Pločica

Lorena i Mihael upoznali su se tijekom studija, a iako su dolazili iz potpuno različitih svjetova, već ih je tada povezivala ljubav prema stvaranju. Pločica je nastala sasvim spontano, iz zajedničkog interesa za materijale, procese i stvaranje. Ono što je krenulo kao istraživanje materijala i procesa, s vremenom je preraslo u zajednički posao i studio specijaliziran za ručno izrađene keramičke pločice.

Lorena se prisjeća početaka i razvijanja priče, korak po korak:

“U početku nismo imali plan pokrenuti posao niti smo razmišljali o proizvodnji pločica. Prije svega nas je zanimalo možemo li uopće savladati proces i postići rezultate koje smo zamislili. Što smo više učili, to su se otvarale nove mogućnosti i polako smo počeli shvaćati da u tome postoji potencijal za nešto veće. Pločica nije nastala iz poslovnog plana, nego iz dugotrajnog istraživanja i znatiželje.”

Posao su podijelili tako da je Lorena fokusirana na boje, komunikaciju s klijentima i kreativni dio procesa, dok je Mihael više usmjeren na tehnički aspekt proizvodnje, razvoj procesa i organizaciju rada. Granice nisu stroge i svakodnevno oboje sudjeluju u svim fazama projekta.

Proces nastanka jedne pločice složeniji je nego što se na prvi pogled čini. Kod potpuno custom projekata, sve počinje razgovorom s klijentom. Slijedi skiciranje, razvijanje oblika, boja i uzoraka, a zatim probe, izrada kalupa ako su potrebni, oblikovanje pločica, sušenje, pečenje i glaziranje. Lorena kaže kako je upravo to razlog zašto su razvili katalog vlastitih kolekcija:

“Željeli smo da dio procesa bude jednostavniji za klijente koji ne trebaju potpuno personalizirano rješenje. Često je dovoljno odabrati postojeći oblik i poigrati se bojama kako bi nastalo nešto potpuno jedinstveno. Mislim da je to jedna od najvećih ljepota ručno izrađenih pločica – ista kolekcija može izgledati potpuno drugačije ovisno o kombinaciji boja koju odaberete.”

Budući da rade nešto što gotovo nitko drugi u Hrvatskoj ne radi, praktički sve su morali učiti metodom pokušaja i pogreške. Većina onog što danas znaju nastala je upravo tako. Lorena se prisjeća trenutaka frustracije, postavljanja pitanja ima li sve smisla, posebno kada nešto ne uspije ni nakon par desetaka pokušaja. Tu je, naravno, strpljenje bilo ključno – naučili su da u keramici ne postoje prečaci i da je ponekad potrebno puno vremena kako bi se razumjelo zašto nešto (ne) funkcionira.

“Najteže je bilo postaviti procese na noge. I danas ih stalno optimiziramo, samo što sada puno bolje razumijemo što radimo i zašto. Kako posao raste, tako rastu i zahtjevi za organizacijom, proizvodnjom i planiranjem. Na početku je bilo znatno teže jer smo ulazili u područje o kojem smo znali vrlo malo. Imali smo dojam da ovakvi poslovi najčešće nastaju kao obiteljski obrti s dugom tradicijom i prenesenim znanjem kroz generacije”, govori Lorena i kaže da su zato vrlo rano prestali uspoređivati svoj put s tvrtkama koje se time bave desetljećima.

Umjesto toga, odlučili su se fokusirati na vlastiti tempo razvoja.

Ručni rad nerijetko znamo romantizirati pa me zanimalo kako izgleda onaj manje fotogeničan dio njihovog dana. Lorena mi govori kako je takav zapravo veći dio njihovog posla: čišćenje radionice, nošenje materijala, brušenje, pakiranje, organizacija proizvodnje, vođenje dokumentacije, nabava i rješavanje problema koji se pojave usput.

U razgovoru smo se dotaknule i vođenja malog proizvodnog biznisa u Hrvatskoj. Takav poslovni put, govori mi Lorena, nije jednostavan jer je istovremeno potrebno biti u raznim ulogama: proizvodnim, dizajnerskim, prodajnim, marketinškim, logističkim, u korisničkoj podršci… Poseban izazov predstavlja planiranje proizvodnje jer rade ručno pa svaki projekt zahtijeva vrijeme pa danas dosta pažnje posvećuju planiranju proizvodnih kapaciteta i komunikaciji rokova, sve s ciljem da klijenti na vrijeme mogu rezervirati termine.

S druge strane, upravo je ta veličina omogućila da Pločica ostane fleksibilna te da Lorena i Mihael svakom projektu mogu pristupiti individualno. To je zahtjevno, govori, ali i jedan od razloga zašto vole ono što rade. U procesu zajedničkog rada iznenadio ih je način na koji ono drugo pristupa problemima. Lorena kaže:

“Prije Pločice nikada nisam vidjela kako Mihael zapravo radi i rješava kompleksne zadatke iz dana u dan, a vjerujem da ni on nije imao priliku vidjeti kako ja funkcioniram pod pritiskom. Kroz posao smo se upoznali na potpuno drugačiji način. Naučili smo kako svatko od nas razmišlja, kako donosi odluke i što radi kada stvari ne idu po planu. To nam je danas jedna od najvećih prednosti.”

Kada se osvrnu na dosadašnji put, i Loreni i Mihaelu teško je izdvojiti samo jedan projekt jer svaki nosu svoju priču. Ipak, posebno mjesto zauzimaju restauratorski projekti jer predstavljaju potpuno drugačiji izazov.

Zahvaljujući stečenom znanju i iskustvu, danas si mogu dopustiti istraživanje u smjerovima koji su im na početku bili potpuno nepoznati. S druge strane, uspoređujući nekada i sada, dodaje kako danas imaju puno više odgovornosti prema rokovima, projektima i klijentima. Eksperimentiranja možda ima količinski manje, ali je znatno fokusiranije i smislenije nego prije. U osvrtu na početke, pitala sam Lorenu i Mihaela što pomisle kada pogledaju prve pločice koje su napravili.

“Prvenstveno smo ponosni na to koliko smo daleko dogurali. Prvu pločicu još uvijek čuvamo u radionici. Zapravo, to i nije pločica nego svojevrsni tanjurić jer se tijekom pečenja potpuno iskrivila. Tada smo bili uvjereni da je gotovo nemoguće dobiti pločicu koja će ostati ravna nakon pečenja. Danas nam služi kao podsjetnik na razdoblje kada smo više puta bili na rubu odustajanja i na to koliko se znanja, strpljenja i upornosti krije iza svega što danas radimo.”

Ova je godina za Pločicu bila turbulentna. Iza njih je selidba radionice, porast potražnje i brojne organizacijske promjene. Iako izazovno, i Lorenu i Mihaela veseli vidjeti koji će im se sve putevi otvoriti i kakve će suradnje ostvariti. Raduje ih faza optimiziranja procesa i stvaranja temelja za daljnji rast.

FOTOGRAFIJE: Martina Movrić, Ana Orlić, privatno vlasništvo