Ulovljen na izlasku iz ureda: Predrag Šuka

Predrag Šuka

Za one koji će te tek upoznati, podijeli s nama par rečenica o sebi. Koliko imaš godina, gdje živiš i čime se baviš?

Imam godinu dana više od 42, a ove godine konačno ostvarujem simetriju s 44. Živim u Zagrebu i, osim životom, bavim se kreacijom i edukacijom.

Karijeru si započeo vrlo rano kao fotoreporter. Koliko je taj rani ulazak u medije utjecao na način na koji danas razmišljaš o priči, vizualnoj komunikaciji i pripovijedanju?

Rani ulazak u medije u potpunosti je demistificirao percepciju šesnaestogodišnjaka koji je tražio neostvarene i pjesničke kuteve za prijenos novinarske crtice iz svakodnevnog života. Ujedno je tog istog dječaka gurnuo u svijet koji ne preza od stvaranja priče i koji svijet gleda isključivo kroz leću. Taj je svijet magičan, no ponekad gurne izvan granica etičnosti i sigurnosti, bez prethodnog promišljanja o tom pomaku. No kao i sve u životu, iskustvo određuje smjer u kojem želite nastaviti, a u kojem ne. Tada je to bilo veliko iskustvo s prekrasnim ljudima koji su lovci na priče i trenutke koji bi bez njih bili zauvijek izgubljeni.

Predaješ na Algebri Bernays i pročelnik si Sveučilišnog odjela za multimediju. Možeš li nam reći više o svom poslu i svojoj ulozi?

Kao pročelnik Sveučilišnog odjela za multimediju, a ujedno i kao docent koji svoja znanja i vještine dijeli sa studentima, teško je opisati posao u jednom dahu. Posebno je teško ako ne vjerujete u posao kao pojam vremena i angažmana, kroz sažetu formu definiranu satima. To govorim s osmijehom na licu jer od prvog koraka (bilo da su to hodnik, učionica, ured, studio ili režija), aktivnosti su uvijek fokusirane na studentski uspjeh, napredak i rast, a ta prekrasna glad za bolje, više i jače – ne bira vrijeme.

Svaki put kad dobiju odgovor u kasne večernje ili jutarnje sate, studentima osmijeh dođe na lice jer je netko tu za njih i njihovo putovanje. To je moj mali doprinos izgradnji zajednice koja se definira svojim trudom, radom i kreacijom. U današnje vrijeme konzumerizma u najširem mogućem smislu, to je prekrasan i vrijedan korak.

Što si kroz godine rada u industriji naučio, a danas smatraš najvažnijim za prenošenje stvarnih iskustava studentima?

Kako sam odlučno ostao u svijetu medija, ta lepeza iskustva se fluidno pretače u svako predavanje, pa i samo predavanje kao čin koji gradi odnos i interakciju. Mediji su najbolji dio za učenje dinamike, kontinuirane fleksibilnosti i predanog rada. Uvijek su u potrazi za novim kadrom ili pričom, a ta inovativnost u procesu pripovijedanja ima moć potpunog zaokupljanja pažnje. Iz studentske perspektive, najbitnija je polivalentnost u pristupu; tu ne zagovaram strane niti obrasce, kao i vječita borba za njihovu poziciju na tržištu – kao profesionalce na početku karijere, a ne kao studente.

Aktivno se baviš kreativnom umjetnom inteligencijom. Gdje danas vidiš njezinu najveću vrijednost u kreativnim industrijama?

U ubrzavanju i automatiziranju nekreativnih procesa i rada, izbjegavanju repetitivnih zadataka i bržem ispitivanju koncepata u inicijalnoj fazi kreiranja.

Koliko su, prema tvom mišljenju, nove tehnologije i alati, uključujući AI, stvarna pomoć kreativcima, a koliko izvor pritiska i potrebe da se stalno bude “u korak”?

Inovativnost se ne smije gledati kao pritisak. Od doba miješanja žumanjka s pigmentima boje, do korištenja vlastitog pokreta i slike kako bi vas AI rekreirao u potpuno novom ruhu, alati žive od noviteta i pomaganja kako bismo svoje zamisli realizirali brže, bolje i dosegli razine koje prije nismo ni sanjali mogućima. Pandorina kutija zvana AI je zauvijek otvorena i svijet nije više isti. Autentičnost, kreativnost i originalnost postaju neprocjenjivo blago za budućnost, a kolektivna svijest i prepoznavanje AI sadržaja će postati svima nova vještina.

A sad jedan dubok udah; postanimo oni koji će koristiti sve kako bismo pomogli i uljepšali svijet u kojem živimo.

Što te najviše ispunjava u tvom poslu?

Rad s ljudima željnima spoznaje i postignuća. Ništa u životu nije ljepše od tog žara jer on govori puno šire od konačnog uspjeha koji je sekunda na lenti vremena. Govori o svim koracima, usponima, a posebno padovima, koji su izvor učenja, rasta i napretka. Doduše, ne bih se nimalo šalio kako je područje Media & Entertainment zaista zabava jer uz zabavu sve teče lakše.

Sjećam se predavanja koja sam držao u Indiji. Njihov je voditelj studija dolazio nekoliko puta do učionice, a nekad i u samu učionicu, jer su se studenti “previše smijali” tijekom mojih predavanja. To je, naravno, kulturološki šok sustava koji je navikao na autoritet i društvene kaste, ali studentima je to bilo nezaboravno jer su bili aktivni sudionici s visokom razinom energije koja je postala sastavni dio promišljanja, rada i rezultata.

Napisana su mnogobrojna istraživanja o retenciji znanja, no niti jedno ne ukazuje na pasivno sjedenje, pokušaj zapisivanja svake riječi uz praćenje predavanja i pokušaja da se zaboravi prisutan stres tog trenutka kada to sve žongliraš. Upravo suprotno, investiraj sebe i svoju energiju, promisli, pitaj, ospori, zaključi – tu se formiraju ideje i planovi.

Na kraju dana, zar nije prekrasno i oplemenjujuće vidjeti svoj doprinos u uspjehu drugih?

Koji ti je najdraži projekt na kojem si radio posljednjih mjeseci?

Trenutačno krećemo s nekoliko projekata koji su mi jako dragi i kojima je mjesto na globalnoj sceni, a najdraži projekt u posljednjim mjesecima je definitivno novi videozid u multimedijskom studiju. Kao projekt i kao izvor mogućnosti, predstavlja moju dugogodišnju ideju i želju za digitalnim studijem koji otvara vrata globalnoj produkciji i integriranju studenata, projekata i rada za i s gospodarstvom – ne samo kroz studij multimedijske produkcije, već i studij dizajna, marketinga i razvoja računalnih igara.

Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?

U radu općenito, to je uvijek ljudski strah od promjena i dodatnog angažmana. Ponekad je to vrlo opipljivi “ne” ili ponekad vrlo skriveni “ne” koji se potkrada tijekom novih projekata, pomaka u razmišljanju i načinu dosadašnjeg rada. Na svu sreću, u mojih skoro 17 godina rada na sveučilištu Algebra Bernays, propulzivnost, inovacija i nezaustavljiva utrka za boljim je ono kako gledam na svoje okruženje. No to je jednostavno posljedica rada s vizijom budućnosti.

Sjećam se kreiranja prvog studija prije našeg kampusa u Gradišćanskoj. Uz dio svog alata i dostavljene komade iverala od nekadašnjih stolova, radio sam namještaj u studiju za 3D printer, printer u boji, računalnu periferiju i materijale. Potom sam sve pospremio i usisao te s ponosom pogledao studio u novom izdanju. A danas, jedna skica i razgovor s kolegama, pa sve zamišljeno osvane bolje od skiciranog jer svatko doda dio promišljanja u našu zajedničku priču.

Kako je izgledao tvoj današnji radni dan? 

Klasični dan u vidu razmišljanja i aktivnosti. Započeo je, kao i uvijek, jutarnjim ritualima te nakon tih sat vremena, pregledao sam pristigle prepiske od ponoći do osam ujutro. Nakon rješavanja prioriteta, zacrtao sam vrijeme za preostale i krenuo na posao.

Vrijeme u prijevozu je prošlo u razgovoru i motivaciji za zadnje atome snage oko dogovorenog rada. Po dolasku na sveučilište, uputio sam se u učionicu i zaboravio na sve, osim materije i studenata koji su u niskom startu pripreme za nadolazeće ispite. Na oba predavanja smo prešli sve potrebno, poradili na pripremi i načinu razmišljanja te mapirali sve potrebne materijale za ispit i učenje. Nakon toga, prošao sam kroz nove prepiske i riješio sve za što nije potrebno više od 20 minuta fokusiranog rada pojedinačno.

Kako nisam pobornik pauza u životu, odradio sam trening i, po povratku na sveučilište, još dva sastanka za nadolazeće radionice i projekte. Povratak s posla prošao je u konzultacijama oko studentske prakse koja je povezana s gospodarstvom, a zatim je sve što nije riješeno stavljeno na pladanj, uz klasični dio smislene prehrane i rekuperacije.

Radni dan je dosta širok pojam jer s tolikim brojem dionika u mom poslu, rad obično završava s osjećajem zadovoljstva negdje oko ponoći. Ideja oko usmjerenog rada poslije klasičnog radnog vremena leži u neometanom vremenu, osim u hitnim situacijama koje zahtijevaju brzi odgovor.

Gdje ideš nakon posla?

Nigdje egzotično. Kako sam trening odradio u pauzi između obaveza, pravac je dom i nastavak kreiranja i rada sa studentima.

Imaš li hobi ili aktivnost koja ti pomaže napraviti prijelaz između poslovnog i privatnog vremena?

Hmm, nisam nikad imao, jer sam vrlo usmjeren sa svojim vremenom. Rijetko sam u životu osjetio potrebu za praznim hodom, a s mojom zaljubljivom prirodom, svijet zaista gledam još uvijek očima dječaka. Vrlo lako sreću pronađem u malim stvarima, sitnicama i detaljima, pa ne osjećam potrebu za switchanjem. Tada bih živio dva života i potencijalno težio nekoj vrsti bijega prema lakšem ili ugodnijem. Ovako uživam u svakoj sekundi, bila ona izazovna, teška ili laka. Opuštanje je uvijek mir, koji sam po sebi nosi različite forme i nijanse.

Baviš se alpinizmom. Kako si zakoračio u taj svijet i čemu te planine uče?

Zakoračio sam u jako ranoj dobi, i to kroz oči koje su sa stražnjeg sjedišta automobila gledale te velike, masivne divove. Tada je to bila mašta: kamo otići, pa to je samo “hop hop” i gore sam. No, naravno, taj se “hop hop” dogodio tek s mojom samostalnošću, i to nakon puno drugih sportova i sportskih projekata. Samostalnost nije sa sobom donijela vrhunsku opremu, pa čak ni prikladnu odjeću. Prvi koraci su bili u tenisicama i gardističkim hlačama uz pamučne majice, koje bi nakon planinarenja težile više od samog ruksaka, koji je zapravo bio dio fotografskog ruksaka.

No bilo je prekrasno, istraživački; opažao sam svaki detalj svakog koraka. Naravno, to se promijenilo s vremenom i brzinom hoda – došla je oprema, lakši koraci, teži usponi, veće obveze prema drugima koje sam vodio i podučavao i, na kraju, tu smo. Jedna lavina i jedno propadanje u pukotinu, istraživanje za doktorat i rad na povećanju sigurnosti svih koji idu iznad oblaka, korak po korak.

Može li se povući paralela između planinarenja i rada u kreativnoj industriji, primjerice kada je riječ o strpljenju, fokusu ili timskom radu?

Apsolutno. Kako je uspon na vrh tek pola putovanja, a povratak do polazišne točke najopasniji zbog umora i same biomehanike spuštanja, vrlo je lako povezati s bilo kojom industrijom, usponima i padovima, pokušajima i ponovnim stremljenjima. Strpljenje koje dolazi sa spoznajom trenutka, fokus koji dolazi sa željom optimalnog puta prema vrhu jer, naizgled i vrlo sitne varijacije, mogu znatno usporiti napredak.

Timski rad, pa makar i udvoje, olakšava i najteže uspone, a i stavlja pamtljive osmijehe. Jedino što kod planinarenja, zbog sigurnosti i odgovornosti za živote drugih, nema razdvajanja i demokracije u vidu izbora i individualizma. Time se stavlja dodatni fokus na unificirani hod, gdje su međusobna briga i pomoć na prvom mjestu.

U poslu to nije toliko striktno jer unutar četiri zida armiranog betona uz klimu, nije niti potrebno. No, završnu riječ ipak bih ostavio na kreativnoj industriji jer, kao što se da zaključiti na riječima, naglasak je na kreativnom iskazu, traženju vlastitog te načinu i rješenju, onome koje ostavlja bez daha, intrigira i zadivljuje na prvom pogledu. Doduše, tako na mene utječe i svaka planina… 😊

Možeš li izdvojiti neke od najdražih uspona, kao i one koje tek želiš ostvariti?

Kako smo pričali o pozivu, a ne poslu, tako su mi i ovdje najdraži usponi upravo oni gdje sam uspio iznenaditi, zadiviti i staviti osmijeh i divljenje na lica drugih kad su shvatili gdje se nalaze i dokle im seže pogled. Kad vas osoba zamoli za pauzu, ne zbog brzog tempa, ne zbog umora, već zbog pogleda koje je željna upiti. Ili kad pogled skrene na vruću kavu s mlijekom, skuhanu na vrhu planine koju nitko ne očekuje, a satima ste do prve civilizacije i signala… To su tek neke od pregršt sitnica na velikim divovima koje pamtim. Kako me pamćenje još uvijek sjajno služi, imam mjesta za sve vrhove svijeta

Koja su ti omiljena afterwork mjesta?

Lokacija je irelevantna, ključ je u s kim i o čemu; koraci i rast. Ako barem jedan od ta dva fokusa mogu ispuniti, sve ostalo postaje izvan fokusa blende kojom moje oči i um gledaju.

Tvoj savršeni after5? Što, gdje i s kim?

Istraživanje života, svugdje, drage osobe ili voljene osobe.

FOTOGRAFIJE: Tatjana Bukvić