“U arhitekturi ne možemo raditi sami, svi učimo jedni od drugih.“
Neru sam upoznala, očekivano, na putovanju, točnije na višemjesečnom boravku u Španjolskoj. Od tada je prošlo više godina nego što želim priznati, a Nera je dovršila više projekata dizajna interijera nego što sam uspjela popratiti. Otvorena, znatiželjna, uvijek u procesu učenja i otkrivanja, Nera je zanimljiva sugovornica ne samo kada se radi o arhitekturi, nego i kada se radi o, recimo, kavi, plesu, novoj izložbi u gradu ili putovanju na Madagaskar.
Nikicu sam upoznala preko Nere. Unaprijed sam ju, po Nerinoj priči znala kao kolegicu arhitekticu s umjetničkim zaleđem, kreativnu i ekspresivnu, s kojom često surađuje. Na kavi na koju smo sjele u prozor Cogitoa u Deželićevoj, Nikica se pokazala kao još jedna zanimljiva sugovornica: mirna, determinirana, vrlo jasna u komuniciranju ideja – na mene je djelovala inspirativno. Od razgovora o arhitekturi prešle smo na razgovor o likovnoj umjetnosti, a na kraju završile na krojenju i šivanju odjeće.
Nera Jelaska i Nikica Blažević Brnčić arhitektice su s vlastitim praksama u Zagrebu, čijim suradnjama nastaju kreativni, koloristički, ugodni interijeri po mjeri čovjeka – poput onoga nedavno otvorene pekare Kukuriku u Mesničkoj ulici.
O uređenju tog interijera, inspiraciji koju su nalazile u kolažu uspomena, važnosti porijekla i obrade materijala, brisanju granica između disciplina, povezanosti ruke i mozga, te o tome što za njih znači uspjeh i čime bi se, osim arhitekturom, voljele baviti razgovaramo s Nerom i Nikicom.
Vaš novi zajednički projekt uređenje je interijera Kukuriku pekare u Mesničkoj.
S obzirom na to da je već postojala prva pekara u Savskoj u pomalo pankerskom stilu, koja je bila polazišna ideja za ovu u centru grada?
Investitor je želio da nova pekara u Mesničkoj ima bogat, eklektičan i upečatljiv interijer. Time nam je polazišna točka za projektiranje bila zadana, a mi smo je oprostorile korištenjem prirodnih materijala: drva, ratana, keramičkih pločica.
Budući da se radi o tlocrtno malom prostoru, odlučile smo interijer graditi u visinu te tako aktivirati i treću dimenziju – strop, na način da se drvene vertikale koje prate sadržaje u prizemlju na stropu međusobno križaju i isprepliću, čineći skladnu geometrijsku cjelinu. Nas podsjeća na drvenu kutijicu nalik francuskom Cabinet de curiosites, ispunjenu kruhom i kroasanima umjesto kolekcionarskim predmetima.
Htjele smo se nadovezati na priču iz Savske, a budući da je kontekst Savske potpuno drugačiji od konteksta Mesničke u starom centru grada, više smo se držale izvornih boja pijetlovog repa, a manje koncepta „punk“ pekare.
“Domagoj nam je pričao o tome kako je, prije nego što je otvorio pekaru, jedva čekao doći kući nakon posla i uroniti ruke u kruh, pa smo htjele prostorom prenijeti njegov entuzijazam i posvećenost, taj osjećaj uranjanja.“
Odakle ste crpile inspiraciju?
Nera: Inspiraciju crpimo svakodnevno, a posebno na putovanjima, na kojima smo otvoreniji, pojačanih osjetila. A onda, kad dobijemo projektni zadatak, neke od tih inspirativnih slika ili ideja iskoče kao asocijacija.
Nikica: Ja sam se prisjetila jedne stare pekare u Trogiru koja je zatvorena prije dvadesetak godina, a koju pamtim po finim kiflama sa šećerom. Ta je pekara u interijeru imala police od natur, netretiranog drva i veliki „banak“ između kupca i prodavača kojem je gornja ploha bila pepermint zelena… tu smo asocijaciju preuzele i u prostoru se mjestimično pojavljuju metalni elementi u toj boji.
To je jedan kolaž uspomena s putovanja i iz djetinjstva, a kroz projekt su te uspomene isfiltrirane: preuzele smo samo ono što je bitno i što se uklapa.
Primijetila sam da ste u interijer uključile instalaciju cvjetnog ateljea Samonikle na stropu. Koliko vam je važna interdisciplinarnost?
Interdisciplinarnost je izuzetno važna, jer, kao što kažu “no man is an island”. U arhitekturi ne možemo raditi sami, izolirani od drugih disciplina. Svi učimo jedni od drugih i taj proces je ključan za stvaranje cjelovitih, promišljenih prostora. Brisanjem granica između različitih umjetnosti i struka otvaramo mogućnosti za inovaciju i stvaranje prostora koji su ne samo funkcionalni, već i duboko ukorijenjeni u kontekst. Arhitektura je pregovaranje između investitora i arhitekta, te arhitekta i drugih suradnika na projektu.
Jeste li zato za ured odabrale coworking space?
Ne bismo to nazvali coworking spaceom – to je naš mali kreativni hub kolega srodnih disciplina, prostor za ekperimentiranje, razmjenu i provjeru ideja. Nalazimo se u centru grada, odgovara nam energija kvarta, u širem centru grada, u Medulićevoj.
Nera, ti si prošle godine ponovo upisala fakultet, program Decolonizing Architecture. Možeš li ukratko objasniti što uopće „decolonizing architecture“ znači i kako je to iskustvo utjecalo na tvoj rad?
“Decolonizing Architecture” se bavi preispitivanjem arhitekture i društva kroz prizmu kolonijalnih nasljeđa, granica, vlasništva i prostornih struktura koje oblikuju naše društvo. Program na Royal Institute of Art u Stockholmu istražuje kako arhitektura može doprinijeti društvenoj pravdi kroz transformaciju prostora i stvaranje alternativa postojećim praksama. Arhitekturu treba sagledati šire od samog dizajna objekata – promatrati ljude kojima je namijenjena, ali i one na koje indirektno utječe.
Svaki prostor koji stvaramo, ne stvaramo samo za neposrednog korisnika – on postaje dio šireg konteksta zajednice, grada, kulture, okoliša. O tome više razmišljam, kao i o materijalima koje koristim, njihovom podrijetlu te radnoj snazi i uvjetima proizvodnje. Decolonizing Architecture podrazumijeva redefiniranje arhitekture kao alata koji ne samo da odgovara na estetske potrebe, nego i na etičke i političke izazove u globalnim ekonomskim sistemima.
Nikice, ti dolaziš iz umjetničke obitelji. Je li te to formiralo na način da arhitekturi i dizajnu pristupaš s gledišta umjetnika? Koliko je crtanje u arhitekturi bitno?
Nikica: Kao arhitektica se razlikujem od umjetnika po tome što je arhitektura profesija koja ima svoje zadatosti i interdisciplinarna je. No od roditelja sam najviše naučila o praktičnim zakonima likovnosti i oblikovanja. Odrastanje s podsvjesnim učenjem je svakako bilo poticajno i u mom slučaju, usmjeravajuće.
Nera: Nikica radi prekrasne skice rukom. Moram priznati da, iako za arhitekticu možda zvuči neočekivano, ne smatram da dobro crtam, ali unatoč tome i dalje crtam jer vjerujem da je važno. Fundamentalne stvari u arhitekturi prostora – proporcija i mjerilo – se ne mogu osjetiti na ekranu. Treba uzeti olovku u ruke. Kroz pokrete ruke, mozak direktno dobiva povratne informacije. Crtanje nije samo mentalni proces već i fizički doživljaj, što omogućava mozgu da bolje razumije prostor i proporcije i odnose među objektima. Dok digitalni alati imaju svoje prednosti, često nas odvlače od osobne povezanosti s radom. Ručno crtanje daje direktniji, „taktilniji“ osjećaj stvaranja i omogućuje da na drugačiji način obradimo prostor i oblik.
Obje imate svoje arhitektonske prakse, no na puno projekata radite zajedno. Je li to zato što se dobro nadopunjavate / inspirirate jedna drugu?
Volimo raditi zajedno jer tako ne upadamo u svoj kalup, svaka mora izaći iz svoje zone komfora. Nemamo identičnu estetiku, ali nakon toliko godina zajedničkog rada imamo povjerenja jedna u drugu, što olakšava „skok u nepoznato“. Spoj naših estetika često dovede do neočekivanih rješenja koja same možda ne bismo otkrile. U praksi to često izgleda tako da je Nikica u početku veći kolorist, ekstremnija je i slobodnija u izbacivanju ideja, dok je Nera umjerenija i opreznija s izbacivanjem ideja. Kasnije se kroz rad ta situacija okrene – Nera bude hrabrija, a Nikica „diže ručnu“.
S čime se najviše bavite u vašim interijerima, odnosno, koji vas dio najviše veseli?
Ono čime se najviše bavimo nije ono što nas najviše veseli. 🙂 Od vremena utrošenog na projekt, rad na nacrtima je možda 40% vremena, u gore spomenutoj kutijici, a onda taj projekt s papira krene u život i ostatak vremena provedemo u procesu pregovora s investitorima i suradnicima, narudžbi, praćenja izvedbe, itd.
Kako ostajete relevantne i istovremeno zadovoljite želje naručitelja?
Nera: Zvuči paradoksalno, ali da bismo ostale relevantne vraćamo se uvijek i iznova na tradiciju i kontekst. To nikad ne izlazi iz mode.
Nikica: Ali važna je i sinergija s investitorom, da se razumijete. Ako toga nema, ne možemo uspješno surađivati.
Kako se educirate?
Nera: Tako da nakon petnaest godina opet upišem faks.
Nikica: Pratimo što se dešava u interijerima i arhitekturi (naš posao se uči i od kolega), likovnim umjetnostima. Nera prati i kazalište/performativne umjetosti, ja nažalost manje. Moramo pratiti i tehnologiju, nove materijale koji svakodnevno dolaze na tržište.
Kakvo je vaše mišljenje o novim materijalima i koliko ih koristite?
Nera: Iako inovacije često donose prednosti, nerijetko osjetim zasićenje koje dolazi s njima. Svjedočimo eksploziji novih materijala i tehnologija koje nastoje redefinirati način na koji živimo i (g)radimo. Ponekad se čini da u trci za novitetima gubimo kontakt s izvornim materijalima i tehnikama koji su oblikovali arhitekturu kroz stoljeća. Postoje razlozi zašto su se baš ti materijali koristili i opstali – svaki materijal nosi u sebi nešto autentično, osjeća se njegova taktilnost i povijest.
Bojim se da će sve veća dominacija tehnologije potisnuti obrtničke vještine, ručni rad i mudrost prenošenu generacijama, koje su često odražavale lokalne klime, kulture i potrebe. U svijetu pretjerane produkcije i izbora, ponekad je zdravije stati, osvrnuti se i ponovno otkriti vrijednosti prošlih pristupa.
Ne govorim ovdje o otporu prema novome, već o vraćanju ravnoteže. Previše vremena danas provodimo u učenju alata koji bi nam trebali olakšati rad, ali nas zapravo odvlače od promišljanja o prostoru i ljudima koji će u njemu boraviti. Možda je vrijeme da, umjesto stalnog usvajanja novih tehnologija, napravimo i korak unazad i preispitamo kako najbolje koristiti ono što već imamo – i ono što smo nekoć poznavali.
Nedavno smo razgovarale o opsjednutosti produktivnošću u današnjem poslovnom svijetu. Može li se uopće biti kreativan pod pritiskom rokova? Kako vi gledate na to i kako se nosite s time?
Produktivnost je danas opsesija i često se uhvatimo kako se ljutimo kad nam nešto „ne sjeda“ ili kad nam ideje ne dolaze onim tempom koji smo si zamislile. Ali svaki projekt jednostavno treba svoje vrijeme.
Nera: Može se biti kreativan i pod pritiskom rokova! Dapače, i rokovi i projektni zadatak koji te ograničava definirani su okvir unutar kojeg se krećeš i unutar kojeg nastaje kreativna sloboda – jer znamo granice i pravila igre. Kreativnost unutar ograničenja tjera da maksimalno iskoristimo svaki resurs i pronađemo inovativna rješenja. Ovaj proces osigurava da se ne gubimo u beskrajnim mogućnostima, već idemo prema rješenju koje ispunjava i praktične i estetske ciljeve.
Nikica: Uvijek si uzmemo onoliko vremena koliko nam treba da budemo zadovoljne projektom. Pri tome posvećujemo jednaku pažnju detalju i cjelini – naši su projekti poput fraktala.
Uz opsjednutost produktivnošću veže se i opsjednutost uspjehom. Što za vas znači uspjeh?
Nera: Uspjeh nije samo u ostvarenju projekata i ispunjenju rokova, nego u osjećaju da radiš na način koji ostavlja vrijeme za život izvan posla. Konkretno, uspjeh je zalupiti vrata ureda prije 17h.
Nikica: Uspjeh je moći živjeti od svog rada.
Trebate li se nekad podsjetiti odakle dolazi vaša strast i što vas je privuklo umjetnosti, arhitekturi, dizajnu?
Nera: Naravno da se ponekad moram podsjetiti što me uopće privuklo arhitekturi. Kad sam birala fakultet, htjela sam sve odjednom: umjetnost, matematiku i humanističke znanosti. Arhitektura je bila mješavina svega toga. Iskreno, često pomislim „a zar ne bi bilo ljepše sad misliti na vinograd“ ali na kraju dana i dalje volim to što radim jer je dinamično i ima još toliko ideja koje bih htjela isprobati i stvari koje bih htjela napraviti.
Nikica: Kao dijete sam sanjala da ću se baviti modnim dizajnom i biti slavna modna kreatorica. Danas sam sretna što sam ipak odabrala arhitekturu. Mislim da je taj kreativni proces u svojoj osnovi vrlo sličan.
Ima li nešto što do sad niste, a voljele biste raditi? Alternativna karijera?
Nikica: Unutar struke postoji toliko toga što bih voljela isprobati! I dalje imam veliku želju eksperimentirati s dizajniranjem namještaja, tepiha, tapiserija, pa u konačnici i odjeće. Nisam uvijek pobornik total dizajna, ali me intrigiraju svi njegovi aspekti. A na kraju, što je možda i najvažnije, ponekad treba promjeniti mjerilo (vratiti se arhitekturi; bila u pitanju kuća ili trg, svejedno je).
Nera: Praviti svoje vino. I svirati u bendu. (Sad bi moj prijatelj ironično primijetio da smo po godinama više za revival turneju.)
Jeste li ikad potpuno zadovoljne projektom? Pitam jer ja svoje tekstove uvijek prepravljam i na kraju mislim da sam mogla bolje.
Ma zapravo jesmo. U najvećem postotku projekte dovedemo do kraja, držimo se one: važno je „izdržati u koncepciji“, ne kompromitirati idejno rješenje. Napravimo najbolje što možemo u danom trenutku, s danim okolnostima. Puno je faktora zbog kojih projekt izgleda tako kako izgleda i poznavajući te faktore znamo da smo napravile najbolje što smo mogle.
Kako se vaša poruka ističe u kakofoniji drugih poruka? Želite li se isticati?
Ne razmišljamo o tome, uvijek smo svoje.
Želimo radom oslikavati raznolikost naše kulture i zanata, autentičnost materijala i preciznost detalja, izbjegavajući pretjerivanje i aroganciju.
Na što ste najponosnije?
Na svoje slobodno vrijeme.
FOTOGRAFIJE: Ivan Dorotić
