Možda ste se i sami našli u ovoj situaciji: primijetili ste nekoga, gledate ga i vidite da vas želi pozdraviti. Znate da ga morate odnekud poznavati, ali ne možete prepoznati lice. Osoba počne razgovarati s vama, a vi se očajnički nadate nekoj kontekstualnoj informaciji, bilo čemu što će vam pomoći da se sjetite tko je ta osoba. I tu se javlja onaj loš osjećaj, kao da je ta nemogućnost prisjećanja znak loše osobnosti. Međutim, nije, već ima svoje službeno ime – prozopagnozija, odnosno nesposobnost prepoznavanja lica.
Što je prozopagnozija?
Prozopagnozija je uzrok zašto neki ljudi jednostavno teže prepoznaju i pamte lica, bilo da se radi o poznatim osobama koje vide u medijima ili o osobama koje poznaju u stvarnosti. Vice je na tu temu razgovarao s Robertom Daini, profesoricom neuropsihologije na Sveučilištu Milano-Bicoca, koja kaže da ljudi često podcjenjuju koliko je teško našem mozgu percipirati objekt, životinju ili osobu. Ponekad mislimo da je percepcija vrlo jednostavan proces jer otvorimo oči i odmah prepoznamo o čemu se radi, no stvar je zapravo vrlo kompleksna.
To se posebno odnosi na razlikovanje lica koja dijele mnogo sličnih karakteristika pa ih je teže razlikovati. Studije su pokazale da prepoznajemo lica putem onoga što Daini definira kao “holistički, globalni i konfiguracijski proces”. Drugim riječima, lica su toliko slična da ih možemo razlikovati samo analizirajući razlike poput boje očiju i oblika usana; slično kao što prepoznajemo objekte gledajući njihove manje dijelove, odnosno detalje. Recimo, na džemperu je to uzorak, a na blagovaonskom stolu njegove noge.
Koliko god da je kompliciran, uglavnom smo se navikli na izvođenje ovog procesa spontano i gotovo automatski, već od rođenja. No, rezultati mogu značajno varirati od osobe do osobe. Daini kaže kako je svaka kognitivna sposobnost kod pojedinaca različita pa su neki ljudi u nečemu bolji, drugi nešto manje, no većina je ipak prosječna.
Može li se poboljšati vještina prepoznavanja lica?
U neuropsihologiji, ljudi koji gotovo nikad ne zaboravljaju lica, nazivaju se “super-prepoznavateljima”. S druge strane postoji stanje koje se naziva prozopagnozija koja može uzrokovati veće ili manje probleme. Jedan od najčešćih problema kojeg prijavljuju osobe s nesposobnošću prepoznavanja lica je teškoća u prepoznavanju osoba koje ne viđaju često ili koje se nalaze u drugačijem okruženju od onog u kojem ih inače vide. No, kada je problem posebno izražen, ljudi imaju problem s prepoznavanjem svojih bližnjih ili čak sebe u ogledalu. Mogu imati problema s praćenjem likova u filmu, a da pritom ne gube kontekst toga tko su likovi.
Nažalost, prozopagnozija se ne može riješiti vježbom. Ovo nije jedna od stvari čiju vještinu možemo poboljšati, a prema profesorici Daini, znanstvenici vjeruju da je sposobnost, odnosno nesposobnost prepoznavanja lica, u osnovi kodirana u našim genima. Ipak, neki su ljudi pronašli alternativne strategije koje im pomažu razlikovati i prepoznavati ljude. Oni pamte njihovu frizuru, glas ili držanje tijela. Daini kaže kako je jedna od njezinih pacijentica, inače učiteljica, zapamtila tko su joj učenici na temelju mjesta na kojem su sjedili u učionici. Kasnije su je premjestili u školu gdje su, radi poboljšanja socijalizacije, učenike premještali i poticali da mijenjaju mjesto sjedenja svakog dana. Uprava škole nije razumjela kolike joj probleme to stvara, pa je na kraju morala napustiti radno mjesto.
Daini kaže da u slučaju kada sumnjamo da je prozopagnozija nešto s čime se i sami susrećemo, ali ne osjećamo da nam stvara prevelike probleme, nisu nužno potrebni testiranje i dijagnoza. Razvijanje i primjena vlastitih strategija za prepoznavanje lica nije jedini način za upravljanje ovim stanjem. Prema nedavnim eksperimentalnim studijama, lijek oksitocin može poboljšati prepoznavanje lica kod ljudi koje muči prozopagnozija, ali je istraživanje još uvijek u ranim fazama.
Daini zaključuje da je najvažnije poduzeti korake kako bi se podigla svijest o nesposobnosti prepoznavanja lica jer se djeci, koja su pogođena ovim problemom, nerijetko postavljaju pogrešne dijagnoze, poput autizima. Kaže da djeca ne znaju da imaju problem i pokušavaju shvatiti o kome se radi, što može voditi do pogrešne dijagnoze koja ih zatim prati cijeli život.
FOTOGRAFIJE: Pexels
