“Dugo sam vjerovala da je uspjeh nešto što se osvaja. Kao neka točka na horizontu kojoj se približavaš, a kada konačno dođeš do nje, dogodit će se osjećaj mira, zadovoljstva ili ispunjenosti koji će ostati. S vremenom sam shvatila da se horizont ponaša vrlo nezgodno. Što mu se više približavaš, on se više pomiče”, jezgrovito i bez zadrške govori nam 24-godišnjakinja, Marita Čatić za koju je uspjeh ponajprije duboko intimno pitanje doli objektivna kategorija.
Ona je komunikacijska stručnjakinja, PR-ovka, vlasnica svoje agencije, specijalistica za društvene mreže čiji su klijenti Gibonni, Zdravko Čolić, Eros Ramazzotti i brojna druga renomirana imena. Djevojka koja je povodom “2016. trenda” na društvenim mrežama objavila kako slavi deset godina karijere.
Dvadeset i tri godine života i deset (10) godina profesionalnog iskustva gotovo zvuči kao pretenciozna matematička pogreška. Pa ipak, dok njezini vršnjaci tek ulaze na tržište rada, Marita već duboko promišlja o temama koje se češće vezuju za one s nekoliko desetljeća radnog iskustva iza sebe. Od poimanja karijere kao takve, različitih ambicija, gorivom za iste, smislu i besmislu i cijeni koju uopće plaćamo za vlastite izbore.
‘Uspjeh je demokratiziran’
Njezin novootvoreni ured nalazi se na Kaptolu i još je, kaže, pomalo nestvarno kad onamo stupi. No, dolazi kao potpuno logičan slijed svega što je dosad napravila. Još kao djevojčica stajala je uz sportske terene s fotoaparatom u ruci, pisala, stvarala sadržaj i tražila načine da ispriča priče koje su je okruživale. Godinama poslije objavila je knjigu, izgradila ime u komunikacijskoj industriji i počela surađivati s najvećim glazbenim zvijezdama. Mnogi bi upravo takvu karijeru, osobito u 24. godini života, bez zadrške nazvali uspjehom. No Čatić prema toj riječi gaji stanovitu dozu opreza. U vremenu u kojem su prilike posvuda, a tuđi uspjesi vidljiviji no prije, smatra da je definicija uspjeha postala istovremeno dostupnija, ali samim time i gotovo neuhvatljiva.
“Danas gotovo da ne postoji jedan ispravan put. Možeš promijeniti profesiju, pokrenuti vlastiti posao, raditi za sebe, raditi za nekoga drugoga, graditi osobni brend ili potpuno nestati iz javnosti. Sve je moguće. No svaka mogućnost nosi i jedno pitanje: kako znati da si odabrao dobro”, govori Marita ističući da njezina generacija ne vodi borbu s nedostatkom prilika, nego s njihovim obiljem. “Nije problem što vrata nema. Problem je što ih ima toliko da čovjek ponekad provede više vremena promatrajući hodnik nego prolazeći kroz njih.”
Strast je gorivo
“Danas me puno više zanima pitanje životne radosti nego količine postignuća. Zanima me mogu li ostati znatiželjna. Mogu li zadržati osjećaj smisla u onome što radim. Mogu li stvarati, a da se potpuno iscrpim. Mogu li ostati osoba kakva želim biti dok gradim stvari koje želim ostvariti”, potanko opisuje, a mi prepoznajemo da je njezino najveće gorivo zapravo strast prema poslu koji obavlja.
Strast da bude prisutna u trenutku kada njezin omiljeni glazbenik, i ujedno klijent, nastupa na pozornici. “Glazba je za mene neopterećena sloboda. Napisala sam jednom da je glazba čudo. Jezik koji govore samo najvještiji komunikatori. I što više vremena provodim uz nju, to sam sigurnija da sam bila u pravu.”
Marita pritom ističe da svjedočimo svijetu koji gotovo opsesivno pokušava sve izmjeriti. Od vrijednosti rada, odnosa, čovjeka; pa do pažnje i bivanja uopće. “Brojimo klikove, prodane ulaznice, preglede, angažman, pratitelje, minute pažnje. Gotovo da nema segmenta života koji nije postao podložan nekoj vrsti metrike. A onda se pojavi glazba i podsjeti nas da najvažnije stvari koje osjećamo vrlo često ne možemo izmjeriti nikako.”
Upravo zato glazbu doživljava kao svojevrsni otpor logici neprestanog mjerenja. Privlači je, kaže, ona rijetka sloboda da čovjek na trenutak prestane promatrati sebe kao projekt koji stalno treba unapređivati, dokazivati ili optimizirati. “Da ne moraš biti bolja verzija sebe. Da ne moraš opravdavati svoj prostor pod suncem. Da ne moraš dokazivati vlastitu vrijednost. Da smiješ jednostavno biti prisutan pred nečim što je veće od tebe. Nije slučajno da je glazba postala okosnica moje karijere.”
Sloboda, govori nadalje, nije mogućnost da budemo bilo što, nego hrabrost da odlučimo što nam je vrijedno i da tome, unatoč svim drugim mogućnostima, posvetimo svoj život.
‘Što dobivam od ovoga? Kamo me ovo vodi?’
Iako o glazbi govori gotovo ontološki, svakodnevica njezina posla nerijetko uključuje i pomalo kaotične okolnosti. Koncerti, produkcijski rokovi i komunikacija s desecima ljudi često iznjedre anegdote koje se dugo prepričavaju. Jedna od njih dogodila se nedavno tijekom koncerta Erosa Ramazzottija.
Dok je tijekom priprema za koncert promatrala impresivnu produkciju i pozornicu u gotovo praznoj dvorani, netko ju je iznenada dotaknuo po ramenu. Toliko se prepala da je, priznaje kroz smijeh, glasno vrisnula. Krik je odjenuo kroz praznu dvoranu, članovi produkcijskog tima su podigli glave. Tek nakon što se okrenula shvatila je da iza nje stoji upravo Ramazzotti, koji se zajedno s članovima produkcije iskreno nasmijao njezinoj reakciji. “Moj prvi susret s Erosom nije uključivao ni profesionalnost ni dostojanstveno predstavljanje, nego iskonski krik”, prisjeća se.
Iza simpatičnih zgoda, međutim, stoji industrija koja je puno više od toga. I upravo to nešto, Maritu je zadržalo upravo u toj niši. Iako je fasciniraju koncerti, produkcija, komunikacija i sve ono što zapravo jest dio njezina posla, potonje ju nije zadržalo u tome. “Zadržala me činjenica da je glazba jedno od rijetkih mjesta na kojima još osjećam potpunu predanost. U svim drugim dijelovima života vrlo brzo se pojavi pitanje koristi. Što dobivam? Kamo me ovo vodi? Isplati li se? Što slijedi nakon toga? U glazbi ta pitanja nekako utihnu.”
Najveću zahvalnost, stoga, osjeća upravo za nevidljivu vezu koju glazba stvara među ljudima. “Vezu koja ne poznaje hijerarhije, ne zanima je status, uspjeh i ne zna brojati. Ona jednostavno postoji između ljudi koji su na trenutak osjetili isto, a u vremenu koje nas svakodnevno uvjerava da vrijedimo onoliko koliko možemo pokazati, glazba me uvijek iznova podsjeti da postoje stvari koje vrijede upravo zato što ih samo rijetki mogu nevidljivo razumjeti.”
Granica uspjeha zato, vjeruje, nije vezana uz broj projekata, klijenata, priznanja ili postignuća nego nastaje u trenutku kada uspjeh počne tražiti preveliku cijenu. “Ako zbog njega izgubiš zdravlje, odnose, sposobnost da budeš prisutan u vlastitom životu ili sposobnost da se raduješ stvarima koje si nekada volio, tada više ne govorimo o uspjehu nego o potrošnji.”
Koja je cijena slobode?
No sloboda o kojoj govori nije uvijek jednostavna. Posebno za generaciju koja je odrasla uz poruku da može biti sve što poželi, ali istodobno živi pod konstantnim pritiskom produktivnosti, vidljivosti i samodokazivanja. Posljednjih godina upravo su burnout i iscrpljenost postali gotovo generacijsko iskustvo, a Čatić smatra da problem nije nužno u količini posla.
“Najumornija sam bila u trenucima kada nisam vidjela smisao svog truda. Kada ulažeš ogromnu količinu energije, vremena, emocija i rada, a stvari se ne pomiču. Posao sam po sebi ne iscrpljuje nužno čovjeka. Ljudi mogu nevjerojatno puno raditi kada osjećaju smisao”, govori Marita i odmah navodi nekolicinu primjera.
Zaljubljeni umjetnik može provesti noć stvarajući. Znanstvenik može godinama istraživati jedan problem. Poduzetnik može mjesecima živjeti za jednu ideju. Ono što iscrpljuje, dodaje, jest osjećaj uzaludnosti. “Viktor Frankl, kojeg sam dosta proučavala cijeli je svoj život posvetio proučavanju smisla i napisao je da čovjek može podnijeti gotovo svaki ‘kako’ ako ima dovoljno snažno ‘zašto”. Ta mi je misao ostala jedna od najvažnijih za to što pregorimo kada ostanemo bez značenja.”
Shodno tomu s dozom skepse promatra i kulturu produktivnosti, hustle kulturu, koja je godinama glorificirala rad bez granica. Prema njezinu mišljenju, hustle kultura nikada nije bila samo kultura rada, nego i svojevrsna kultura identiteta.
“Kao da je količina rada postala moralna kategorija. Što si umorniji, zauzetiji i nedostupniji, to si djelovao važnije.” Danas pak svjedočimo potpuno drugom ekstremu. Usporavanje, granice, wellness, self-care i mentalno zdravlje postali su novi jezik uspjeh. “Nisam sigurna da smo kao društvo nužno postali mudriji. Ponekad imam osjećaj da smo samo promijenili uniforme. I hustle i anti-hustle kultura dijele jednu zajedničku karakteristiku, a to je ta da ih vrlo često slijedimo bez previše propitivanja.”
Ovo je najvrjednija valuta
“Problem nastaje kada izgubimo sposobnost uživanja u procesu jer ako ne možemo biti prisutni dok nešto gradimo, teško da ćemo biti sretni i kada to izgradimo. Na kraju krajeva, najveći paradoks uspjeha jest da ljudi često provedu godine pokušavajući stići na mjesto na kojem će konačno početi živjeti, a cijelo to vrijeme život se već događa. ‘Ajmo uživati u toj vožnji”, kaže.
U konačnici, pitanje smisla nije samo apstraktna tema o kojoj razmišljamo u teoriji rada i života. Ono se vrlo konkretno vidi u onome što svakodnevno biramo raditi i kako pristupamo stvarima koje stvaramo. A možda se najjasnije otkriva upravo u trenucima kada prestanemo govoriti o radu općenito i počnemo govoriti o vlastitom iskustvu, o onome što nas iz dana u dan zapravo pokreće.
Često, naime, govori kako je ovaj posao počela raditi jer je željela ljudima pomagati stvarati neke od njihovih najboljih dana u životu. Kada danas radi na koncertu, kampanji, događaju ili projektu, vrlo često razmišlja o tome da će netko taj dan pamtiti puno duže nego ona sama.
Nekome će to biti prvi koncert. Nekome posljednji koncert s osobom koju voli. Netko će se zaljubiti, netko zaprositi, netko će prvi put čuti pjesmu koja će ga pratiti godinama. Većina tih priča nikada neće doći do nje, ali zna da postoje – i upravo joj je to, kaže, uvijek bio najljepši dio posla.
“Ne stvaramo samo događaje. Stvaramo kontekste za uspomene, a uspomene su možda najvrjednija valuta koju ljudi imaju.”
Brzih pet
- Uspjeh bez smisla nema smisla.
- Najgori savjet koji mladi poduzetnici danas dobivaju je… da moraju znati gdje se vide za deset godina. Treba imati smjer, vrijednosti i stvari koje te vuku naprijed. Pitanja, znatiželju i nekoliko želja koje nas dovoljno kopkaju da napravimo sljedeći korak.
- Pjesma kojoj se uvijek vraćam: Mirakul, Gibonni.
- Trend na socialu koji obožavam: kada ljudi zaborave da snimaju neki sadržaj i slučajno pokažu nešto stvarno.
- Odmor bez grižnje savjesti izgleda kao: kada tri sata gledam more i uvjeravam sebe da je to istraživanje tržišta.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
