Je li ukus jedna od stvari koju umjetna inteligencija ne može zamijeniti?

Je li ukus novi “buzzword”?

Aplikacija za spremanje sadržaja Sublime obećava izgraditi “biblioteku koja odražava vaš ukus”, uz pomoć AI preporuka. Poduzetnik i bivši inženjer Bytedancea Cong Wang u svom je blogu dodatno sažeo novu mantru Silicijske doline: “U eri umjetne inteligencije osobni ukus je moat”, odnosno neponovljiva konkurentska prednost koja vas izdvaja od drugih. Čini se da startupima danas treba ukus jednako kao što umjetnoj inteligenciji trebaju podatkovni centri, piše Kyle Chayka u svojoj kolumni Infinite Scroll.

Za tehnološke poduzetnike ta riječ ima i vrlo pragmatičnu funkciju. Prema njihovoj definiciji, ukus je izravno povezan s profitom; riječ je o sposobnosti prepoznavanja onoga što će donijeti najviše vrijednosti, bilo da je riječ o odabiru sljedeće velike softverske ideje ili uvjeravanju korisnika da im je određeni proizvod potreban. Graham je još 2022. godine napisao da je recept za odličan rad kombinacija preciznog ukusa i sposobnosti da ga se realizira. Taj naglasak na donošenju odluka temeljenih na ukusu ima smisla u trenutku kada umjetna inteligencija postupno demokratizira tehnološku proizvodnju. Uz alate poput Anthropicova Claude Code asistenta, gotovo svatko može programirati bilo što: od chatbota koji vas prati 24 sata dnevno do AI aplikacije za upoznavanje.

Povećani interes za ukus istovremeno je iznenađujuć i pomalo nelagodan, piše Chayka za New Yorker, jer taj pojam nosi i određeni generacijski kontekst. Prije desetak ili dvadesetak godina milenijski hipsteri gradili su svoj identitet kroz izbor onoga što konzumiraju, birajući craft piva umjesto masovnih brendova, Arcade Fire umjesto Nickelbacka ili American Apparel umjesto Abercrombie & Fitcha. Njihov ukus bio je povezan s preferencijama za “ručno rađeno”, analogno i autentično, no te su estetike s vremenom preuzele velike korporacije poput Mete kroz Instagram ili Amazona kroz Whole Foods.

Danas se AI kompanije pokušavaju povezati s istim tim osjećajem autentičnosti, iako njihovi proizvodi u svojoj srži automatiziraju upravo ono što je nekad bilo ljudsko. Prošle godine Anthropic je u New Yorku otvorio pop-up kafić i dijelio kape s natpisom “thinking”, dok je OpenAI u Super Bowl kampanji prikazao prizore svakodnevice iz ljudske perspektive, poput vožnje bicikla, pisanja bilješki, igranja šaha, iako reklamira gotovo sveznajući algoritam. Poruka je jasna: i vi možete imati ukusa, ako odaberete pravi alat.

Kada tehnologija pokušava izgledati “ljudskije”

AI kompanije imaju potrebu povezivati se s pojmom ukusa upravo zato što njihovi proizvodi mnogima nisu osobito privlačni, a još manje cool. Mnogi ih doživljavaju kao prijetnju: za posao, budućnost ili čak vlastiti identitet, a malo tko ih vidi kao produžetak osobnog izraza. Ono što se danas događa može se opisati kao taste-washing, odnosno pokušaj da se tehnologiji, koja je u svojoj srži neljudska, da humanistički okvir. The Times je dodatno potaknuo tu raspravu eksperimentom u kojem su korisnici uspoređivali književne tekstove s AI generiranima; gotovo polovica ispitanika preferirala je AI verzije. Pitanje koje se pritom nameće nije samo može li umjetna inteligencija pisati poput vrhunskih autora, nego i jesmo li u digitalnom okruženju zasićenom sadržajem izgubili vlastite kriterije.

U međuvremenu, val AI projekata raste nevjerojatnom brzinom i zahvaća sve aspekte svakodnevice: od virtualnih glumaca i putničkih agenata do AI sommeliera, generatora govora za sprovode, digitalnih kućnih ljubimaca i pametnih četkica za zube koje daju povratnu informaciju u stvarnom vremenu. Softver Grammarly nedavno je uveo, pa ubrzo i povukao, opciju u kojoj chatbotovi imitiraju stil poznatih pisaca i komentiraju tekstove korisnika.

Bez obzira na to koliko ljudi koji stoje iza takvih proizvoda smatraju da imaju istančan ukus, umjetna inteligencija u jednoj ključnoj dimenziji ostaje bez njega. Francuski filozofi 18. stoljeća smatrali su ukus neuhvatljivom kvalitetom, koja je povezana s unutarnjim osjećajem za dobro i lijepo. Voltaire je zapisao kako nije dovoljno prepoznati što je lijepo – potrebno je to i osjetiti. Nijedan jezični model zasad nije sposoban za osjećaj, a to se ne može nadoknaditi ni najpažljivije dizajniranom kampanjom, zaključio je Chayka u svojoj kolumni.

New York Times postavlja pitanje: je li ukus jedino što umjetna inteligencija ne može zamijeniti?

Kažu kako ukus, poput ironije ili zabave, uvelike ovisi o kontekstu. Je li riječ o prosudbi, senzibilitetu ili kultiviranosti? Je li urođen ili naučen? Je li znak razlikovanja ili društvenog statusa?

Ukus kao nova temeljna vještina

Kako god ga definirali, osobni ukus u područjima poput hrane, umjetnosti, dizajna ili interijera, izvan određenih specijaliziranih krugova, obično nije preduvjet profesionalnog uspjeha. Osim ako pitate Grega Brockmana, predsjednika OpenAI-ja, koji je prošlog mjeseca na X-u napisao kako je ukus “nova temeljna vještina”. Za jednog od vodećih ljudi industrije koja je poznata po mjerenju i kvantificiranju, takva izjava može zvučati neobično, piše New York Times.

Autor Joseph Bernstein piše kako je posljednjih mjeseci razvoj naprednih AI alata, kojima se jednostavnim jezikom može zadati da programiraju brže i bolje od ljudi, natjerao mnoge u tehnološkom svijetu da se suoče s mogućnošću vlastite zamjenjivosti. Ako računalo može obavljati bilo čiji posao programiranja, ili svakoga tko zna tipkati pretvoriti u programera, kako se pojedinac može učiniti nezamjenjivim? Možda upravo nečim što se ne može kvantificirati.

Shawn Wang, developer te autor newslettera i podcasta Latent Space, kaže da kada je svaku ideju moguće lako pretvoriti u stvarnost, javlja se iskušenje da se realizira svaka ideja, a većinu njih zapravo ne bi trebalo realizirati. Kada se proizvodi previše, dodaje, rezultat je – slop. Riječ je o bujici generičnog, pomalo nelagodnog i estetski neprivlačnog AI sadržaja koji preplavljuje naše feedove. Takvog sadržaja ima mnogo, ali često djeluje površno i bez stvarne vrijednosti. Za Wanga i mnoge druge, protuteža tom slopu jest upravo ukus, odnosno ljudska prosudba koja vodi tehnologiju i bira između njezinih brojnih rezultata.

Smatra se da je jedna od najvažnijih figura tehnološke industrije, Steve Jobs, imao izrazito razvijen ukus. Nosio je prepoznatljivu Issey Miyake dolčevitu kao svojevrsnu uniformu i vjerovao da elegantan dizajn Appleovih proizvoda ima kulturnu vrijednost za širu publiku. Ipak, većina industrije, piše New York Times, i dalje nosi sive majice s kapuljačom te radi u bezličnim coworking prostorima pa se postavlja može li se ukus naučiti. Naime, ukus nije nešto što se jednostavno može usvojiti. Sociolog Pierre Bourdieu smatrao je da je riječ o funkciji cjelokupnog “habitusa”, odnosno načina na koji društveni kontekst oblikuje našu percepciju i reakcije na svijet.

Nedavno je Sarah Chieng, diplomantica MIT-a koja radi u AI kompaniji Cerebras, pokrenula večere pod nazivom “In Pursuit of Taste”. Na jednoj od njih poslužen je meni od pet slijedova, a među gostima su bili zaposlenici OpenAI-ja, Anthropica, Y Combinatora i Notiona. Chieng ističe kako su te večere potpuna suprotnost raskošnim, korporativnim događanjima kojima AI kompanije pokušavaju privući mlade talente. Obrok je pripremio njezin prijatelj s bogatim kulinarskim iskustvom, a poslužen je za stolom u njezinu stanu. Da nije bilo sofisticiranih jela, personaliziranih salveta i dekorativnih detalja, večera bi lako mogla izgledati kao sasvim obično druženje.

“Jedna od ključnih stvari kod ukusa jest sposobnost da ostaneš drugačiji”, rekla je Chieng, dodajući da je više od sto ljudi izrazilo interes za sudjelovanje na sljedećem događanju. Međutim, u industriji u kojoj se cijeni suprotno razmišljanje, ne slažu se svi da je fokus na ukusu nužno dobar. U eseju pod naslovom “Against Taste”, investitor i autor Will Manidis opisao je ovaj trend kao “temeljno snižavanje ljudske uloge”, koje nas svodi na konzumente umjesto stvaratelja. Napisao je da se čovjek time stavlja na kraj lanca stvaranja, u poziciju onoga koji samo procjenjuje već generirano.

Emily Segal, suosnivačica konzultantske kuće Nemesis, čiji su klijenti Louis Vuitton, Nike i Cash App, smatra da pokušaji ubrzanog razvijanja ukusa propuštaju ključnu komponentu – osobnu perspektivu. Segal je za New York Times rekla:

“Generički ukus je po definiciji loš ukus, jer je ukus uvijek relacijski i kontekstualan. Ne možete jednostavno kopirati ideju ‘dobrog ukusa’ i proglasiti je univerzalnom.”

Bez obzira na to je li riječ o stvarnoj promjeni ili samo još jednom trendu, neki u industriji smatraju da je ova rasprava sama po sebi pozitivan znak. Evan Spiegel, izvršni direktor Snapa, kaže da svaki put kada tehnolozi počnu govoriti o stvarima koje su teško mjerljive, subjektivne i povezane s emocijama i empatijom, to je korak u dobrom smjeru. Spiegel, poznat po svom interesu za estetiku, vjeruje da je ukus, barem kada je riječ o dizajnu proizvoda, sposobnost predviđanja onoga što ljudi žele. Može li to umjetna inteligencija? Možda. No zasad ova rasprava otvara dublja pitanja o tome što ljude čini nezamjenjivima:

“Drago mi je da nas ovaj trenutak tjera da razmišljamo o tome što nas zaista čini ljudima. Ako to nije inteligencija, možda ćemo se usmjeriti na stvari koje su još važnije, a to bi moglo biti dobro.”

A što su točno te stvari u konačnici je – pitanje ukusa.

FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, X