Što učiniti kada posao pruža financijsku sigurnost, ali je osjećaj smisla s vremenom nestao? Pitanje je to koje si, u nekom trenutku karijere, postavljaju mnogi, bez obzira na industriju, godine iskustva ili razinu odgovornosti.
U jednoj od svojih kolumni za The Guardian tom se temom bavi australska filozofkinja i profesorica etike na University of Southern California Eleanor Gordon-Smith. Kroz pitanje čitatelja koji se nakon šest mjeseci pauze vraća na posao i pokušava se pomiriti s tom odlukom, otvara širu raspravu o odnosu između financijske stabilnosti, profesionalnog identiteta i osjećaja ispunjenosti.
Gordon-Smith problem promatra iz filozofske perspektive. Polazi od pretpostavke da odluke o karijeri rijetko proizlaze iz jednog argumenta ili jednog osjećaja, već iz složenog odnosa između vrijednosti koje njegujemo, odgovornosti koje imamo i života kakav želimo graditi.
Eleanor Gordon-Smith australska je filozofkinja i profesorica etike na University of Southern California. Doktorirala je filozofiju na Princetonu, a širem je krugu čitatelja poznata po knjizi “Stop Being Reasonable: How We Really Change Our Minds“, u kojoj istražuje zbog čega ljudi mijenjaju mišljenje te kakvu ulogu u tome imaju emocije, osobna iskustva i međuljudski odnosi.
Uz akademski rad piše kolumnu Leading Questions za The Guardian, u kojoj kroz filozofsku perspektivu analizira svakodnevne životne i moralne dileme.
Kada se promijeni pogled na posao
Povod za kolumnu bilo je pitanje čitatelja koji se nakon šest mjeseci nezaposlenosti vraća na tržište rada. Iako je prvotno planirao potpuno promijeniti karijeru, okolnosti su ga dovele do novog zaposlenja u području kojim se i prije bavio. Vrijeme izvan ureda proveo je s obitelji, sudjelovao u školskim aktivnostima svoje djece, više čitao, vježbao i preuzeo veći dio svakodnevnih kućanskih obveza. Takav ritam života učinio je svakodnevicu jednostavnijom i organiziranijom.
Povratak na posao doživljava sasvim drukčije nego prije. Svjestan je da mu zaposlenje donosi financijsku sigurnost, ali više ne pronalazi smisao u poslovima koji su ga nekoć motivirali. Čak mu i pregledavanje LinkedIna izaziva nelagodu jer jer mu generičke AI objave i bombastična poslovna retorika djeluju isprazno, a pomisao na sastanke i svakodnevne radne obveze izaziva osjećaj otpora. Pita se kako ponovno pronaći motivaciju, prihvatiti da je posao dio života, a pritom ostati prisutan roditelj i djeci biti primjer zdravog odnosa prema radu.
U odgovoru Gordon-Smith polazi od ideje da djeci nije moguće biti dobar uzor kroz jednu univerzalnu definiciju uspjeha, nego kroz svjestan odnos prema vlastitom poslu. Smatra da je važnije razumjeti kakvu ulogu rad ima u vlastitom životu nego slijediti očekivanja okoline. Objašnjava kako dio ljudi u poslu pronalazi smisao, identitet i prostor za ostvarenje vlastitih ambicija, dok drugi svjesno odbijaju graditi život oko karijere te posao promatraju prije svega kao način osiguravanja egzistencije. Nijedan od tih pristupa, piše, nije sam po sebi ispravan ili pogrešan, iako se često promatraju kao međusobne suprotnosti.
Dodaje kako mnogi tijekom života ipak počnu preispitivati vlastiti odnos prema poslu. Kao primjere navodi roditeljstvo i povratak nakon pauze od karijere, ali i situacije u kojima ljudi nakon godina rada ostvare profesionalni cilj pa otkriju da ih on nije ispunio onako kako su očekivali. S druge strane, oni koji su godinama odbacivali važnost karijere mogu se zapitati kako bi njihov život izgledao da su ranije donosili drukčije odluke. Povratak na posao tada može djelovati kao povratak u svakodnevicu s kojom se više ne uspijevaju poistovjetiti.
Takva preispitivanja, kaže Gordon-Smith, često ostaju neizgovorena jer se okružujemo ljudima koji dijele sličan pogled na posao, pa rijetko dolazimo u priliku propitati vlastite stavove iz neke druge perspektive.
Između ambicije i financijske sigurnosti
U nastavku odgovora Gordon-Smith podsjeća da je rad za većinu ljudi životna činjenica te da će se i njihova djeca, vrlo vjerojatno, jednog dana naći u situaciji da dio svojeg vremena mijenjaju za financijsku sigurnost. Smatra da primjer koji roditelji daju ne proizlazi iz toga vole li svoj posao, nego iz načina na koji o njemu razmišljaju i razgovaraju. Prema njezinu mišljenju, nema potrebe glumiti strast prema poslu koji ne ispunjava. Djeci je vrijednije pokazati da postoji više mogućih odnosa prema radu te da svatko može svjesno odabrati kakav želi imati. Financijska nužnost ne isključuje mogućnost da svatko za sebe odredi kakvu će ulogu posao imati u njegovu životu.
Jedna od mogućnosti, piše Gordon-Smith, jest prihvatiti posao kao sredstvo za ostvarivanje financijske stabilnosti. U tom slučaju osoba ne očekuje da će joj posao pružiti duboko ispunjenje niti odsutnost takvog osjećaja doživljava kao osobni neuspjeh. Posao obavlja savjesno, a nakon radnog vremena pozornost usmjerava na dijelove života koji su joj važni. Na taj se način može vratiti dio izgubljene motivacije jer nestaje razočaranje koje proizlazi iz očekivanja da posao mora zadovoljiti sve životne potrebe.
Ističe kako to nije jedini ispravan odgovor. Važnijim smatra zastati i postaviti pitanje mora li posao uopće biti glavni izvor smisla. Odgovor na to pitanje, zaključuje, može pomoći pri donošenju profesionalnih odluka, ali i oblikovati vrijednosti koje će djeca jednog dana ponijeti sa sobom kada budu gradila vlastite karijere.
FOTOGRAFIJE: Eleanor Gordon-Smith, Pexels, generirano uz AI
