U posljednje vrijeme primjećujem da i sama, baš poput mnogih oko sebe, pokušavam smanjiti vrijeme provedeno pred ekranom pa u svakodnevicu vraćamo analogne hobije i aktivnosti koji ne uključuju stalno provjeravanje mobitela i notifikacija – od čitanja i crtanja preko kulinarskih aktivnosti do boravka u prirodi. Stoga mi je zanimljivo bilo pročitati iskustvo Guardianove kolumnistice Annie Ridout jer nas, na neki način, povezuje priroda posla. Ona je spisateljica i digitalna kreatorica, pa velik dio radnog dana provodi pred ekranom. Odlučila je provjeriti može li joj radikalno smanjenje dnevnog vremena na uređajima, s osam na dva sata, vratiti sposobnost dubljeg i usmjerenijeg razmišljanja.
FOTO: Substack Annie Ridout
Kako izgleda kada se vrijeme provedeno pred ekranom smanji s osam na dva sata
Kao majka troje djece školske dobi, u kolumni ističe kako je zahvalna što može raditi potpuno online i pritom zadržati fleksibilnost. Piše poeziju koju objavljuje na Instagramu, eseje s vlastitim ilustracijama za Substack, vodi online tečajeve i zajednicu za pisce. Takav posao podrazumijeva mnogo vremena na internetu, a Ridout je počela sve više razmišljati o primjeru koji time pruža svojoj djeci od 12, devet i šest godina. Osim toga, počeo ju je brinuti i utjecaj večernjeg “skrolanja” na san. Piše da je, nakon što su joj se ljudi koje prati na Instagramu počeli pojavljivati u snovima, zaključila kako želi veći dio svoje pažnje ipak vratiti fizičkom svijetu.
Osmislila je dvotjedni eksperiment, u suradnji s reMarkableom, tijekom kojeg je drastično ograničila vrijeme provedeno pred ekranom. Istraživanje na internetu zamijenila je šetnjama u prirodi, a jutarnje provjeravanje mobitela s pet minuta u vrtu tijekom kojih je promatrala nebo, slušala ptice i hodala bosa po zemlji. Mobitel nije željela pogledati prije devet sati, kada bi već sjela za radni stol. Budući da joj većina kreativnih ideja dolazi u prvim satima dana, pri ruci je držala reMarkable Paper Pure, na koji je zapisivala bilješke i poeziju te crtala.
Manje notifikacija, a više prostora za nove ideje
Dok je crtala, približio joj se sin kako bi vidio čime se bavi, a ubrzo se vratio s papirom i olovkom, sjeo pokraj nje i počeo crtati umjesto da, kao što bi to obično učinio, zatraži neki od ekrana. Ridout pretpostavlja da uređaj nije doživio poput klasičnog ekrana jer njegova teksturirana staklena površina oponaša papir i usklađena je s prirodnim svjetlom u prostoriji, umjesto da emitira plavu svjetlost poput klasičnih zaslona. Pisanje i crtanje također ostavljaju dojam rada na teksturiranom papiru, uz mogućnost brisanja pogrešaka dvostrukim dodirom.
Već prvog jutra eksperimenta Ridout je razrađivala i ilustrirala ideju za knjigu koja joj je pala na pamet tijekom noći. Provjeravanje mobitela neposredno prije spavanja zamijenila je čitanjem romana i primijetila da joj takva rutina ostavlja više prostora za razvoj novih ideja.
Kada je sjela za laptop i pokušala napisati esej, ideje su stale. Prazna stranica na zaslonu i sjedenje za stolom kod nje ne potiču kreativno razmišljanje, pa joj je za rad potreban izlazak u šetnju. Naime, kretanje joj pomaže razviti misli i povezati ideje, no pritom ih mora nekako zabilježiti. Obično ih diktira u aplikaciju “Notes” na mobitelu, što je redovito odvodi prema pristiglim porukama i društvenim mrežama. Kako bi smanjila vrijeme na mobitelu, Ridout je u šetnje počela nositi reMarkable. Stane joj u torbu, a olovka je magnetom pričvršćena uz uređaj, pa nove ideje može zapisati čim se pojave.
Zapisivanje rukom potaknulo ju je da ideje razvija na drukčiji način: crteži su joj postali detaljniji jer je pogreške mogla jednostavno ispraviti, bez ponavljanja cijelog rada. Osim toga, otvorila je i zasebne digitalne mape za poeziju, Substack, tečajeve i zajednicu pisaca te u njih spremala bilješke nastale tijekom šetnji. Kada bi se vratila za radni stol, sve je imala na jednome mjestu, umjesto da pretražuje bilježnice i pokušava pronaći posljednji popis obaveza.
Postupno je imala osjećaj da bolje upravlja privatnim i poslovnim obavezama, čime je dobila više mentalnog prostora za kreativnost. Promjena se vidjela i na drugim područjima, primjerice u kuhinji: umjesto da ponovno pripremi najjednostavniju tjesteninu, unaprijed je osmislila povrtni curry od cjelovitih namirnica. Piše kako je tijekom kuhanja prestala slušati podcaste i dopustila mislima da se razvijaju bez dodatnih podražaja.
Promjena koju je prihvatila cijela obitelj
Takav način obavljanja jedne aktivnosti osvijestio joj je koliko često istodobno angažira previše osjetila – dok bi kuhala, slušala je glazbu ili podcast te povremeno provjeravala Instagram, premda su mirisi, okusi i sama priprema hrane već zahtijevali njezinu pozornost. U kolumni piše kako joj je smanjivanje tih podražaja počelo odgovarati jer više nije osjećala potrebu pratiti što nepoznati ljudi rade dok priprema večeru, već se usredotočila na kuhanje, vlastite misli i okupljanje obitelji za stolom.
Ridout je željela uspostaviti zdraviji odnos svoje djece prema ekranima, a tijekom eksperimenta primijetila je da su ih i ona manje tražila kada je sama rjeđe posezala za uređajima. Večeri su provodili u duljim razgovorima i čitanju knjiga jer joj pozornost više nisu odvlačile razne poruke i notifikacije. Sve je grupne razgovore privremeno utišala kako joj obavijesti ne bi stalno osvjetljavale zaslon, a ako bi joj neposredno prije spavanja pala na pamet nova ideja, brzo bi je skicirala u digitalnu bilježnicu. Tijekom eksperimenta osjećala se mirnije, prisutnije i manje opterećeno krivnjom, piše u kolumni.
“Ne osjećam se dobro kada dopustim da se ekrani uvuku u toliko trenutaka mojeg života, pogotovo dok sam u društvu drugih ljudi. Osjećaj krivnje može prerasti u tjeskobu, pa sam smanjenje vremena pred ekranom itekako osjetila. Imam osjećaj da sam vratila nekoliko dijelova svojeg života koje su mi ekrani oduzeli.“
FOTOGRAFIJE: Instagram, Dupe Photos
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Dupe Photos
