Jedan od zadnjih “zimskih” petaka fotografkinja Lucija Drača i ja provele smo u studiju 3LHD, smještenom u prostoru Uranije, nekadašnjem zagrebačkom kinu koje je desetljećima bilo važno gradsko mjesto okupljanja. Danas, umjesto filmskih projekcija, u istoj se dvorani razvijaju arhitektonski projekti, no visina prostora i tragovi njegove povijesti daju cijelom studiju poseban karakter te djeluje vrlo impozantno.
Arhitektica Mia Andrašević Vukelić, gošća naše rubrike “Ulovljeni na izlasku iz ureda”, provela nas je kroz jedan od najrelevantnijih arhitektonskih studija u regiji i pritom nam dala mali uvid u vlastitu poslovnu svakodnevicu. Usput je odgovarala na svako moje pitanje o interijerima, materijalima, detaljima… Posebno mi se svidio showroom i malo skladište uzoraka, prostor koji će svatko tko voli interijere doživjeti kao svojevrsni raj. Pločice, komadi kamena i tekstila, uzorci koji čekaju da postanu dio nečijeg doma ili hotela, stvaraju mikrosvijet koji daje naslutiti koliko je cijeli proces slojevit.
Tu postaje jasno i ono o čemu Mia govori u našem razgovoru: da je interijer mjerilo čovjeka, da se ugođaj ne postiže slučajno i da svaka odluka, ma koliko mala bila, nosi razliku. Svidio mi se i način na koji Mia priča o poslu. Naime, u njezinoj je interpretaciji arhitektura dijalog, promišljeni odnos strukture i atmosfere, izvedivosti i emocije. U toj ravnoteži prepoznaje se i zrelost osobe koja je deset godina u istom studiju, a i dalje s jednakim zanimanjem i jednakom znatiželjom govori o svakom novom projektu.
Mia Andrašević Vukelić
Za one koji će te tek upoznati, podijeli s nama par rečenica o sebi. Koliko godina imaš, gdje živiš i čime se baviš?
Imam 34 godine i živim u Zagrebu, gdje sam magistrirala arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu s najvišim pohvalama. Tijekom studija dio obrazovanja provela sam u New Yorku i Londonu, a profesionalno iskustvo stjecala sam i u Beču. Danas djelujem kao arhitektica s fokusom na interijere. U tom kontekstu prostor promatram kao spoj strukture i atmosfere, gdje materijalnost i detalji često čine razliku.
U 3LHD-u si već niz godina. Reci nam više o svojem poslu i svojoj ulozi.
U 3LHD-u sam ušla u svoju desetu godinu, a kroz to vrijeme moja se uloga postupno razvijala. Danas sam u poziciji voditeljice projekta, što podrazumijeva vođenje procesa od ideje do realizacije: koordinaciju tima, brigu o rokovima i budžetu te dosljednu primjenu standarda kroz sve faze projekta. Vodim nekoliko kompleksnih interijera u različitim fazama razvoja pa su dani često dinamični i zahtijevaju dobru organizaciju.
Moj posao je spoj kreativnog razmišljanja i vrlo konkretne strukture – od atmosfere prostora do koordinacije velikog broja suradnika. Upravo taj balans između kreativnosti i izvedbe najviše me veseli.
Što za tebe znači raditi u velikom i međunarodno priznatom uredu kao što je 3LHD?
Rad u 3LHD-u za mene znači timski rad u pravom smislu riječi. Ljudi i atmosfera jednako su važni kao i sami projekti. Imamo priliku raditi na kontekstualno snažnim projektima, surađivati s vrhunskim stručnjacima i testirati ideje u stvarnom mjerilu. To je okruženje koje te stalno pomiče naprijed, profesionalno i osobno, i koje njeguje visoke standarde arhitektonske izvrsnosti. Iznimno sam zahvalna što sam dio takvog tima.
Arhitekturu i urbanizam završila si u Zagrebu, a dodatno si se usavršavala u New Yorku. Kako te oblikovalo to iskustvo?
Američki i hrvatski obrazovni sustav vrlo su različiti, ali upravo ta kombinacija bila mi je dragocjena. U Americi sam dobila snažan fokus na koncept, ideju i prezentaciju, dok mi je hrvatsko obrazovanje dalo čvrstu tehničku podlogu i disciplinu. Danas ta dva pristupa prirodno spajam: ideju artikuliram jasno, ali je uvijek provjeravam kroz prizmu izvedivosti.
Kada si shvatila da te najviše privlače interijeri i da želiš graditi karijeru upravo u tom smjeru?
Još na fakultetu privlačili su me projekti koji su mogli snažno prenijeti atmosferu. No kroz praksu sam shvatila da se najveći dio doživljaja prostora događa u interijeru, kroz materijale, svjetlo i detalj. Interijer je mjerilo čovjeka. Upravo preciznost tog mikro-mjerila, gdje svaki spoj i svaki rub imaju svoju težinu, meni je posebno uzbudljiva.
Što te najviše ispunjava u tvom poslu?
Najviše me ispunjava mogućnost da kroz projekt oblikujemo kako će se netko osjećati i kako će koristiti prostor. Atmosfera interijera nije slučajna, ona je rezultat niza odluka. Jednako mi je važno tu ideju precizno prevesti u projektnu dokumentaciju kako bi se mogla kvalitetno realizirati. Taj prijelaz iz emocije u strukturu za mene je srž posla.
Kako u radu balansiraš između kreativnog autorskog potpisa i želja klijenata?
Ne doživljavam to kao sukob. Moj zadatak je razumjeti klijenta i njegov kontekst, a zatim ponuditi rješenje koje ima stručnu i estetsku težinu. Kada postoji povjerenje, proces je prirodan. Kada ga treba graditi, to traži više strpljenja, ali i to je dio profesionalne zrelosti. Arhitektura je dijalog.
Najdraži projekt na kojem si radila posljednjih mjeseci?
Teško mi je izdvojiti samo jedan projekt. Svaki prostor na kojem radim uđe mi pod kožu i nosi svoju dinamiku. Trenutno vodim nekoliko projekata interijera u različitim fazama i svaki od njih ima drugačiji kontekst i izazov. Najposebniji trenutak je onaj kada prostor počne živjeti kroz ljude – tada projekt dobiva svoju punu vrijednost.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
Nakon deset godina rada svjesna sam što ovaj posao nosi i prihvaćam ga u cijelosti. Izazovno je kada se izmjene događaju u kasnim fazama ili kada radimo na petoj varijanti rješenja. No upravo tada dolazi do izražaja snaga tima. U 3LHD-u smo velika podrška jedni drugima i to čini razliku – u takvim trenucima profesionalnost i međusobno povjerenje postaju ključni.
Osim rada na interijerima, okušala si se i u produkt dizajnu te edukativnim formatima. Što te potaknulo na te iskorake i kako oni obogaćuju tvoj primarni rad?
Takvi iskoraci su mi zapravo dodatni kreativni prostor izvan velikih projekata na kojima radim. S kolegom sam pokrenula Design120 — format radionica koje u 120 minuta daju jasan uvid u određeni segment procesa vezanog uz arhitekturu i interijere. Prva radionica na temu uređenja interijera održana je u prostoru Workshopa, a ideja je s vremenom dobila potencijal da preraste u širu platformu koja bi povezivala edukativne sadržaje i unikatni produkt dizajn.
BRID je, s druge strane, nastao iz vrlo konkretne potrebe. Kolegica i ja željele smo osmisliti seriju ručkica koje prostoru daju karakter bez velike intervencije. Iako je riječ o malom elementu, njegov taktilni i vizualni utjecaj može biti snažan. Privlači me ideja da se promjena može dogoditi kroz detalj — kroz nešto funkcionalno, ali s jasnim identitetom.
U jednom tvom intervjuu pročitala sam da ti je prije nekoliko godina uspjeh značilo završiti projekt i dobiti priznanje, a danas govoriš o ravnoteži svih uloga koje nosiš. Reci nam više o tome, kako se promijenila definicija uspjeha?
Posljednjih nekoliko godina donijele su mi iskustva koja su me natjerala da redefiniram uspjeh, od majčinstva do velikih osobnih gubitaka. Shvatila sam da uspjeh više ne mjerim samo završenim projektima i priznanjima. Danas ga promatram šire. Ne vjerujem u savršen balans unutar jednog dana ili tjedna, ali vjerujem u ravnotežu u širem vremenskom okviru.
Ako u presjeku jedne godine uspijem biti prisutna u svim svojim ulogama, kao arhitektica, majka, partnerica i prijateljica, tada se osjećam uspješno. Perfekcija jedne uloge mi nije cilj, nego međusobni sklad.
Arhitektura ti je struka, no možeš li isključiti kad si na putovanju ili u novom prostoru? Što ti prvo zapne za oko kad uđeš u neki interijer?
Na putovanjima mi je prioritet obitelj i iskustvo. Ne obilazim arhitekturu planski, ali prostor uvijek intuitivno upijam. Primjećujem poravnanja, scene rasvjete, organizaciju tlocrta, odnose materijala i sve sitne detalje kojima je autor ostvario ambijent. Ne tražim to svjesno – jednostavno me pronađe ono što me u tom trenutku treba inspirirati.
Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Trenutno vodim nekoliko projekata interijera u različitim fazama, što mom radnom danu daje raznolikost i dinamiku. Dan je započeo sastankom sa suradnikom za zaštitu od požara na projektu rekonstrukcije, zatim je slijedio interni operativni sastanak s partnerima za drugi projekt.
Nakon toga održali smo kreativni sastanak s timom, potom kratki interventni sastanak za treći projekt koji je u završnoj fazi gradilišta. Posljednji dio dana bio je rezerviran za mailove i pregled prezentacije za prezentacijski petak u studiju. Jednom mjesečno zadnjih sat vremena u tjednu okupi se cijeli studio i međusobno prezentiramo projekte na kojima radimo – to je uvijek lijep, gotovo feel-good završetak tjedna.
Gdje ideš danas nakon posla?
Najčešće nakon posla idem po kćer u vrtić i žurim doma da budemo što dulje zajedno. Danas je petak i ona je kod bake, pa sam iskoristila trenutak za kavu s prijateljem, a navečer ćemo suprug i ja ugostiti prijatelje kod kuće. Takvi mali rituali mi puno znače.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Isprobavala sam reformer kao prijelaz između posla i privatnog vremena, ali shvatila sam da mi pravi reset zapravo daje dom. Mir i obitelj ili opuštena druženja s prijateljima i njihovom djecom moj su najjači switch off. To me puni više od bilo koje aktivnosti. S druge strane, u Uraniji se često održavaju zanimljiva predavanja i razgovori koji mi se čine kao lijep most između ta dva dijela dana. Žao mi je što ih ne stignem češće posjećivati.
Omiljena afterwork mjesta u gradu. Stan, priroda, kafić ili nešto sasvim drugo?
Stan, definitivno. Dom mi je najdraže mjesto za reset.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
S obitelji. Može doma uz kuhanje i igru, a može i negdje u gradu gdje naš mali trio uživa zajedno. Mjesto je manje važno od društva.
Zahvaljujemo studiju 3LHD i Urania Baru na ustupljenom prostoru za snimanje.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
