U jednom od svojih recentnijih tekstova objavljenih u The Guardianu, autorica Rebecca Solnit otvara temu koja se posljednjih godina više ne može promatrati isključivo kao tehnološko pitanje, nego kao duboko društveno, emocionalno i ljudsko iskustvo. Polazište je naizgled jednostavno: tehnologija nam svakodnevno obećava lakši, učinkovitiji i praktičniji život, no pritom se sve češće zanemaruje ono što se usput gubi: prisutnost, kontakt, strpljenje, sposobnost da nešto doživimo vlastitim tijelom, vlastitim mislima i u stvarnom odnosu s drugima.
U središtu tog teksta nalazi se važno pitanje: što se događa s čovjekom kada počne odustajati od procesa, kontakta i iskustva, a zadržava samo rezultat? Jednostavnije rečeno, što se događa kada više ne razgovaramo s ljudima nego sa sučeljima, ne odlučujemo sami nego provjeravamo sa softverom, ne pišemo, ne mislimo, ne tješimo i ne volimo izravno, nego preko posrednika koji obećava da će sve to obaviti brže. Stoga, glavni argument teksta jest da nam tehnologija ne uzima samo vrijeme, nego i našu povezanost s drugima, s prirodom, i naposljetku sa samima sobom.
Tekst započinje prizorom: ljeto, potok, kupine, voda do koljena, ogrebotine od trnja i ruke obojene tamnim sokom voća. U tom prostoru vrijeme se usporava, a pažnja se prirodno zadržava na sitnicama – zvuku ptica, zujanju pčela, osjećaju vode na koži, načinu na koji se plodovi mijenjaju iz zelene u tamnu, zrelu boju. Branje kupina postaje iskustvo u kojem se skuplja puno više od samih plodova: mir, koncentracija, osjećaj prisutnosti i povezanosti s prirodom i ritmom dana.
Iz tog prizora otvara se i šira ideja koju Rebecca Solnit naziva tiranijom mjerljivog – način razmišljanja u kojem se vrijednost sve češće veže uz rezultat, brzinu i učinkovitost. No iskustva poput ovoga podsjećaju koliko je važan sam proces: rad rukama, promatranje, osjećaj vremena koje prolazi dok nešto raste ili nastaje. Svaka osoba ima svoju verziju takvog uranjanja u stvarnost – trenutak u kojem sudjeluje, a ne samo promatra – i upravo se u tim iskustvima stvara osjećaj smisla koji nadilazi konačni rezultat.
Kako je praktičnost postala zamjena za zajednicu
Jedan od najuvjerljivijih dijelova teksta odnosi se na to kako je Silicijska dolina desetljećima oblikovala ne samo naše navike, nego i naše vrijednosti. U toj logici najvažniji kriteriji postaju praktičnost, učinkovitost, produktivnost i profitabilnost. Sve što je sporo, nepredvidivo ili društveno zahtjevno počinje se prikazivati kao problem.
“Odlazak u trgovinu, razgovor s prodavačem, susret sa susjedima, kratka razmjena pogleda ili rečenica s nepoznatom osobom: sve to više se ne tumači kao dio svakodnevnog života, nego kao nepotrebno gubljenje vremena.“
Posljedice takvog pristupa vide se posvuda, i to ne samo online. Mnoge stvari koje su nekad podrazumijevale fizičku prisutnost i neku razinu ljudske interakcije danas su potpuno premještene na ekrane ili automatizirane sustave. Kupnja osnovnih stvari, naručivanje hrane, traženje informacija, pa čak i banalne svakodnevne situacije koje su prije podrazumijevale kratki razgovor, sve više postaju bezlični procesi bez kontakta. Naravno, takav model nosi određene prednosti, no The Guardianov tekst upozorava da se prečesto govori samo o njima, dok se puno rjeđe govori o tome što se time gubi.
Gubi se osjećaj pripadnosti prostoru u kojem živimo, navika kretanja kroz grad, spontanost susreta i ona blaga društvena gustoća koja čini da se negdje osjećamo kao kod kuće, čak i izvan vlastitog stana. Upravo kroz njih učimo tolerirati razliku, snalaziti se među drugima, razvijati osjećaj za zajednicu i stjecati osnovni osjećaj da nismo sami na svijetu.
Tekst postaje posebno snažan kada autorica iz općih ideja prijeđe na konkretne prizore iz svakodnevice. Autorica opisuje odlazak u indijski restoran u kojem godinama naručuje hranu, samo da bi otkrila da ondje više nije moguće jednostavno izgovoriti narudžbu osobi iza pulta. Umjesto toga, narudžba se unosi preko zaslona, čak i kada zaposlenik stoji nekoliko koraka dalje. U toj situaciji pomaže starijoj ženi koja samo želi šalicu chai čaja, ali se ne snalazi s ekranom. Ono što bi inače trajalo nekoliko sekundi i jednu jednostavnu rečenicu pretvara se u duži, zamorniji i posve nepotrebno kompliciran proces.
Tim primjerom autorica pokazuje kako se tehnologija često ne uvodi zato što je doista bolja, nego zato što se automatizacija danas gotovo automatski predstavlja kao napredak. Pritom se ne uzima u obzir da je takav sustav sporiji, manje ugodan i emocionalno siromašniji. Ne oduzima nam samo razgovor s osobljem, nego i osnovni osjećaj da je druga osoba ondje zbog nas, i da smo mi tamo kao ljudi, a ne kao korisnici koji odrađuju zadatak.
Nekoliko dana kasnije autorica ulazi u knjižaru i doživljava suprotnu situaciju. Tamo je razgovor s prodavačem spontan, topao i pomalo duhovit, a sam prodavač na kraju zahvaljuje jer je interakcija otišla dalje od pukog minimuma. Kaže joj da je to danas rijetkost i da mlađi kupci često ni ne uspostavljaju kontakt očima.
“Ta kratka, nekad svakodnevna epizoda odlično ilustrira širi problem: što manje prakticiramo neposredan ljudski kontakt, to nam on postaje neugodniji, zahtjevniji i straniji.“
Ako prepustimo mišljenje tehnologiji, što ostaje od nas?
Jedna od središnjih teza teksta jest da današnja tehnološka industrija više ne pokušava samo posredovati našu komunikaciju, nego i preuzeti naše osnovne mentalne procese. Ne nudi nam samo alate, nego zamjene za mišljenje, odlučivanje, izražavanje i stvaranje. Upravo zato autorica piše da problem nije samo u AI-u kao tehnologiji, nego u onome što se događa kada bez preispitivanja prihvatimo logiku po kojoj ne moramo više sami pisati, misliti, stvarati ni komunicirati.
Tu navodi niz primjera koji djeluju gotovo apsurdno, ali su već dio stvarnosti: ljudi koji traže od umjetne inteligencije savjete za brak i roditeljstvo, fotografiraju voće u trgovini kako bi im sustav rekao je li zrelo, ili koriste pametne naočale i AI asistente kako bi ih vodili kroz najobičnije društvene situacije. Na prvi pogled sve to izgleda kao dodatna pomoć. No ispod te površine krije se ozbiljniji problem:
“Ako dovoljno dugo prepuštamo drugome ono što smo nekad radili sami, s vremenom počinjemo gubiti i sposobnost da to uopće radimo.“
To se posebno jasno vidi u obrazovanju. Kada studenti umjetnom inteligencijom pišu eseje, seminare ili zadatke, naizgled dolaze do željenog proizvoda. No stvarni smisao obrazovanja nikada nije bio samo predati rad i dobiti ocjenu. Cilj je razviti vlastito mišljenje, sposobnost argumentacije, razumijevanje jezika, strukture, etike i svijeta. U tom smislu, onaj tko vara sustav najčešće na kraju vara samoga sebe, zaključuje autorica.
Ljubavna pisma bez osjećaja, razgovori bez prisutnosti
Jedan od meni najzanimljivijih dijelova teksta odnosi se na pitanje komunikacije i intime. Autorica spominje slučaj žene koja je chatbotom dala napisati pjesmu svom suprugu za godišnjicu, što otvara jednostavno, ali važno pitanje: želimo li od bliske osobe savršeno sročen proizvod ili iskrenu, nesavršenu gestu koja stvarno dolazi od nje? U ljubavi, prijateljstvu i bliskim odnosima vrijednost vrlo često nije u tehničkoj dotjeranosti, nego upravo u onome što je osobno, ranjivo i neponovljivo.
Taj dio teksta posebno je snažan jer pokazuje koliko daleko može otići ideja da tehnologija može zamijeniti i najintimnije ljudske procese. Ako netko umjesto sebe piše ljubavno pismo, ako razgovor na spoju vodi prema uputama iz slušalice ili preko pametnih naočala, što od tog susreta ostaje stvarno? I što se događa s našom sposobnošću improvizacije, spontanosti i prisutnosti kada se čak i razgovor počne doživljavati kao zadatak koji treba optimizirati?
“Autorica zato upozorava da su mnoga tehnološka rješenja zapravo odgovori na probleme koji nisu trebali biti riješeni tehnologijom. Nelagoda prvog spoja, nesigurnost u razgovoru, strah od odbijanja, nespretnost u izražavanju osjećaja – sve su to duboko ljudska iskustva, i upravo u njima nastaje bliskost. Ako ih pokušamo potpuno ukloniti, ne dobivamo bolji odnos, nego njegovu simulaciju.“
Usamljenost nije problem manjka ljudi, nego manjka povezanosti
Jedna od najvažnijih misli iz eseja jest da današnja tehnološka rješenja usamljenost tretiraju kao tržišnu priliku, a ne kao društveni problem. Kao da se polazi od pretpostavke da na svijetu nema dovoljno ljudi za prijateljstvo, ljubav, podršku i zajedništvo, pa zato moramo prihvatiti njihove digitalne zamjene. Autorica taj argument odbacuje i tvrdi da problem nije u manjku ljudi, nego u načinu na koji su naši društveni životi organizirani, osiromašeni i fragmentirani.
Drugim riječima, tehnologija nam najprije pomaže oslabiti odnose, smanjiti javni život i normalizirati izolaciju, a zatim nam nudi proizvode koji tu istu prazninu trebaju ublažiti. To je začarani krug u kojem rješenje zapravo produbljuje problem. Zato tekst inzistira na tome da odgovor na usamljenost ne može biti još više tehnologije, nego obnova prostora, navika i institucija u kojima se ljudi doista susreću.
Tu se ne misli samo na romantične odnose ili uski krug prijatelja, nego i na širu društvenu infrastrukturu: kvartove, knjižare, lokalne kafiće, zajednice, rituale, šetnje, susrete, mjesta na kojima se nešto događa izvan logike potrošnje i algoritamske personalizacije. Bez takvih prostora teško je graditi povjerenje, osjećaj pripadnosti i onu vrstu društvenog tkiva bez koje ni demokracija ni svakodnevni život ne mogu funkcionirati zdravo.
Što nam ostaje kao otpor
Glavna poruka teksta iz The Guardiana nije da treba odbaciti svu tehnologiju, niti da je svaka digitalna inovacija prijetnja. Poanta je mnogo preciznija: problem nastaje onda kada prihvatimo vrijednosni sustav koji nas uvjerava da je sve što je sporo, teško, tjelesno, emocionalno zahtjevno ili nepredvidivo zapravo greška koju treba ukloniti. A upravo su u tim iskustvima često sadržani smisao, bliskost, karakter i dubina života.
Otpor zato ne počinje nužno velikim gestama, nego pažnjom. U tome da prepoznamo vrijednost običnih stvari koje se ne mogu lako izmjeriti: razgovora koji traje duže nego što je potrebno, kuhanja bez žurbe, hodanja bez cilja, pisanja vlastitim riječima, sjedenja s nekim u tišini, zagrljaja, zajedničkog rada, pa i nelagode koju ne pokušavamo odmah ukloniti. Sve su to iskustva koja nas vraćaju nama samima. U tom smislu, pitanje više nije samo što tehnologija može učiniti za nas, nego što nam pritom uzima i jesmo li spremni to primijetiti na vrijeme.
FOTOGRAFIJE: Unsplash
