Marin Šušnjar

Otkrij nam više o sebi. Koliko godina imaš, gdje živiš, čime se baviš?

Pozdrav, moje ime je Marin, imam 35 godina, živim u Zagrebu i u Woltu sam Marketplace Director za Bugarsku, Hrvatsku, Mađarsku i Sloveniju. U praksi to znači da sam odgovoran za poslovne rezultate na ta četiri tržišta i da zajedno s lokalnim timovima pokušavam uskladiti ono što ima smisla raditi regionalno, a što mora ostati specifično za svako tržište. Rođen sam i odrastao u Rijeci, uz starijeg brata Antu, a privatno sam tata osmogodišnje djevojčice. To je ujedno i uloga u kojoj najbrže shvatiš da titule ne znače baš puno.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan radni dan?

Tipičan dan uglavnom prestane biti tipičan već nakon prvog sastanka. Dobar dio vremena provodim s timovima iz različitih tržišta, prateći poslovne rezultate, usklađujući prioritete i donoseći odluke o tome gdje se trebamo najviše fokusirati. Sastanaka ima dosta, ali najkorisniji su mi otvoreni razgovori s ljudima koji najbolje poznaju određeno tržište ili temu. Brojke i iskustvo daju mi prilično jasnu sliku onoga što se događa, a njihova perspektiva često otkrije nijanse koje se iz izvještaja ne vide.

Nedavno si preuzeo vođenje četiri tržišta. Koja je najveća razlika između vođenja jednog tržišta i vođenja cijelog regionalnog clustera?

Kada vodiš jedno tržište, možeš biti jako duboko uključen u gotovo svaki važniji detalj. Kod četiri tržišta moraš se odmaknuti korak unatrag i procijeniti gdje je tvoja pažnja u tom trenutku najpotrebnija. Hrvatska, Slovenija, Mađarska i Bugarska imaju različite navike korisnika, poslovnu dinamiku i timske kulture. Moj posao nije nametnuti jedno rješenje svima, nego prepoznati što se može zajednički graditi, a što mora ostati lokalno.

U Woltu si krenuo u prodaji i razvoju partnerstava, a danas vodiš poslovanje četiri države. Koja ti je faza karijere bila najizazovnija, a u kojem dijelu posla se i dalje osjećaš najviše “na svom terenu”?

Vjerojatno mi je najizazovniji bio prijelaz iz uloge u kojoj rezultat najvećim dijelom ovisi o tvom vlastitom radu u ulogu u kojoj moraš postaviti smjer, okupiti dobre ljude i dati im prostor da preuzmu odgovornost. U prodaji je povratna informacija vrlo izravna: sastanak prođe dobro ili ne prođe, partnerstvo dogovoriš ili ne dogovoriš. U vođenju organizacije rezultat često vidiš tek nakon nekoliko mjeseci ili godina. I dalje se najviše na svom terenu osjećam kada razgovaram s ljudima i partnerima, pokušavam razumjeti što ih muči i tražim rješenje koje ima smisla za obje strane. Taj dio posla mi nikada nije postao rutina.

Često ističeš važnost ljudi i kulture. Kako gradiš povjerenje u timu kada radiš s kolegama iz više država?

Najprije tako da ne glumim da znam sve (smijeh). Šalu na stranu, ljudi vrlo brzo prepoznaju je li razgovor stvarno otvoren ili je odluka već donesena, a od njih se samo očekuje da je potvrde. Važni su mi iskrenost, transparentnost i prostor da se ljudi ne slože sa mnom bez osjećaja da time nešto riskiraju. Povjerenje se ne gradi jednom porukom ili sastankom, nego time da si dosljedan i da ljudi znaju što mogu očekivati od tebe.

Koji ti je najdraži projekt na kojem si radio posljednjih mjeseci?

Najdraži mi je zapravo projekt vezan uz preuzimanje regionalne uloge i povezivanje četiri tržišta na način koji im stvarno koristi. Puno vremena ulažemo u to da prepoznamo gdje možemo dijeliti iskustvo, brže donositi odluke i ne ponavljati iste pogreške na svakom tržištu zasebno. Najbolji su mi trenuci kada tim iz jedne zemlje podijeli rješenje ili iskustvo koje drugom timu odmah pomogne. Tada regionalna suradnja prestaje biti samo organizacijska struktura i postaje nešto što ima vrlo konkretnu vrijednost.

Što te najviše ispunjava u tvom poslu?

Najviše me ispunjava kada vidim da ljudi s kojima radim rastu brže nego što su možda i sami očekivali. Posebno kada netko tko je krenuo u lokalnoj ulozi s vremenom preuzme veću odgovornost, počne samostalno donositi važne odluke ili prijeđe na regionalnu poziciju. Poslovni rezultati su važni i bez njih nema puno smisla govoriti o uspjehu, ali brojke se stalno mijenjaju. Razvoj osobe ostaje. Kada vidim da je netko postao sigurniji, sposobniji i spreman preuzeti više, to mi je jedan od najkonkretnijih znakova da smo kao tim napravili dobar posao.

Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?

Ne volim sastanke koji su mogli biti riješeni jednom porukom – ono klasično: This meeting could’ve been an email. Još su mi manje dragi trenuci kada se puno energije troši na temu oko koje zapravo nema jasne odluke ni vlasnika. Nije problem imati teške razgovore, ali volim da nakon njih znamo što dalje i tko što preuzima.

Bio si svjetski i europski prvak u borilačkim sportovima. Koliko je taj natjecateljski mentalitet danas prisutan u tvom poslu? Koliko je discipline iz sporta ostalo u tvojoj svakodnevici?

Natjecateljski mentalitet je ostao, ali se s godinama promijenio. Dok sam se aktivno natjecao, cilj je bio vrlo jasan – pobijediti protivnika. Danas me više motivira pitanje mogu li nešto napraviti bolje nego prošli put i mogu li podići vlastiti standard. Sport me naučio da se rezultat ne gradi na inspiraciji, nego na disciplini i ponavljanju. Ne možeš preskakati treninge i onda se pojaviti na prvenstvu očekujući čudo. Slično je i u poslu: kultura, povjerenje i rezultat grade se kroz puno malih, dosljednih poteza.

Nedavno si postao europski prvak. Što te nakon svih ovih godina i dalje motivira za natjecanja?

Dijelom me motivirala znatiželja. Htio sam vidjeti mogu li se nakon desetak godina pauze ponovno ozbiljno pripremiti i natjecati na visokoj razini. Povratak je bio puno zahtjevniji nego kada sam bio mlađi jer više ne možeš cijeli život organizirati oko treninga. Treba uskladiti posao, roditeljstvo, putovanja i oporavak, pa mi je upravo zato europsko zlato 2023. bilo posebno. Više od same medalje značilo mi je to što sam ponovno prošao cijeli proces i izdržao sve što takva priprema traži. Fun fact – istovremeno sam najmlađi svjetski i najstariji europski prvak u ITF taekwondou u Hrvatskoj.

Imaš vrlo netipičan spoj interesa: borilački sportovi, psihologija, improvizacija i poslovni razvoj. Kako su se svi ti interesi našli u tvom životu i postoji li danas među njima neka poveznica?

Na prvi pogled djeluju potpuno nepovezano, ali svuda je u središtu zapravo ponašanje ljudi. U sportu učiš kako funkcioniraš pod pritiskom, psihologija mi pomaže bolje razumjeti sebe i druge, a u poslovnom razvoju pokušavaš shvatiti što je osobi s druge strane stvarno važno. Improvizacija je tu možda najveći kontrast poslovnom svijetu. Na scenu izađeš bez pripreme, moraš slušati, biti prisutan i prihvatiti da ne možeš kontrolirati što slijedi. Upravo zato mi je toliko zabavna. Osim toga, radi čuda u poboljšanju javnog nastupa i govora.

Gdje ideš danas nakon posla?

Danas idem po kćer. Nakon toga slijedi večera i dogovor oko večernjeg programa – nekad zajedno čitamo knjigu, nekad gledamo dokumentarnu seriju, a nekad igramo karte. Na poslu možda vodim četiri tržišta, ali kod kuće vrlo brzo postane jasno tko postavlja pravila igre. Upravo ti jednostavni trenuci najbolje napune baterije.

Koja su tvoja omiljena afterwork mjesta u gradu?

Iskreno, nisam baš tip za klasični afterwork po gradu. Nakon radnog dana više mi odgovara trening, trčanje, vožnja biciklom ili kuhanje kod kuće. A kada imam malo više vremena, najradije odem u prirodu. Gorski kotar mi je jedno od mjesta na kojima se najbrže isključim iz poslovnog ritma, jer tamo vrlo brzo zaboravim na kalendar, sastanke i obavijesti.

Kako izgleda tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?

Savršeni After5 mi je onaj bez previše plana: dobro društvo, nešto dobro za pojesti i dovoljno vremena da razgovor ode u potpuno nepredviđenom smjeru. Mjesto mi je stvarno manje važno, dok god mogu prestati gledati na sat i prebaciti se iz poslovnog u privatni mode.

FOTOGRAFIJE: Lara Buljubašić, privatno vlasništvo