Ne sjećam se više ni kako ni kada, no svakako u recentno vrijeme dok mi je Instagram još uvijek prikazivao sadržaje koji me zanimaju (a ne ono što mi algoritam danas pomalo nasilno gura kao “zanimljivo”), susrela sam se – reklo bi se “oči u oči” – s profilom Sarajke Mahire Gojak. Već na prvi pogled, njezinim feedom protezali su se brojni intrigantni detalji, od kojih je svaki na svoj način privlačio pažnju i bio svojevrsni poziv na klik i istraživanje. Dok ovo pišem, pomalo se osjećam poput stalkera, no srećom, Mahira je pozitivno odgovorila na moj prijedlog da napravimo zajedničku priču, koji sam joj odaslala brzo nakon “otkrića” njezina profila.
Pišući ovaj uvod i razmišljajući o tome koliko nas Instagram danas doista otvoreno poziva u nečije živote, premda smo potpuni stranci, smetnula sam s uma već u prvom redu spomenuti Mahirinu ulogu koja je u velikoj mjeri “zaslužna” za kaleidoskop iskustava uploadanih na ovaj profil. Ona je, naime, marketing menadžerica jednog od najzanimljivijih svjetskih, a nezavisnih magazina, nišno orijentiranih kavi, po imenu Standart.
Za Standart sam ne samo čula, već ga i imala priliku listati i upijati čak nekoliko puta, a prije nego što se dotaknemo samog magazina, trebao mi je kontekst. Tko je Mahira Gojak zapravo?
“Prije skoro četiri godine, odlučila sam napustiti veliku marketing agenciju u Sarajevu te se otisnuti na globalno tržište gdje sam uvijek osjećala i da više pripadam. Jednostavno, nijedna tvrtka ili projekt na domaćem, bosanskohercegovačkom tržištu nije mogla zadovoljiti ono što sam tražila, a to je bilo radno mjesto gdje ću sav svoj kreativni potencijal i način razmišljanja staviti u službu proizvoda s globalnim potencijalom, čija ciljna skupina su ljudi s kojima dijelim ukus“, napisala mi je Mahira.
U nastavku ovog odgovora, istaknut će mi da od malih nogu njeguje kuriozitet za svijet oko sebe i da je nekako smatrala da se svijet događa tamo negdje daleko, mimo nje same, ili barem Bosne i Hercegovine.
“Radikalna znatiželja, optimizam i ljubav za umjetnost i nauku je ono što je moj unutarnji pokretač.“
Ono što ju je dalje ograničavalo na domaćem tržištu bilo je nedovoljno kreativne slobode, previše hijerarhijskih stega, poslovno odlučivanje koje se previše bazira na subjektivnosti te, generalno, neinspirativna poslovna klima.
Pa kako je došlo do angažmana u ovom cijenjenom magazinu? Ukratko, tako da je za svoju današnju poziciju aplicirala na platformi We Work Remotely i od skoro 250 prijavljenih, izbor je pao na nju.
Standart Magazine, inače je međunarodni print magazin posvećen specialty coffee kulturi. Možemo ga staviti u kategoriju vrlo specifičnog medija koji prati svijet vrhunske kave, a poistovjetila sam se i s komentarom o njemu koji je jedan korisnik napisao na Redditu:
“I’m personally a big fan. They make the type of niche, nerdy content I love and the magazines are beautifully designed.”
Kroz razgovor doznajem da su ona i Standart doista bili savršeni spoj, jer upravo joj je rad u ovom magazinu omogućio kreativnost i intelektualnu stimulaciju. Kako će ona reći, ne samo 9/5, već 24/7.
“Niti mojih interesa isprepliću poslovni i privatni život, gdje me ono što radim mimo posla inspirira za neke poslovne projekte, ali i obrnuto. Kao marketing menadžer, imati prvobitno proizvod, koji je doveden do svog savršenstva u trenutačnoj iteraciji, je ustvari najbolji mogući scenarij. Rad čitavog tima koji stoji iza magazina mi stoji na raspolaganju, a moj zadatak jest da unutar ciklusa od tri mjeseca aktualnog broja, iskoristim sve moguće alate da proširim doseg svih priča i ljudi koji su objavljeni u tom broju. Svakako da dodatni stimulans dobijem od činjenice da radim s kolegama iz 6 različitih zemalja (Portugal, UK, Slovačka, Gruzija, Kina, Japan), gdje naše kulturološke specifičnosti dodatno obogaćuju moj svakodnevni rad“, pojašnjava Mahira.
Zanimalo me, s obzirom na spomenutu geografsku razjedinjenost ekipe koja stvara Standart, gdje je uopće HQ ovog magazina? I gdje je u svemu tome locirana sama Mahira?
“HQ na papiru nam je Nitra, grad u Slovačkoj odakle je naš osnivač, Michal. U praksi, svih 8 članova tima radi od kuće, prateći svoju radnu vremensku zonu. Troje kolega je u Aziji, na Dalekom istoku, dok je ostatak nas u Europi, od Portugala do Gruzije. Standart zagovara asinkronu internu komunikaciju koja omogućuje svim članovima da bez buke od notifikacija rade posao u svom vlastitom tempu. Koristimo Basecamp kao task management i messaging platformu, koja apsolutno ne izaziva anksioznost ili urgentnost poput nekih ostalih popularnih toolova. Svatko radi svojim tempom, nema mikromenadžmenta ili praćenja jeste li prijavljeni ili bili online od 9 do 5.”
Sarajevo je Mahirin rodni grad i tu trenutno živi, a i iskreno će reći da je ono odlična polazna točka za sve njezine putešestvije. Do sada je posjetila Englesku, Japan i SAD, i to dva puta sve tri destinacije, Švedsku, Švicarsku, Portugal, Češku, Litvu, Dansku, Austriju i Tursku. Povodi su uglavnom svjetski, regionalni ili državni sajmovi kave, kao i zabave koje organiziraju za svoje čitatelje, prijatelje i partnere.
“U 2025. godini sam definitivno skupila najviše milja do sada jer sam otprilike svakih mjesec i pol dana imala određene obaveze u inozemstvu.“
Mediji rade i kad drugi odmaraju, a za Mahiru je “normalan” radni dan onaj koji počinje s kavom u lokalnom kafiću, na minutu od stana.
„Ulazim u kafić i oni već znaju moju narudžbu, bez potrebe da išta kažem: mali macchiato za ponijeti. Napravim krug, prošećem, vratim se za stol te radim, koristeći pauze da napravim ručak, odem na tržnicu, završim obaveze koje imam mimo posla. Raditi sam od kuće zna ponekad usaditi osjećaj izoliranosti, tako da nastojim ostvariti kontakt s ljudima u kafiću, pekari, marketu, prije nego što krenem na posao. To mentalno mnogo znači.
Vrlo često radim iz Gazi-husref Begove biblioteke koja se nalazi u samom srcu Čaršije, tako da se nalazim u žiži događanja, a u isto vrijeme, imam mir i tišinu za rad. Rad iz kafića je okej, međutim ne za duge radne sesije, ili onda kada mi treba poseban fokus“, priča mi Mahira o svom workflowu.
Vraćamo se na temu samog magazina. Zanima me mnogo toga, pogotovo iz pozicije vlasnice medija; zanima me kako izgraditi održiv business model, kako postići da print preživi, kako se boriti s big techom, umjetnom inteligencijom… Postoji toliko toga što nas izdavače u ovim danima realno – brine.
Standartovo iskustvo jest takvo da je održiv zahvaljujući dvije skupine: čitateljima koji ga financijski podržavaju putem godišnje pretplate i sponzorima čije se reklame nalaze u magazinu. Vrijedi naglasiti da je sav sadržaj u magazinu, što uključuje i oglašavanje, kuriran do zadnjeg detalja pa i sami čitatelji često kažu da su “i reklame prelijepe”.
„Ono što je meni još jedan bitan aspekt relevantnosti jest to što mi ne objavljujemo priče ili teme koje su već viđene ili koje jednostavno možete pronaći na internetu. Priče moraju biti neočekivane, imati ‘supstancu’ i ‘esenciju’ gdje ćete nakon čitanja reći sami sebi ‘ovo nikad ne bih pretpostavio/la da ću saznati iz magazina o kavi’“, govori Mahira.
To je zato što je kava samo polazna točka da istražuju svijet oko sebe, bilo da su u pitaju povijest, umjetnost, znanost, sociologija, antropologija, društveni problemi i slično.
Svi pričamo o communityju jer realno, ljudi, publika, nas medije drže na životu. I za Standart je nevjerojatno važna zajednica čitatelja:
“Jedan od tri glavna postulata Standarta jest upravo to da smo reader-first (druga dva su always curious & ever-better) publikacija. Čitatelji su ti koji daju život našem proizvodu; u trenutku kada dobiju našu pošiljku, otvore magazin, naprave kavu koju im pošaljemo i urone u teme koje smo pripremili za njih. Svaki ciklus tražimo feedback na prethodni broj te razmatramo o kojim temama bi oni voljeli saznati više.“
Tako su, na primjer, uveli „geeky“ kategoriju kratkih članaka, gdje najčešće autori pišu o nekim specifičnim temama poput kemije vode u kavi, C02 u kavi, omjerima pri izradi filter kafe ili brzini ekstrakcije espressa.
Njeguju svoju zajednicu i online, tako što imaju poseban portal samo za njih, Standart Community, koji je praktički forum na kojem oni svakodnevno razgovaraju između sebe, traže savjete koje kafiće posjetiti na idućem putovanju te pitaju za tehničke savjete vezane za recimo mlin ili espresso aparat.
„Posebne prilike su te gdje organiziramo skoro svaka tri mjeseca evente, sajmove kave, promocije novog broja ili pop-up zabave širom svijeta, gdje ustvari i upoznamo naše čitaoce“, komentira Mahira.
Spomenula sam big tech – kako jedan nezavisni, nišni magazin promišlja budućnost. Je li bitnije ostati dosljedan sebi – ili inovirati?
Mahira ima spreman odgovor:
„Silver lining“ sve veće integracije tehnologije u našim životima jese to št suo ljudi počeli shvaćati važnost i ljepotu analognih hobija, koji su dijametralno suprotni našoj svakodnevnici koja ide 100 na sat. Mi kao brend samo ćemo nastaviti inovirati u kategoriji koju zauzimamo, a to je print. Prošle godine smo odradili nekoliko projekata poput velike knjige povodom desete godišnjice magazina, kao i posebno osmišljen špil karata čiji dizajn je inspiriran frazama koje čujemo u specialty kafićima. Imamo nekoliko projekta na kojim trenutno radimo, ne mogu puno otkrivati, ali samo ću reći da će vam trebati gramofon!“
Standart kao medijski brend razumije širu sliku, tako da je dio njihove arhive moguće pronaći na njihovom Communityju, no upravo trenutak čitanja magazina u printu daje najveći level iskustva – i kao velika obožavateljica magazina, moram se složiti s time.
Sada kada sam natipkala već četiri stranice teksta (odnosno upravo pišem četvrtu), jasno mi je da priču moram privesti kraju. Malo čistim preostala pitanja i odgovore, a zadržat ću ono o vremenu za sebe. Kako ga Mahira provodi?
“Idem u teretanu, kuham, istražujem i sama zanimljive formate i oblike fizičkih medija poput drugih nezavisnih magazina, kuharica, a imam i vlastiti hobi skupljanja printanih uspomena (računi, karte, sve besmislene stvari s putovanja koje inače bacimo) koje trenutno oblikujem u svoj veliki samostalni projekt.“
Za kraj, nakon i ne tako brzog teksta, ide (relativno) brzi upitnik :).
Gdje i kada si uživala u najdražoj šalici kave koju još uvijek pamtiš?
Bilo je 4 ujutro u gradu Nozawaonsen, sjeverno od Tokija, a blizu Nagana, gdje su održane Zimske olimpijske igre 1996. Jet lag me probudio tako rano, tako da sam jedino mogla izaći van i šetati malim gradićem dok se prvi kafić nije otvorio, da me kofein razbudi kako treba. Igrom slučaja, taj dan je bio Lantern Festival, gdje se štuje jesenska žetva. Povodom toga, od 6 do 8 ujutro u središtu tog grada bi jeo mini sajam, odnosno tržnica, gdje su lokalci izlagali svoje proizvode, od soka od jabuke do košara od bambusa ili tzv „onsen jaja“. Ta prva kava, naravno filter, koju sam pijuckala dok sam sjedila u toj istoj ulici, promatrajući lokalce kako kupuju, druže se i razgovaraju, nešto je najljepše ikada. Duh zajednice bio je nevjerojatan u tom trenutku.
Kad bi sutra imala slobodan dan bez ikakvih obaveza, gdje bi ga provela i s kim?
Hodajući sarajevskim mahalama, pa ručak u aščinici.
Jutarnja ili popodnevna kava?
Prva, jutarnja.
Online formati koje biraš kao offline strateg?
Video eseji na YouTubeu, Substack članci, Instagram storiji & TikTokovi.
Najdraži grad (nakon Sarajeva)?
London.
Savjet koji bi dala mlađoj sebi kad si tek ulazila u svijet medija?
Strah i sumnja ubijaju kreativni momentum!
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
