Što sam naučila o vremenu? Jedna autorica nudi drukčiji pogled na vlastiti raspored

Autorica koja mijenja način na koji razmišljamo o vremenu

Široj publici poznata je po naslovima “168 Hours”, “Off the Clock”, “I Know How She Does It” i “Tranquility by Tuesday”, u kojima istražuje kako ljudi raspolažu svojim vremenom te kako male promjene u svakodnevnim navikama mogu utjecati na osjećaj kontrole nad vlastitim rasporedom. Njezina najnovija knjiga, “Big Time: A Simple Path to Time Abundance”, nastavlja to istraživanje iz novog kuta. Oslanjajući se na vlastito desetogodišnje praćenje načina na koji provodi vrijeme, kao i istraživanje provedeno među stotinama ljudi, Vanderkam razvija ideju “obilja vremena”. Umjesto usmjerenosti na učinkovitost pod svaku cijenu, čitatelje potiče da drukčije sagledaju vlastite rasporede, dugoročne ciljeve i slobodno vrijeme.

Povodom izlaska knjige Vanderkam je razgovarala s autorom popularnog Substack kanala Wonder Tools, u kojem je dodatno približila ideje koje razvija u “Big Time”. Razgovor se dotaknuo pitanja zašto je korisnije planirati tjedne nego pojedine dane, kako male promjene mogu povećati zadovoljstvo poslom te zašto radne večeri često nude više slobodnog vremena nego što pretpostavljamo.

1. Cirkus kao lekcija iz upravljanja vremenom

Kako bi objasnila vlastiti pogled na organizaciju života, poslužila se usporedbom s cirkusom. Kaže da se izraz “život mi je cirkus” često koristi kao sinonim za kaos, iako je pravi cirkus primjer vrhunske organizacije u kojoj svaki izvođač zna kada izlazi na pozornicu, a cijela izvedba funkcionira do najsitnijeg detalja. Život zato promatra kao predstavu s tri arene – karijerom, odnosima i brigom o sebi – u kojoj svaka od njih u različitim razdobljima može zauzimati više ili manje prostora. Uloga “ravnatelja cirkusa” pripada svakome od nas, a cilj nije održavati sve arene podjednako aktivnima, već voditi cjelinu tako da funkcionira i da u njoj možemo uživati.

Dodaje i kako svaki dobro organiziran cirkus ima sigurnosnu mrežu. Jednako vrijedi i za svakodnevicu: što je život složeniji, to je važnije imati rezervne planove koji će spriječiti da se nepredviđene situacije pretvore u kaos.

2. Razmišljanje u tjednima, a ne u danima

Jedna od ključnih ideja Laure Vanderkam jest da vrijeme ima više smisla promatrati kroz tjedan nego kroz pojedini dan. Tjedan ima 168 sati, a upravo je taj broj, smatra autorica, korisnija polazišna točka za planiranje svakodnevice.

Kada se od 168 sati oduzmu prosječan radni tjedan od 40 sati i oko 56 sati sna, ostaje još 72 sata za sve ostalo. To, naravno, ne znači da je riječ o slobodnom vremenu u cijelosti, ali pokazuje da raspolažemo s više vremena za vlastite izbore nego što često mislimo. Osjećaj da nam ga stalno nedostaje, piše Vanderkam, često proizlazi iz usmjerenosti na jedan dan. Kada pogled proširimo na cijeli tjedan, lakše je uočiti prostor za aktivnosti kojima želimo dati prednost.

3. Važnost arhiviranja svakodnevice

Jedna od navika po kojoj je Laura Vanderkam poznata jest sustavno bilježenje vremena. Već godinama vodi jednostavnu Excel tablicu u kojoj je svaki tjedan podijeljen na polusatne intervale. Nekoliko puta dnevno zapiše što je radila od posljednje provjere, koristeći sasvim obične opise poput “e-mailovi”, “kuhanje”, “čitanje” ili “vožnja”. Na kraju svakog tjedna vraća se svojim bilješkama i postavlja nekoliko pitanja: koji su trenuci obilježili proteklih sedam dana, u čemu je najviše uživala, što će pamtiti, a što bi sljedeći put željela promijeniti. Zatim arhivira tablicu i otvara novu.

Nakon više od desetljeća takve prakse, njezine bilješke postale su svojevrsna arhiva svakodnevice. Može usporediti isti tjedan iz različitih godina i pratiti kako su se mijenjali način života, prioriteti i vrijeme koje posvećuje pojedinim aktivnostima. Takav joj je pregled, ističe, pomogao da mnoge odluke donosi na temelju stvarnih podataka, a ne dojma o tome kako provodi dane.

4. Male promjene za veće zadovoljstvo poslom

U sklopu istraživanja Laura Vanderkam testirala je tri jednostavne promjene među stotinama sudionika tijekom tri tjedna. Cilj nije bio povećati produktivnost, već ispitati mogu li male prilagodbe utjecati na doživljaj posla. Rezultati su pokazali da su sudionici nakon eksperimenta prijavili veće zadovoljstvo radnim danom, bez obzira na vrstu posla ili razinu autonomije koju imaju.

Prva promjena odnosila se na vrijeme provedeno u zadacima koje vole raditi. Sudionici su pokušali pronaći tek jedan dodatni sat tjedno za aktivnosti koje ih profesionalno više ispunjavaju, čak i ako je to značilo tek malu preraspodjelu obaveza. Druga je bila usmjerena na međuljudske odnose. Dovoljno je bilo izdvojiti petnaest dodatnih minuta tjedno za razgovor ili druženje s kolegom čije društvo cijene. Vanderkam smatra da kvaliteta odnosa na radnom mjestu ima veći utjecaj na zadovoljstvo poslom nego što se često pretpostavlja.

Treća promjena odnosila se na odmore tijekom radnog dana. Umjesto spontanih pauza koje najčešće završe pregledavanjem sadržaja na mobitelu, sudionici su unaprijed planirali dvije kratke pauze i birali aktivnosti koje će ih doista odmoriti i vratiti koncentraciji. Jedan od sudionika istraživanja rekao je kako je prije eksperimenta ozbiljno razmišljao o promjeni posla. Nakon tri tjedna zaključio je da, bez obzira na to hoće li ostati ili otići, sada vidi načine kako svoje radne dane može učiniti kvalitetnijima.

5. “Zlatni sati” nakon posla

Laura Vanderkam dio dana između završetka radnog vremena i odlaska na spavanje naziva “zlatnim satima”. Za većinu ljudi riječ je o razdoblju od otprilike pet sati, između 18 i 23 sata, koje često prođe u obavljanju sitnih obaveza ili bez jasnog osjećaja kako je vrijeme zapravo provedeno.

Zato predlaže jednostavan izazov: svaki dan unaprijed odabrati barem pola sata za aktivnost koja nas veseli. To može biti čitanje, šetnja, društvena igra, sviranje instrumenta ili gledanje filma s partnerom ili prijateljima. Važno je da je riječ o svjesno odabranom vremenu, a ne o aktivnosti u koju smo “upali” zato što nismo imali plan.

Takav pristup, smatra Vanderkam, mijenja način na koji doživljavamo slobodno vrijeme. Kada unaprijed rezerviramo dio večeri za nešto što nam je važno, lakše uočavamo da ga imamo više nego što smo mislili. Usput je otkrila i da će se njezina sljedeća knjiga zvati “Golden Hours”, čime dodatno potvrđuje koliko važnim smatra upravo taj dio dana koji mnogi doživljavaju tek kao prijelaz između posla i novog radnog jutra.

6. Prioritiziranje aktivnosti koje traže trud

Među idejama kojima se Laura Vanderkam vraća i u knjizi “Big Time” nalazi se jednostavno pravilo za slobodno vrijeme. Kada se otvori pola sata ili sat bez obaveza, predlaže da ga započnemo aktivnošću koja zahtijeva određeni angažman, prije nego što posegnemo za mobitelom ili društvenim mrežama. To može značiti pročitati nekoliko stranica knjige, sjesti za klavir, nacrtati skicu ili napraviti bilo što što nas zanima, ali traži da napravimo prvi korak. Nakon toga moguća su dva ishoda: aktivnost će nas toliko zaokupiti da ćemo joj posvetiti više vremena ili ćemo ipak završiti na Instagramu. U oba slučaja, dio vremena već smo uložili u nešto što nam je važno.

Sama Vanderkam godinama si postavlja projekte koji traju cijelu godinu – od slušanja cjelokupnog opusa Johanna Sebastiana Bacha ili Ludwiga van Beethovena do čitanja svih romana Jane Austen ili djela Williama Shakespearea. Takvi ciljevi ne zahtijevaju velike dnevne napore; dovoljno je nekoliko stranica ili jedno glazbeno djelo dnevno. Tijekom godine upravo se ti mali, dosljedni koraci pretvaraju u iskustva koja ostaju, dok se sati provedeni u bezciljnom skrolanju rijetko pamte. Vanderkam smatra da aktivnosti koje traže početni trud često donose veće zadovoljstvo kada ih jednom započnemo. S druge strane, sadržaji koji ne traže gotovo nikakav angažman lako nas zadrže dulje nego što smo planirali i otežavaju prijelaz na ono što nam je doista važno.

7. Boravak na otvorenom poslije večere

U obitelji Laure Vanderkam postoji jednostavno pravilo koje nazivaju TOAD (Time Outside After Dinner). Čim se dan dovoljno produži da nakon večere ostane svjetla, izlaze van. Prošetaju, igraju se s djecom ili jednostavno provedu dio večeri na otvorenom. Ideja nije u tome da svaki izlazak bude posebno isplaniran, nego je cilj prekinuti obrazac prema kojem večernji sati često završe ispred televizora ili s mobitelom u ruci. Kratki boravak na otvorenom postaje svojevrsna granica između radnog dijela dana i ostatka večeri.

8. Za dobre stvari treba vremena

Vanderkam često govori i o važnosti onoga što naziva aktivnim strpljenjem. Mnoge vrijedne stvari ne mogu se ubrzati, bez obzira na to koliko bismo to željeli. I sama kaže da se njezine knjige razvijaju postupno. Iako svaku započinje s razrađenom strukturom, konačan oblik poglavlja nastaje tek tijekom procesa pisanja.

Istu logiku primjenjuje i na planiranje vremena. Nakon više od deset godina bilježenja svakodnevice dobro zna koliko realno može stati u 168 sati jednog tjedna. Zato su njezini popisi prioriteta kratki i ostvarivi. Ako je nešto uvrstila među prioritete, napravit će to. Ako nije, zadatak će svjesno premjestiti u neki od sljedećih tjedana. Takav pristup, smatra Vanderkam, ostavlja manje prostora osjećaju krivnje koji često prati predugačke liste obaveza. Prioriteti postaju stvar svjesnog odabira, a ne stalnog osjećaja da uvijek zaostajemo za vlastitim planovima.

9. Prostor za neočekivane prilike

Velik dio literature o produktivnosti naglašava važnost odbijanja novih obaveza i postavljanja granica. Laura Vanderkam toj ideji dodaje drukčiju perspektivu i smatra da su mnoge vrijedne prilike, poznanstva i projekti rezultat odluke da kažemo “da” nečemu što u početku nije izgledalo sasvim sigurno ili unaprijed isplanirano.

Zbog toga upravljanje vremenom ne vidi kao proces stalnog popunjavanja rasporeda. Naprotiv, dio vremena vrijedi ostaviti neopterećenim kako bismo imali prostor za prilike koje se ne mogu predvidjeti. Kada je svaki sat unaprijed isplaniran, lakše je propustiti nove ideje ili iskustva jednostavno zato što za njih više nema mjesta. Vanderkam takve prilike opisuje kao male oklade – aktivnosti ili projekte kojima vrijedi dati priliku iako unaprijed ne možemo znati kamo će nas odvesti. Iz takvih odluka, smatra, često nastaju najzanimljivija profesionalna iskustva, nova poznanstva ili hobiji koji s vremenom postanu važan dio života.

10. Ne treba svaki dan živjeti kao da je posljednji

Laura Vanderkam ne slaže se s često ponavljanom idejom da svaki dan treba živjeti kao da je posljednji. Smatra da takav način razmišljanja zvuči privlačno, ali teško može biti temelj za svakodnevne odluke. Kada bismo doista vjerovali da je svaki dan posljednji, teško bismo ulagali vrijeme u dugoročne projekte, učili nove vještine ili gradili navike čiji će se rezultati vidjeti tek za nekoliko mjeseci ili godina.

Mnogo joj je bliža misao koju pripisuje stripu o Snoopyju: “Jednog ćemo dana umrijeti. Ali svih ostalih dana nećemo.” U toj rečenici vidi podsjetnik da većina naših dana pripada budućnosti, a ne završecima. Zato potiče da se vrijeme ulaže u ono što donosi dugoročnu vrijednost – bilo da je riječ o učenju jezika, usavršavanju glazbenog instrumenta, pisanju knjige ili bilo kojem projektu koji napreduje polako, iz dana u dan. Prema njezinu mišljenju, upravo takvi mali, dosljedni koraci oblikuju način na koji provodimo godine, a ne samo pojedine dane.

11. Rutine oslobađaju prostor za važne odluke

Laura Vanderkam smatra da svaka odluka koju donosimo tijekom dana troši dio naše pažnje pa u svakodnevici svjesno uvodi rutine koje uklanjaju potrebu za stalnim odlučivanjem.

Nedan od primjera dolazi iz obiteljskog života. U njihovom domu pojedini dani u tjednu imaju unaprijed određene večere: tjestenina ponedjeljkom, fajitasi utorkom, doručak za večeru četvrtkom, dok su vikendi rezervirani za isprobavanje novih recepata. Takav raspored nije pitanje stroge discipline, već način da svakodnevne odluke postanu jednostavnije. Isti princip primjenjuje i na drugim područjima života. Kada unaprijed definiramo rutine za aktivnosti koje se ne mijenjaju često, ostaje više mentalnog prostora za odluke koje doista zahtijevaju promišljanje. Vrijeme tada ne trošimo na neprestano biranje između deset jednako dobrih opcija, nego na pitanja koja dugoročno imaju veću težinu.

Alati koje preporučuje

Iako se bavi upravljanjem vremenom, Laura Vanderkam ne oslanja se na složene sustave ni velik broj aplikacija. Već godinama koristi jednostavnu Excel tablicu u kojoj bilježi kako provodi dane, a za digitalizaciju dokumenata dovoljna joj je aplikacija Notes na iPhoneu, koja omogućuje brzo skeniranje i spremanje dokumenata u PDF. Onima koji radije prate vrijeme putem aplikacije preporučuje Toggl, besplatan alat za evidenciju vremena koji se može koristiti na računalu i mobilnim uređajima. Za pisanje koristi dva prijenosna računala – na jednom piše, dok na drugom drži otvorene bilješke i izvore. Kratke epizode svog podcasta “Before Breakfast” snima unaprijed digitalnim snimačem, nakon čega ih šalje produkcijskom timu na obradu.

FOTOGRAFIJE: Laura Vanderkam