Iz The Cuta nastavljaju s pitanjima koja potencijalno ukazuju na patološko izbjegavanje zahtjeva:

• Što ako vam i sama pomisao na njega izaziva snažnu nelagodu i automatski poriv da ga izbjegnete?
• Što ako ne možete ni otvoriti mail u kojem netko traži procijenjeno vrijeme dovršetka jer vas to odmah uspaniči?
• Što ako je to već drugi mail koji je ta osoba poslala, a vi još uvijek niste skupili snage otvoriti prvi?
• Što ako vam se obaveza pisanja izvještaja čini potpuno nepravednom, iako racionalno znate da nije?
• Što ako vas je već rečenica “Zamislite da ste na poslu” isključila jer jednostavno ne možete otići na posao, iako ste svjesni da bi nedolazak mogao dovesti do gubitka tog istog posla?

Što je PDA, patološko ignoriranje zahtjeva?

Neki bi za ovakve osobe rekli da odugovlače, drugi bi ih opisali kao razmažene, no sve je više onih koji u ovom opisu otkrivaju da njihovo stanje ima i medicinski naziv – PDA, odnosno patološko ignoriranje “uobičajenih” zahtjeva u životu. Oznaku PDA osmislila je britanska psihologinja Elizabeth Newson osamdesetih godina prošlog stoljeća, a izraz se proširio društvenim mrežama.

Prikaz ovog stanja na društvenim mrežama prilično je pojednostavljen pa je nužno odgovoriti na pitanje što je PDA i zašto se javlja. Međutim, i u praksi su mnogi nedovoljno upoznati s PDA-om, čak i skeptični, što dodatno otežava razumijevanje pojma. The Cut piše kako su kontaktirali više od 20 psihologa za ovaj članak, od kojih su četiri s Ivy League sveučilišta te dva iz uglednih bolnica, no većina ih je odgovorila da ne zna dovoljno da bi mogla komentirati.

Caroline Robertson, izvanredna profesorica psiholoških i neuroznanstvenih znanosti na Sveučilištu Dartmouth, prvi je put naišla na pojam PDA-a ne u stručnom radu s osobama iz spektra autizma, nego sasvim privatno, dok je na Googleu pokušavala otkriti zašto njezina mala kći uporno odbija obuti cipele. Nedugo zatim, čula ga je i u profesionalnom kontekstu, kada su ga pacijenti spominjali u kliničkom okruženju. Edward Brodkin, izvanredni profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Perelman Sveučilišta Pennsylvania, rekao je novinarki The Cuta da se s istim terminom susreo kod pacijenata u školskom programu za autistične odrasle osobe, nakon što su za njega doznali putem interneta.

PDA nije naveden u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, DSM). Ipak, početkom 2000-tih istraživači su počeli proučavati može li se raditi o profilu autizma, odnosno o jednom od načina na koji se može manifestirati, a neka istraživanja upućuju na to da se može pojaviti kod čak jedne od pet osoba s tom dijagnozom. Druga istraživanja sugerirala su da PDA može biti obilježje ADHD-a. No dio onih koji proučavaju PDA ili ga sami imaju smatra da ga ne treba povezivati ni s ADHD-om ni s autizmom: mogao bi biti zasebno stanje, s uzrocima koji još nisu razjašnjeni. Stručnjaci koji rade s osobama koje imaju PDA upozoravaju i da su simptomi daleko ozbiljniji i složeniji nego što bi se moglo pomisliti na temelju površnog predstavljanja PDA-a na društvenim mrežama, piše The Cut.

Osobe s PDA-om opisale su to stanje kao otpor toliko snažan da može nadvladati sve ostalo, čak i osnovne životne potrebe. Ne opiru se samo zadacima koji su neugodni ili dosadni, nego se otpor javlja i prema stvarima u kojima uživaju, kao i prema radnjama koje su nužne za preživljavanje. Netko s PDA-om može, primjerice, tjednima unaprijed kupiti ulaznice za predstavu, samo da bi na dan događaja zaključio da je sama činjenica da “mora otići” nepodnošljiva. Drugi mogu imati toliko snažan unutarnji otpor prema hranjenju da jedino rješenje postane hranjenje putem sonde, ne zbog toga što nisu gladni, nego zato što zahtjev tijela doživljavaju kao nesavladiv pritisak.

Dodatna karakteristika PDA profila često je otpor prema autoritetu, što može postati iznimno izazovno u okruženjima u kojima se očekuje poslušnost i izvršavanje zadataka. The Cut kao primjer navodi dijete koje treba slijediti upute roditelja i učitelja ili za zaposlenika koji mora prihvaćati zadatke koje postavlja nadređeni. Upravo zbog toga dio PDA zajednice predlaže novo tumačenje akronima, preoblikujući ga iz “Pathological Demand Avoidance” u “Persistent Drive for Autonomy”, što bi značilo “trajna potreba za autonomijom”. Naime, smatraju da se suština stanja ne svodi na izbjegavanje, nego na duboko ukorijenjenu potrebu da se život vodi pod vlastitim uvjetima.

Kod PDA-a, piše The Cut, zahtjev ne mora biti vanjski da bi predstavljao problem. Vrlo često je unutarnji, čak se i podrazumijeva. To može biti očekivanje da će osoba ustati iz kreveta i otići pod tuš. Možda želi pročitati knjigu koju je upravo kupila, ali onog trenutka kada sebi kaže da bi je trebala pročitati – više ne ide.

“Zahtjevi mogu djelovati prijeteće čak i kada su podsvjesni. Ako znam da imam zakazan poziv u 14 sati, mogu mu se opirati, buniti se, odgađati, izbjegavati i pokušavati ne misliti o tome”, kaže Dani Rodwell, kojoj je dijagnosticiran PDA, a suosnovala je NeuroSpark Health, tvrtku specijaliziranu za testiranje i coaching za autizam i ADHD.

Nastavila je:

“Želiš se otuširati. Želiš čitati. Možda iskreno voliš osobu s druge strane tog poziva zakazanog za 14 sati. No ti zadaci i dalje mogu iscrpiti svu energiju – ili mogu biti potpuno neizvedivi.”

Kako izgleda život s PDA-om?

Jedna od čestih zabluda o PDA-u jest da iziritiranost zbog zahtjeva znači da će osoba taj zahtjev u potpunosti odbiti.

“Problem nije u samom zahtjevu, već u unutarnjem pritisku koji uzrokuje stres i deregulaciju”, kaže Rodwell te dodaje da izbjegavanje ne znači nužno odbijanje. Otpor može izgledati vrlo različito: čekanje do posljednje minute da bi se zadatak obavio, izmišljanje izgovora zbog kojih se nešto “ne može” napraviti, mijenjanje teme kada netko nešto traži ili potpuno povlačenje umjesto suradnje. Potencijalne posljedice, govori, nisu dovoljne da nadvladaju reakciju živčanog sustava, no mnogi stisnu zube i izvrše zadatak, unatoč stresu. Rezultat je kronična preopterećenost živčanog sustava.

“Kada netko ne reagira na zahtjeve, postoji mnogo mogućih razloga zašto je to tako. PDA je donekle krovni izraz koji može prikriti druge, neprepoznate probleme. Može li to biti niska energija ili manjak motivacije zbog depresije? Može li to biti ekstremna anksioznost vezana uz sam zahtjev? Može li to biti ponašajna rigidnost, što se djelomično povezuje s autizmom u odrasloj dobi, u smislu da uvijek radim stvari na određeni način i ako me se traži da ih napravim drukčije, jednostavno to neću učiniti?”, komentirao je Edward Brodkin, izvanredni profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Perelman Sveučilišta Pennsylvania.

Isaaca Russella The Cut opisuje kao elokventnog i britkog 26-godišnjaka iz Bedfordshirea u Engleskoj. Dobio je dijagnozu autizma i PDA-a u dobi od 13 godina, nakon što je simptome pokazivao tijekom cijelog djetinjstva. U razgovoru se prisjetio:

“Stajao bih na školskom igralištu, vrištao, plakao i držao se za mamu. Učiteljica bi me odvela u školu, a čim bih ušao u prostor za jakne, prestao bih. Zahtjev je završio; bio sam unutar zgrade.”

Iako je bio društven i vrlo napredan, Isaac je nakon osmog razreda zauvijek napustio školu i više se nikada nije vratio. Na pitanje kako mu ide danas, samo je kratko odgovorio kako se osjeća grozno i da je već mjesecima u stanju u kojem mu “živčani sustav ozbiljno izgara”.

U ranim dvadesetima Isaac je neko vrijeme živio uz podršku: imao je svoj prostor, a ljudi bi dolazili tri ili četiri puta dnevno kako bi mu pripremili hranu i provjerili je li uzeo lijekove. Za vrijeme pandemije vratio se doma, gdje i danas živi, a depresija je posljednjih nekoliko godina dodatno pogoršala njegovo stanje:

“Posljednje dvije godine, a osobito posljednjih šest mjeseci, jedva uspijevam ustati iz kreveta. U sobi imam računalni setup. Nekad je bio u susjednoj sobi, ali nisam mogao doći do njega pa smo ga preselili ovdje. A i sada, uspijem doći do računala možda dva dana u tjednu. Ostatak vremena provodim u krevetu. Jedem u krevetu. Pijem u krevetu. Vrlo rijetko uspijem sići dolje i pogledati nešto s roditeljima, ali da se to uopće dogodi, mama tri sata ranije sjedi sa mnom, dolazi i nježno me priprema kako bih to mogao izdržati.”

U razgovoru za The Cut govori kako dolazi iz izrazito uspješne obitelji: djed mu je išao na Cambridge, gdje je studirao nuklearno inženjerstvo. Ujak je na Cambridgeu studirao matematiku, a Isaac je želio biti astronaut ili astrofizičar – želio je ići na fakultet, a kaže da ga danas boli kada shvati da se ništa od toga neće dogoditi, što mu je teško objasniti: ima sposobnosti, ali ne može ustati iz kreveta.

Strategije suočavanja s PDA-om

Terapija može biti posebno zahtjevna za osobe s PDA-om jer i sam čin odlaska na nju, u svojoj biti, predstavlja zahtjev. Rachelle Bloksberg, terapeutkinja iz Grass Valleyja u Kaliforniji koja je pisala o PDA-u i radi s nekoliko odraslih pacijenata s tim profilom, kaže za The Cut da svoj raspored organizira tako da što više odgovara njihovim potrebama, ali i potrebama klijenata s drugim stanjima, poput osoba s kroničnom boli, koje također možda ne mogu pratiti rutinu:

“Klijenti sami mogu pomicati svoje termine kad im je potrebno. Uvijek im kažem: ‘Samo zato što sam te naručila u ovo vrijeme ne znači da si obvezan doći u ovo vrijeme.’”

Prema Bloksberg, podrška kod PDA često počinje jednim temeljnim pitanjem: kako osobe s PDA-om razgovaraju same sa sobom o vlastitom stanju? Koliku bi razliku činilo kada bismo, postavlja pitanje Bloksberg, umjesto da smo strogi prema sebi, što često jesmo, bili nježni prema sebi? Kako bi to utjecalo na našu sposobnost da učinimo stvari koje zapravo želimo učiniti? Osobe s PDA-om funkcioniraju najbolje kada preurede svoj život tako da smanje opterećenje raznim zahtjevima. Znatan broj osoba s PDA-om koje poznaje samozaposleni su jer im takav ritam omogućuje veću autonomiju.

Strategije suočavanja mogu se razlikovati, ali neke se ponavljaju: preoblikovanje unutarnjih zahtjeva (ne “Moraš oprati suđe”, nego “Hej, što ako sad operem suđe?”), davanje izbora samome sebi (“Želim li oprati zube za pet ili za deset minuta?”), planiranje razdoblja u danu bez ikakvih zahtjeva, obveza i zadataka te svjesno čuvanje energije za jedan veliki zadatak dopuštajući da manji, manje važni zadaci ostanu nedovršeni neko vrijeme. Iste strategije mogu biti korisne i ljudima koji samo sumnjaju da imaju PDA, odnosno onima koji se bore s izbjegavanjem zadataka kojih ih frustriraju, ali stanje nije nužno patološko.

Jedna stvar pokazala se zajedničkom u svim razgovorima sa stručnjacima: mnogi ljudi uopće ne vjeruju da je PDA stvaran. Kad se o njemu govori javno, ispod objava najčešće se pojave podcjenjivački i podrugljivi komentari. Primjerice, ispod videa u kojem je osoba objasnila da je otkazala večer s partnerom jer se nije mogla natjerati da izađe iz kuće, netko je napisao: “Poštujem sve koji bi mogli podnijeti ovo”, a još češći su komentari poput: “Ponekad moraš raditi stvari koje ne želiš”.

Drugi, pak, tvrde da je ovaj medicinski termin nužan, posebno za roditelje školske djece s PDA-om koji žele da njihova djeca dobiju prikladnu podršku, bez da ih se etiketira kao razmažene, prkosne ili tvrdoglave. Istraživačica PDA-a Casey Ehrlich, osnivačica i izvršna direktorica organizacije At Peace Parents, kaže za The Cut da je njezin najstariji sin sa samo osam godina imao snažne ispade ako bi bio odvojen od nje ili od druge vrste intenzivne podrške, poput svog terapeutskog psa. Kada je imao četiri godine, jednom ga je zatekla kako drži jastuk na licu mlađeg brata. Tijekom, kako Ehrlich opisuje, “izgaranja živčanog sustava”, bio je na rubu da treba sondu za hranjenje jer je mogao jesti samo tri vrste hrane koje je doživljavao kao sigurne.

Njezin sin je kasnije krenuo na terapiju izlaganja kako bi se postupno upoznao s novim namirnicama, što je proces koji uključuje jasnu dinamiku autoriteta i zahtjeva. Nije prošlo dobro, rekla je za The Cut.

Kontroverze oko PDA-a, napominje Ehrlich, nisu rezervirane samo za društvene mreže. No Sally Russell (ranije spomenuta Isaacova majka) priznaje da ih se online često svodi na trend, govoreći kako postoji puno otpora prema ovom pojmu, i to ne samo na TikToku. Ehrlich se ne slaže nužno s njezinim stavom jer, prema njezinom mišljenju, postoji ozbiljan nedostatak razumijevanja, čak i među stručnjacima, koji često ne prepoznaju “stvarno iskustvo tisuća obitelji koje prolaze kroz intenzivne traume i marginalizaciju od strane institucija koje bi im trebale biti podrška”.

Problem možda najtočnije i najiskrenije sažima terapeutkinja Rachelle Bloksberg:

“PDA nije izbor jer nitko to ne bi izabrao. Tko bi izabrao nešto što mu otežava život?”

FOTOGRAFIJE: Dupe Photos