “kulturološki pad”: trenutak kad shvatiš koliko ti stvarno nedostaju obitelj, prijatelji i poznata rutina. Tek kad sam to prihvatila kao normalan, očekivan dio procesa, cijela prilagodba postala je puno lakša.
Australija je izrazito multikulturalna zemlja. Koliko ti je to pomoglo u stvaranju osjećaja pripadnosti i izgradnji novog društvenog kruga?
Apsolutno je, i to se osjeti na svakom koraku. Mislim da je Melbourne jedan od najmultikulturalnijih gradova u kojem sam ikad bila. U mojoj zgradi žive ljudi doslovno sa svih kontinenata. To zapravo jako olakšava upoznavanje novih ljudi, jer ste svi manje-više u istoj situaciji. Većina je ljudi nekad bila “ona nova osoba” u gradu, ako ne oni sami, onda njihovi roditelji ili bake i djedovi, pa vlada velika količina razumijevanja i otvorenosti. Nitko se ne čudi kad kažeš da još uvijek tražiš prijatelje ili da pojma nemaš gdje se nešto kupuje.
Kako izgleda tvoja svakodnevica u Melbourneu izvan fakulteta? Što najčešće radiš kada ne istražuješ i ne radiš?
Prvih mjesec dana imala sam osjećaj da svaki vikend moram “maksimalno iskoristiti”, pa sam doslovno svaki dan negdje “trčala”. Sad je taj ritam puno normalniji i opušteniji. Vikendom volim otići na kratak izlet, prošetati botaničkim vrtom ili uz plažu, isprobati novi kafić ili neki kvart u kojem još nisam bila, ili jednostavno sjesti u park s knjigom i pustiti da vrijeme prođe. Melbourne je grad u kojem stvarno ne moraš ništa posebno planirati, dovoljno je izaći iz stana i gotovo je zagarantirano da ćeš naletjeti na neki festival, tržnicu ili koncert..
Što ti iz Hrvatske najviše nedostaje, a koje si australske navike ili rutine potpuno prigrlila?
Najviše mi nedostaju ljudi. To je valjda odgovor koji će dati svatko tko se preseli daleko od kuće. Nedostaju mi obitelj, prijatelji i ona spontanost kad nekoga možeš nazvati u pet popodne i dogovoriti kavu za pola sata, bez ikakvog planiranja unaprijed.
Od australskih navika sam definitivno prigrlila kulturu kave. Melbourne svoju reputaciju stvarno opravdava. Isto tako, ovdje ljudi provode puno više vremena vani: čim izađe sunce, cijeli grad je na ulici. Mislim da sam i sama, otkad sam ovdje, počela puno više “koristiti” grad nego što sam to ikad prije radila.
Koji bi savjet dala nekome tko razmišlja o preseljenju, studiranju ili radu tamo?
Nemoj čekati da se osjećaš potpuno spremno, jer se vjerojatno nikad nećeš osjećati. Preseljenje na drugi kraj svijeta uvijek će biti pomalo zastrašujuće. Ali isto tako, rijetko što te toliko promijeni kao iskustvo života u drugoj zemlji. Naučiš koliko si zapravo snalažljiv, koliko možeš naučiti i koliko brzo nepoznato postane svakodnevica. I još jedan savjet: nemoj očekivati da će sve biti savršeno samo zato što si otišao u “zemlju iz snova”. Svaka država ima svoje prednosti i mane. Mislim da je puno ljepše otići otvorenih očekivanja nego tražiti savršeno mjesto za život.
Vidiš li se dugoročno u Australiji ili si otvorena za povratak u Europu?
Prvi korak je svakako povratak u Belgiju jer me tamo čekaju još dvije godine doktorata.
Nakon toga, naravno, sve ovisi o tome kakve će se prilike otvoriti. No, ako me pitaš što bih dugoročno željela, rekla bih Hrvatska. Koliko god volim živjeti u različitim zemljama i koliko god mi je to proširilo vidike, Zagreb mi je i dalje dom. Mislim da tek kada odeš dovoljno daleko, shvatiš koliko cijeniš neke sasvim obične stvari koje si prije uzimao zdravo za gotovo.
“Voljela bih jednog dana iskustvo koje sam stekla u inozemstvu donijeti natrag u Hrvatsku i nastaviti graditi karijeru ondje. Naravno, život me već nekoliko puta iznenadio, pa sam naučila ostaviti prostora i za plan B, ali trenutačno se tako vidim.“
Vodič za Melbourne iz prve ruke
Iako je u Melbourneu svega par mjeseci, Lora već sad ima odlične preporuke, poput prave lokalke.
U kojem dijelu Melbournea odsjesti? Ako ste prvi put u Melbourneu, odsjela bih negdje između CBD-a i Southbanka. Sve najvažnije možete obići pješice ili tramvajem, a tramvaji u samom centru su besplatni, što je odličan bonus. Ako želite doživjeti Melbourne kao lokalac, onda bih radije odsjela u Fitzroyu ili Carltonu. To su kvartovi u kojima ćete naći male knjižare, kafiće, galerije i odlične second-hand trgovine.
Gdje popiti dobru kavu i osjetiti lokalni vibe? Iskreno? Gotovo bilo gdje. Smiješno je što je ovo vjerojatno najtočniji odgovor. Melbourne svoju opsesiju kavom shvaća vrlo ozbiljno pa je lošu kavu zapravo teško pronaći. Moj favorit je Brioche by Philippe u Little Collins Streetu. Poznata mjesta koja vole lokalci su Seven Seeds u Carltonu ili Patricia Coffee Brewers u centru. No moj iskreni savjet je da ne jurite u “najbolji kafić”. Samo uđite u prvi mali kafić koji vam se svidi izvana. Velike su šanse da ćete popiti odličnu kavu.
Koje restorane ili lokale bi preporučila prijateljima kada dođu u posjet? Ovo mi je vjerojatno najteže pitanje jer je Melbourne stvarno raj za hranu. Mislim da je upravo raznolikost kuhinja jedna od stvari po kojoj se grad najviše ističe. Ako volite azijsku hranu, Brim CC je odličan za donburi, ramen i gyoze, a Roti Bar (Roti Roti) odlično je mjesto za isprobati malezijsku hranu. Ako ste više za nešto ležerno, Hectors Deli radi možda najbolje sendviče koje sam probala, a Charrd je moj izbor za burgere. A ako vas put odvede prema Footscrayu, obavezno svratite u Papelón na venezuelanski pabellón.
Koja mjesta u Melbourneu najbolje pokazuju zašto ga ljudi toliko vole? Botanički vrtovi, šetnja uz rijeku Yarru, tržnica i maleni restorani na Queen Victoria Marketu i zalazak sunca na St Kilda Beach. Mislim da upravo kombinacija prirode, kulture i hrane najbolje pokazuje zašto ljudi toliko vole ovaj grad.
Postoji li izlet ili mjesto izvan Melbournea koje bi svatko trebao doživjeti? Great Ocean Road je apsolutni klasik i s razlogom. Vožnja uz ocean stvarno izgleda kao s razglednice. Ako imate malo više vremena, Phillip Island zbog pingvina. Također bih preporučila i Yarra Valley: prekrasan vinski kraj udaljen svega sat vremena od Melbournea. Ako imate još jedan dan viška, Dandenong Ranges su također prekrasan izbor. Tamo možete šetati kroz gustu prašumu s golemim papratima i visokim eukaliptusima.
Što ne smijemo propustiti ako se jednom odvažimo na tako dalek put? Nemojte pokušavati “odraditi” Melbourne. Ovo vam nije onaj tip grada gdje imate popis znamenitosti koje trebate vidjeti. Kad je u pitanju Melbourne najljepši dio iskustva je živjeti s gradom. Sjesti na brunch, otići gledati utakmicu australskog nogometa iako ne razumijete pravila, izgubiti se po kvartovima i prihvatiti da je upravo to najbolji način da vidite grad. Mislim da se Melbourne najbolje doživi onda kada prestanete pokušavati biti turist.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
