Hibridni i remote način rada donijeli su nam slobodu da radimo iz kafića, coworking prostora ili vlastitog doma, a u Londonu su otišli još jedan korak dalje. Najpoznatije londonske galerije sve češće postaju mjesta na kojima se, u umjetničkoj atmosferi, otvaraju laptopi i odrađuju radni zadaci. Unutar tih institucija razvijaju se prostori koji funkcioniraju kao kombinacija loungea, kluba i radnog mjesta, zbog čega dio posjetitelja ondje dolazi s konkretnom namjerom rada, a ne isključivo zbog izložbi.
Londonske galerije kao novo mjesto rada
O tom fenomenu piše i autorica na Financial Timesu, opisujući kako pojedine londonske galerije danas nude prostore u kojima se rad, druženje i boravak u umjetničkoj instituciji preklapaju. Među primjerima izdvaja londonsku Nacionalnu galeriju, koja je prošle godine u nekadašnjim uredskim prostorijama otvorila poseban prostor za članove. U njima je moguće raditi, održavati sastanke ili jednostavno napraviti pauzu između obilaska postava, a dio posjetitelja taj prostor koristi kao svoju redovitu radnu bazu. Sličan model razvija i Royal Academy, čije članstvo omogućuje pristup prostoru koji tijekom dana funkcionira kao mjesto za rad i susrete.
Supporters’ House u Nacionalnoj galeriji tako danas obuhvaća prostor za rad i sastanke, ali i bar, restoran te program događanja, čime se cijeli koncept dodatno širi izvan okvira klasične galerijske ponude. Prema riječima Esmee Wright, voditeljice komunikacija u Nacionalnoj galeriji, čak 20 tisuća ljudi učlanilo se u taj program, čija godišnja članarina iznosi 130 funti. Iako je zamišljen kao prostor za predah prije ili nakon posjeta galeriji, u praksi se pokazao kao vrlo funkcionalno mjesto za rad.
Supporters’ House smješten je u najstarijem dijelu zgrade, u prostoru koji je nekada služio kao niz ureda i skladišta, a danas je transformiran u četiri funkcionalne cjeline koje uključuju lounge s barom, restoran, privatnu blagovaonicu i salon za događanja.
U procesu oblikovanja interijera amsterdamski studio Linse oslonio se na postojeću umjetničku zbirku i arhivu namještaja, pri čemu su svaku prostoriju povezali s jednim godišnjim dobom. Restoran je, primjerice, zamišljen kroz prizmu zimskog ugođaja pa dominiraju hladniji tonovi, dok je salon uređen u toplijim, ljetnim nijansama.
Prostor je osmišljen tako da nudi različite razine korištenja, od klasičnih stolova u restoranu do nižih, opuštenijih zona u loungeu i salonu, čime se potiče fleksibilnost boravka. Takva prilagodljivost omogućuje da se isti prostor koristi za objed, susrete, ali i rad.
Iako ostaje otvoreno pitanje može li popularnost ovakvih mjesta dovesti do prenapučenosti, iz galerije ističu kako će pomno pratiti broj korisnika i njihovo iskustvo, uz mogućnost prilagodbe kroz različite razine članstva, piše Design Week.
Treći prostori kao nova mjesta za rad
Mogućnost da se posao uklopi u okruženje kulture i umjetnosti dio je šireg trenda takozvanih “trećih prostora”, odnosno mjesta koja nisu ni dom ni ured, ali preuzimaju karakteristike oba. Njihova privlačnost leži u onome što strateginja za brendove Lucie Greene opisuje kao osjećaj prostornosti, odnosno u iskustvu koje omogućuje boravak bez gužve i stalnog pritiska, bilo da je riječ o radu ili slobodnom vremenu.
Sličan koncept razvija i Kraljevska akademija, gdje članstvo omogućuje pristup prostoru Keeper’s House, koji kombinira atmosferu privatnog kluba s čitaonicom i radnim prostorom u kojem su tijekom dana dopušteni laptopi i sastanci. Greene pritom podsjeća kako su prije pandemije coworking prostori bili zamišljeni kao modernizirane verzije ureda, dok danas takav model sve češće gubi na privlačnosti, dijelom zbog ekonomskih razloga, ali i zbog zamora od različitih pretplata koje uključuju odvojene članarine za radne prostore, teretane i klubove. Postale su preskupe, čak i za one s većim primanjima, piše autorica.
Privlačnost takozvanih all-in-one prostora ne svodi se samo na praktičnost ili cijenu, već na način na koji omogućuju da se tijekom dana prelazi između rada, druženja, kretanja i kulturnih sadržaja bez većih prekida. Riječ je o obrascu koji se ne zadržava samo na Londonu.
“U japanskom Nagasakiju postoji stadion s termalnim izvorima, prostorima za opuštanje i rad, brzim WiFi-jem i manga knjižnicom. Bilo je zabavno raditi u ogrtaču i pauze između prezentacija provoditi u bazenu ili sauni.”
Kreativna konzultantica Yasmin Jones-Henry često radi iz londonskog Groucho Cluba, gdje joj odgovara mogućnost da dan započne sastankom uz doručak, nastavi ga kroz ručak i večernja druženja, a završi u programu koji uključuje glazbu i druženje. Upravo takvi prostori, primjećuje, okupljaju različite zajednice i brzo se razvijaju, pri čemu svaki ima svoju publiku, a novi projekti poput privatnog kluba koji Selfridges uskoro otvara dodatno šire tu ponudu. Privatni klub 40 Duke stavit će fokus na druženje, modu i kulturu. Ipak, određene granice i dalje postoje. Kraći razgovori i telefonski pozivi uklapaju se u takva okruženja, dok video sastanci i dalje ostaju nešto što je teško uklopiti u ovakav tip prostora.
Greene pritom smatra da bi ovakav razvoj mogao utjecati i na način na koji poslodavci razmišljaju o radnom prostoru, posebno u trenutku kada se dio zaposlenika vraća u urede. Kako ističe, sve je jasnije da se udaljavamo od rigidnog modela rada vezanog uz određeno radno vrijeme, što bi dugoročno moglo otvoriti prostor za drugačije organizirane radne dane i okruženja.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, National Gallery Events, Selfridges 40 Duke, Instagram
