Na južnom rubu povijesne jezgre Utrechta, uz kanal Catharijnesingel, nalazi se zgrada koja je tijekom više od stoljeća promijenila nekoliko identiteta, pritom zadržavajući osjećaj institucionalne ozbiljnosti koji joj je bio upisan još u vrijeme nastanka. Izgrađena 1903. kao gradska srednja škola prema projektu arhitekta F. J. Nieuwenhuisa, kasnije pretvorena u uredski aneks suda u Utrechtu, danas služi kao sjedište SSR-a, nizozemskog centra za edukaciju sudaca i državnih odvjetnika. Ovdje prolaze obuku ljudi koji će jednog dana donositi presude, voditi sudske postupke i oblikovati pravosudni sustav zemlje.
SSR
Projekt obnove, koji potpisuju nizozemski studiji DP6 Architectuurstudio i i29 interior architects, zanimljiv je jer je otvorio dijalog između njezine izvorne arhitekture i suvremenog načina učenja. Sve veći odmak od tradicionalnog modela učionica prema otvorenijim i prilagodljivijim okruženjima za učenje ovoj je zgradi dao dodatnu relevantnost, pretvorivši je u svojevrsni eksperiment u kojem se ispituje kako bi moglo izgledati obrazovanje budućih sudaca i državnih odvjetnika.
Najveća vrijednost projekta možda se krije u onome što je uklonjeno. Tijekom prenamjene u uredsku zgradu devedesetih godina prošlog stoljeća izvorni hodnici bili su pregrađeni, vizure prekinute, a monumentalni ulaz i središnje stubište izgubili su svoju prostornu logiku. Arhitekti su zato krenuli obrnutim putem. Uklonjene su naknadno dodane pregrade, spušteni stropovi i protupožarne barijere, čime je ponovno otkrivena izvorna simetrična organizacija tlocrta u obliku slova U. Dugi pogledi kroz zgradu, visoki stropovi i osjećaj reprezentativnosti danas ponovno definiraju iskustvo kretanja prostorom.
Posebno je zanimljivo kako je koncept pravde preveden u arhitektonski jezik. Središnja tema projekta postala je ravnoteža, ne samo kao estetski princip nego i kao referenca na vagu pravde. Ravnoteža se pojavljuje u odnosu starog i novog, između monumentalnosti i ugode, transparentnosti i privatnosti, tvrdih i mekih materijala, kružnih i geometrijskih formi. Umjesto doslovnih simboličkih gesta, arhitekti su pravosudne vrijednosti utkali u način na koji se prostor doživljava.
Ulazni vestibul, vraćen gotovo u izvorno stanje, ponovno funkcionira kao reprezentativno središte zgrade. Obnovljeni terrazzo podovi, restaurirani lučni otvori i pogled prema unutarnjem vrtu stvaraju atmosferu koja podsjeća na kulturnu instituciju. Velika viseća svjetlosna instalacija unosi suvremeni sloj, dok sjajni crni recepcijski pult jasno označava novu funkciju prostora.
Jedan od najuspjelijih elemenata projekta jest tretman stubišta. Izvorno drveno stubište pažljivo je restaurirano, uključujući povratak parketnih obloga i izvornih proporcija stepenica, dok je uz njega dodano novo, skulpturalno stubište izrađeno od presavijenih čeličnih ploha. Njegova lagana geometrija stvara gotovo lebdeći efekt i ostavlja prostor za vitraje koji ponovno dolaze do izražaja. Susret ta dva stubišta postaje jasna metafora cijelog projekta: povijest i suvremenost zajednički grade novu prostornu priču.
Interijeri izbjegavaju strogu institucionalnost koja se često povezuje s pravosuđem. Učionice i audiovizualni studiji izvedeni su u nijansama prigušene zelene i tople žute, dok su prostori za druženje i neformalni rad oblikovani tonovima terakote, koralja i pijeska. Boja se koristi disciplinirano, kao alat za definiranje funkcija.
Važnu ulogu u novoj organizaciji prostora ima i unutarnji vrt, koji je nakon obnove prvi put u potpunosti integriran u svakodnevni život zgrade. Dostupan iz glavnog hodnika i povezan s ključnim komunikacijskim točkama unutar objekta, vrt funkcionira kao prirodni produžetak interijera, nudeći mirnije okruženje za razgovore, predah između predavanja i spontana okupljanja polaznika, predavača i zaposlenika.
Iako se projekt prvenstveno percipira kroz restauraciju, jednako je važan i njegov održivi aspekt. Umjesto radikalnih građevinskih intervencija, arhitekti su primijenili pristup koji polazi od postojećeg građevnog tkiva. Obnova konstrukcije, očuvanje izvornih elemenata i prilagodba postojećih prostora novim potrebama pokazali su kako se održivost često postiže upravo kroz pažljivo korištenje onoga što već postoji. Naposljetku, zgrada SSR-a danas predstavlja zanimljiv primjer europskog trenda u kojem povijesne javne građevine dobivaju novu funkciju bez gubitka identiteta. U hodnicima nekadašnje škole ponovno se uči, raspravlja i razmjenjuju znanja, baš kao i prije više od sto godina, samo što su učionice sada namijenjene ljudima koji će jednog dana odlučivati o najvažnijim pitanjima pravde.
FOTOGRAFIJE: Stijn Poelstra
