Nakon što se prije četiri godine publici predstavila zbirkom priča “Dijagnoza”, Nada Kaurin Knežević sada je predstavila roman “Drugi album”. Spisateljica, odnosno kako se sama voli zvati “piskinja”, osim što piše, trenutno je i na doktoratu, predaje na Algebri, a radila je i po vodećim marketinškim agencijama kao strateg. Oba knjiška naslova s Nadinim potpisom naišla su na izvrsne reakcije i publike i struke. Tako je Zoran Ferić, čija je ujedno i radionica pisanja proze bila prva spisateljska stepenica naše sugovornice, o romanu rekao:
“Roman u kojemu se tako panično i grčevito traga za srećom koja je jedna od najopasnijih fatamorgana našega doba i izvor svake moguće sebičnosti i nesreće. Likovi ovdje kao da su uvjereni da imaju pravo na drugi život, drugi pokušaj, neki svoj paralelni život i album. Jetko, duhovito, istinito.”
Nada Kaurin Knežević provela nas je svojim spisateljskim svijetom: dotaknula se inspiracije i motivacije, prvih koraka u svijetu pisanja, knjiških naslova u kojima trenutno uživa, reakcija na knjigu “Drugi album”… Ispričala nam je i više o spoju dva svijeta, marketinškog i spisateljskog koji se isprepliću i više nego što bismo na prvu pomislili.
Nada Kaurin Knežević
O počecima u svijetu pisanja…
U svijet pisanja me uvuklo prije svega – čitanje. Čitam oduvijek i knjige su bile u raznim fazama života utjeha, bijeg i mašta. Gledajući tako i uzevši u obzir da oduvijek pomalo pišem, mogla bih reći da stvaram odmalena. Formalno gledano, pisanju sam sramežljivo pristupila kroz radionice u CeKaPeu prije nekih šest godina. Spisateljicom, odnosno od milja kako se volim nazvati piskinjom, sam se usudila nazvati nakon objave prve knjige. Danas mogu reći da mi je pisanje neizostavan dio svakodnevice i mog identiteta.
O ispreplitanju marketinga i pisanja…
U marketingu me uvijek najviše izazivala ideja da mogu razumjeti kako potrošači razmišljaju i da mogu svojim radom potaknuti emocije koje će kasnije potaknuti i akcije. Tu se i marketing i pisanje isprepliću jer dok pišem uvijek razmišljam o svom čitatelju ili čitateljici. Što će moje riječi možda pomaknuti u nekome? Alati, emocije i kontekst su različiti, ali neki zajednički cilj i u pisanju i u marketingu je maknuti mrenu s nečeg što se čini nevidljivo, a buja ispod površine.
O inspiraciji i motivaciji za pisanje…
Svakodnevica je moja najveća inspiracija, a motivacija učiniti nešto što se čini potpuno običnim – neobičnim. Mislim da je to zajedničko svim mojim knjigama – kao da se vratiš drugim pogledom na isto mjesto i sve se čini drukčije. I mjesto; i ti u tom mjestu.
O osjećaju “ogoljenosti” tijekom pisanja o raznim društvenim temama…
Osjećam se “ogoljeno” dok pišem o njima, ali nekako vjerujem da smo zapravo svi „ogoljeni“ na ovaj ili onaj način, samo si volimo utvarati da smo se uspjeli skriti i pokriti. Naravno, izloženost javnosti kroz stvaranje diže sve to na veću potenciju, ali trudim se ne opterećivati time. Iskrenost je ljekovita i u svim tim temama koje propitujem pokušavam pronaći istinu – ne neku općenitu koja vrijedi za sve, već onu koja vrijedi za mene. A ona vrijedi za mene i pred jednom osobom i pred punom dvoranom čitatelja i čitateljica.
O novoj knjizi “Drugi album”
“Drugi album” paralelno prati život dviju žena koje nose isto ime i prezime, Neva Valečić. Jedna Neva je uspješna i ostvarena, suvremena žena koja u svom životu ima sve što je naizgled potrebno da bi bila sretna. Druga Neva izgubljena je u svojim prošlim i sadašnjim htjenjima pa svoju usamljenost pokušava utomiti ležernim seksom, nemogućim vezama, žamorima i klupskim gužvama. I jedna i druga potražit će sebe u nizu nužnih, komičnih i bolnih trenutaka. Svaka od njih traži svoju „drugu priliku; drugi pokušaj“ u kojima vjerujem da će se pronaći mnoge čitateljice, ali i čitatelji.
O vlastitoj definiciji sreće…
Teško pitanje, ono najskuplje. Sreća je za mene osjećaj da više ne moraš iznova kretati u potragu za istom.
O utjecaju glazbe na “Drugi album”…
Glazba mi je oduvijek važna i dio je i mog stvaralačkog procesa. Svakoj knjizi pristupam konceptualno. Znala sam da su moje junakinje u potrazi za drugom prilikom, a znala sam i da je drugi album najteže napisati. Tim naslovom sam se htjela poigrati s tzv. „prokletstvom drugog albuma“. Odmah su se otvorili naslovi poglavlja koji nose nazive drugih albuma exYu bendova koji su obilježili mladost i više od toga mnogima od nas. To je automatski pružilo i vremenski i prostorni kontekst narativu.
O prvim reakcijama na knjigu…
Sjajne i uvijek puno bolje nego što moje internalizirano kritično čudovište zamišlja prije nego se usudi pustiti van tekst. Razgovaramo već godinama, u zadnje vrijeme se čudovište nešto smanjilo i počešljalo, ali još uvijek riče s vremena na vrijeme. Kad god pustim tekst van, znam da je najvažnije iza mene i trudim se uživati u reakcijama čitatelja i čitateljica jer u tim reakcijama se tekst ogleda na drukčiji način nego u mojim rukama i otvara nove momente. Tekst tada ima svoj, zasebni život odvojen od mene. I lijepo je gledati taj život.
O procesu pisanja knjige…
Pisanje je zanat, a proces pisanja knjige izgleda kao kopanje u rovovima. Pišem svaki dan pomalo, skupljam crtice koje me žuljaju i iz kojih vidim da nešto može izaći, ali kad se odlučim upustiti u rukopis onda to zahtjeva nešto drukčiji ritam – prije svega, obećanje da ću sjediti s tekstom kada sam to odredila. To je ujedno i najizazovniji dio procesa. Biti posvećeno uz svoj tekst, bez obzira na okolnosti. Trajanje je različito. Na “Drugom albumu” sam intenzivno radila nešto više od pola godine, nešto manje intenzivno dvije godine. U procesu je baš sve zanimljivo jer otkrivaš puno i o sebi, ali bih istaknula svakako rad s urednicom na tekstu jer tu kreće ozbiljnija igra oblikovanja rukavaca u koji se tekst može izliti.
O omiljenim naslovima koje čita kada ulovi vremena…
Ovo mi je baš teško izdvojiti jer pratim i domaće i strane autore, a čitam puno, ponekad paralelno i tri knjige. Recimo ovako: upravo čitam “I always think it’s forever” Timothyja Goodmana, “Glazbu s plaže” Pata Conroya i “Humankind” Rutgera Bregmana. I fali mi poezije pa ću sad vjerojatno uzeti “Usijavanje” Ivane Bodrožić jer mi je žao da još nisam stigla. Uvijek čitam mailove Nick Cavea u sklopu “Red Hand Files” projekta. Uvijek čitam. Samo čitajte, puno puno čitajte.
FOTOGRAFIJE: Jelena Janković, Darko Mihalić
