Kolumnistica Shane Watson u svom tekstu za The Times otvara pitanje koje se, htjeli mi to priznati ili ne, tiče gotovo svih nas. Doomscrolling, poruke za večerom, provjeravanje mobitela usred razgovora ili sastanka postali su toliko uobičajeni da ih više ni ne primjećujemo, sve dok nas netko ne suoči s njima. Čitajući njezinu kolumnu lako se uhvatiti kako klimamo glavom i prepoznajemo vlastite navike, one sitne, gotovo automatske pokrete rukom prema telefonu. Zato nam se ovaj tekst učinio kao dobro ogledalo koje nas tjera da se zapitamo jesmo li s mobitelima došli do točke zasićenja i što smo pritom izgubili.
Mobiteli u svakodnevnim situacijama
Watson u tekstu nabraja niz svakodnevnih situacija u kojima smo se gotovo svi barem jednom našli: sastanci na kojima telefon ostavimo na stolu “za svaki slučaj”, večere tijekom kojih samo na trenutak provjerimo poruke, zajedničko gledanje filma koje prekine svjetlo ekrana ili vožnje u kojima razgovor zamijeni tišina, dok netko bez razmišljanja posegne za mobitelom. U većini tih trenutaka to ne radimo svjesno niti s lošom namjerom, nego iz navike. Upravo u toj automatskoj gesti, u tom kratkom prekidu pažnje, autorica prepoznaje problem jer nas polako udaljava od ljudi i situacija u kojima se fizički nalazimo.
Mobiteli na sastancima
Prilikom sastanaka uživo, postalo je sasvim normalno paralelno voditi i one na mobitelu. Zapravo, često je upravo to razlog zašto mobitel uopće držimo na stolu: treba poslati poruku kolegi, brzo odgovoriti na pitanje koje je postavio šef, biti dostupan jer kultura nalaže da smo “odmah na raspolaganju”… Sve to zvuči opravdano, ali isto tako svi dobro znamo da, ako je mobitel na dohvat ruke, nećemo odoljeti. Prije ili kasnije mnogi će završiti odgovarajući na poruku, guglajući neku informaciju ili scrollajući društvenim mrežama. Ako jedan kolega govori, a drugi pritom tipka, ostavlja se dojam nezainteresiranosti pa u poslovnom okruženju dopisivanje u tom trenutku može izgledati obeshrabrujuće.
Mobiteli ispred televizora
Na kauču s partnerom ili s obitelji, prilikom zajedničkog gledanja filma ili serije, događa se jedna od najčešćih situacija današnjice, a opisuje ju novinarka The Timesa: u ključnom trenutku radnje netko posegne za mobitelom kako bi ga “samo na brzinu” provjerio. Često se to dogodi potpuno nesvjesno, kao automatska reakcija, baš u trenucima najveće napetosti ili emotivnog vrhunca. U tom trenutku postaje jasno da nisu svi u potpunosti prisutni u zajedničkom iskustvu, a ostali to vrlo brzo osjete jer pažnja više nije usmjerena na priču koju dijelimo, nego na ekran koji nas odvlači iz prostora u kojem se nalazimo.
Situacija postaje još problematičnija kada, nedugo nakon početka filma, netko krene paralelno pratiti drugi sadržaj na svom telefonu, bilo da je riječ o drugom filmu, utakmici ili videu. Svjetlina i titranja ekrana, i povremene reakcije neizbježno ometaju ostale i razbijaju atmosferu zajedničkog gledanja. U tom trenutku više nije riječ samo o navici, nego o potpunom izostanku prisutnosti i obzira prema drugima.
Mobiteli u krevetu
Korištenje mobitela u krevetu često se povezuje s izbjegavanjem bliskosti, ali i s običnom lijenošću, piše novinarka, jer je lakše scrollati nego se upustiti u razgovor ili intimnost, a upravo su to dva najveća “neprijatelja” opuštenih trenutaka u partnerskom odnosu. Ipak, autorica članka na The Timesu priznaje da i sama spada u one koji mobitel provjeravaju prije spavanja, što je navika koja njezina supruga živcira. Njezin argument pritom nije manjak interesa, nego potreba da dan zaključi s osjećajem da je sve pod kontrolom.
Tijekom večere ili kupovine, piše, nema potrebu stalno gledati u ekran, kao ni tijekom šetnje. No prije spavanja javlja se poznati poriv da se još jednom provjeri je li stigla neka poruka ili se pojavila neka neodgodiva obaveza. Taj pogled na mobitel često se pretvori u aktivnost koja se teško smiruje, ponekad čak i u ustajanje iz kreveta zbog nečega što se odjednom učini hitnim, ali autorica se pita znači li to zaista izbjegavanje bliskosti. Po njezinu mišljenju, ne nužno. Ipak, svjesna je i druge strane priče. Kada u trenutku bliskosti netko mora još “samo na brzinu” odgovoriti na poruku, takav prekid rijetko vodi nastavku večeri kakav bi se inače dogodio. I to, priznaje autorica, vjerojatno nije recept za dobar završetak dana.
Mobiteli u restoranima
Izlazak na večeru u dvoje danas često započinje tako da mobitele odložimo uz tanjur. Uz nas su odjednom svi koje poznajemo, Google i AI. Istražuju se informacije ili se jednostavno još jednom provjerava mobitel, čisto za svaki slučaj. Korištenje mobitela u restoranu izravno utječe na iskustvo svih oko nas. Restorani funkcioniraju zbog atmosfere i razgovora, a ona nestaje čim se pogledi zadrže na ekranima. Par koji deset minuta ne podigne pogled s mobitela, osoba koja vodi FaceTime razgovor ili stol za kojim netko intenzivno tipka poruke dok ostali čekaju, sve to umanjuje ugođaj jer, čak i kada telefoni nisu izravno pred nama, njihova prisutnost stvara napetost.
Mobiteli na kućnim druženjima
Kod večera u nečijem domu pitanje je zapravo vrlo jednostavno: treba li nam uopće mobitel? Ako ste liječnik na dežurstvu ili čekate važnu poruku dadilje, odgovor je jasan, kaže autorica. U svim ostalim situacijama, posezanje za telefonom ima svoju cijenu. Dovoljno je da jedna osoba tijekom večere počne gledati u ekran i atmosfera se u svega nekoliko minuta nepovratno mijenja. Naravno, postoje iznimke. Ako netko doista mora biti dostupan zbog posla ili potencijalne krizne situacije, sasvim je razumljivo da će mobitel biti dio druženja. No u svim drugim slučajevima poruka je vrlo jasna: mobitel se tijekom druženja ne bi trebao koristiti.
Mobiteli kod kuće s obitelji
Ono što autoricu posebno pogađa, a vjerojatno se u tome prepoznaju mnogi roditelji, jest situacija u kojoj djeca ne samo da su stalno na mobitelima, nego ne osjećaju potrebu da ih maknu ni kada im se netko obraća. Ne smatraju nepristojnim ne podignuti pogled s ekrana dok im netko govori jer, tehnički gledano, oni i dalje odgovaraju. Multitasking je postao opravdanje za sve, a njihova je poruka jasna: mobitel ima prednost pred razgovorom s obitelji. Povremeni trenuci pune pažnje samo dodatno naglašavaju činjenicu da je njihova prava koncentracija negdje drugdje, odnosno na mobitelu.
Mobiteli u automobilu
Vožnje su nekad bile neke od rijetkih situacija gdje su razgovori dolazili prirodno, sami od sebe. Nije bilo mnogo drugih distrakcija pa su vozač i suputnik bili gotovo “osuđeni” na razgovor. Danas se vožnja sve češće doživljava kao idealna prilika za nadoknađivanje poruka, mailova i sadržaja na mobitelu. Pojas se zakopča, slušalice se stave i razgovor polako nestaje. Jedna osoba vozi, druga je mentalno već negdje drugdje, pa automobili postaju prostori u kojima se svatko povlači u vlastiti ekran.
Mobiteli u kinu
Ako već cijelo vrijeme tipkamo poruke, postavlja se pitanje zašto uopće odlazimo u kino, piše autorica članka. Ipak, svi smo barem jednom svjedočili svjetlu mobitela koje se pojavi čim se dvorana zamrači. Osim što je nevjerojatno ometajuće jer i jedan ekran može značajno “razbiti” mrak, riječ je i o stavu koji poručuje da je osobna potreba važnija od iskustva svih ostalih. U tom smislu, dopisivanje u kinu postaje simbol nove kulture u kojoj vlastita ugoda ima prednost pred zajedničkim pravilima, bez obzira na to koliko to smetalo drugima.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash
