Bivši globalni voditelj tržišta vlasničkog kapitala u Bank of America, danas managing director u Seda Experts, Craig Coben, za Financial Times podijelio je svoje iskustvo o tome kako je teško prestati biti stalno dostupan i nakon izlaska iz industrije.
Članak za Financial Times započinje primjerom konkurenta koji se ponosio time što bi na svaku poruku odgovorio u roku od nekoliko minuta, bez obzira na doba dana ili noći, pri čemu je takva brzina ostavljala snažan dojam na klijente. Međutim, Coben kaže kako mu se činilo da ta osoba nije odgovarala brzo zato što je promislila i došla do kvalitetnog odgovora, nego zato što je znala ponuditi odgovor koji u tom trenutku zvuči dovoljno uvjerljivo.
Kada stalna dostupnost postaje očekivanje
“Godinama prije nego što je takva tehnologija uopće postojala, pretvorio se u svojevrsni personalizirani ChatGPT – stalno dostupan, uvjerljiv u komunikaciji i sposoban umiriti sugovornika. Ovo nije kritika; i sam sam gotovo dva desetljeća radio vrlo slično, iako s manje uspjeha. Tek nakon izlaska iz industrije, kao i većina mojih kolega, počeo sam uviđati cijenu takvog načina rada”, napisao je u članku.
Kaže kako se u investicijskom bankarstvu i sličnim visokoprofilnim uslugama ekstremna dostupnost i brzina odgovora često doživljavaju kao radna vrlina – klijenti to očekuju, a menadžment nagrađuje.
U okruženju u kojem si stalno u utrci, i s drugim tvrtkama i s vlastitim kolegama, važno je reagirati prvi. Ako nisi dovoljno brz i prisutan za svoje klijente, vrlo brzo će im se javiti netko drugi, bilo iz konkurencije, bilo iz vlastitog tima.
Coben taj obrazac opisuje kao prednost onoga tko prvi reagira: u takvom poslu nije dovoljna samo stručnost, nego i brzina kojom se pojedinac pojavljuje s odgovorom, komentarom ili rješenjem. U tekstu se osvrće i na vlastito iskustvo te navodi kako je prvi BlackBerry dobio početkom 2000-ih. Do trenutka kada je napustio bankarski svijet, potreba da ga stalno provjerava postala je automatska, gotovo refleksna. Navike se, kaže, mogu relativno lako promijeniti, ali ovisnosti puno teže nestaju. Coben piše:
“Ono što mnoge iznenadi kad izađu iz tog svijeta jest koliko se malo toga zapravo promijeni u načinu razmišljanja. Nestanu uređaji, nema više Bloomberg Terminala, poslovi stanu, jutarnji pozivi prestanu, a inbox utihne. No potreba da se odmah reagira ostaje, kao da je cijelo vrijeme važnije bilo odgovoriti brzo umjesto donijeti promišljenu odluku.”
Ta navika, dodaje, s vremenom postaje još izraženija. Dok je radio, vrijeme je bilo ograničeno i jasno strukturirano, a notifikacije su se provjeravale između sastanaka i rokova. Kada to nestane, refleks ostaje ogoljen. I sam je to primijetio ubrzo nakon što se povukao: stigao bi nevažan e-mail, a on bi odgovorio u nekoliko sekundi, iako nije bilo nikakvog razloga da to učini odmah, niti bi išta izgubio da je pričekao. Ironično je, piše, što se u takvim trenucima najviše angažira oko stvari koje su najmanje važne.
“Poruke otvaramo brže kad nisu bitne. Tržišne pomake pratimo pažljivije, iako nemaju stvaran utjecaj na naš život. Navika ostaje, iako je razlog zbog kojeg je nastala – nestao.“
Opsesija vijestima i aktualnim događanjima to najbolje pokazuje. Dok je radio, postojao je jasan profesionalni razlog da se prati svaka objava središnjih banaka, svaka glasina o transakcijama i svaka politička izjava. Nakon izlaska iz tog svijeta to bi, barem u teoriji, trebalo nestati. Međutim, u praksi se taj 24-satni ciklus lako pretvori u zadani način funkcioniranja. Autor to opisuje ovako:
“Osvježi, pročitaj, ponovi – neka vrsta beskonačnog ponavljanja, ali bez stvarnog ishoda. Otvaraš vijest o nekom poslu, iako nitko ne čeka tvoje mišljenje. Informacije se gomilaju, a zapravo ih ne koristiš. Bez nekadašnjih profesionalnih filtera sve djeluje jednako važno, iako rijetko što doista jest. Rezultat je stalni mentalni šum, bez stvarne koristi.”
Coben kaže kako se mnogima možda neće svidjeti usporedba s tinejdžerima koji su stalno na mobitelima i tabletima, ali obrazac je sličan. Izvana to izgleda kao kompulzivno scrollanje, dok osobi i dalje djeluje kao marljivost ili način da ostane u toku. U takvom kontekstu, ne raditi ništa lako počne izgledati kao neodgovornost.
“Financijski sektor te nauči da dostupnost postane tvoja glavna vrijednost. U poslu s klijentima to ima smisla: tvoje znanje dio je onoga što prodaješ i ono mora biti dostupno. Problem nastaje kasnije. Izvan tog svijeta, stalna dostupnost rijetko je ono što ima najveću vrijednost. Dok radiš, zapravo prodaješ svoje vrijeme; u mirovini je to jedini resurs koji ne možeš vratiti”, napisao je, dodajući kako je takvo stanje lakše prepoznati nego promijeniti te da većina onih koji su izašli iz industrije još uvijek traži način kako se odmaknuti.
“Ideja da se ponekad svjesno isključiš, da ne odgovoriš odmah ili da pustiš vijest da prođe bez reakcije, zvuči potpuno logično. U praksi je ipak drugačije. Lakše je osvježiti feed, nego dopustiti da poslijepodne prođe bez stalnog provjeravanja. Pravi prijelaz u život nakon posla ne događa se u trenutku kada formalno odeš, nego onda kada jednu notifikaciju ostaviš bez odgovora i shvatiš, prvi put nakon dugo vremena, da se zapravo ništa nije promijenilo i da svijet ide dalje svojim tijekom”, zaključio je.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, Pexels
