Wood Surgery, radionica iza koje stoji Lejla Selimović

Sve je počelo jednim kredencem. Prvi komad koji je “službeno” restaurirala pripadao je Zeničanki koja je živjela u Njemačkoj, a klijentica je rezultatom bila toliko zadovoljna da joj je platila dvostruko više od dogovorenog iznosa. Za Lejlu je to bio prvi znak da bi restauracija mogla prerasti u konkretan, ozbiljan posao.

“U počecima je trema bila dosta prisutna jer klijenti, pored toga što donesu komad namještaja, prije svega poklanjaju svoje povjerenje. Također, u ovom poslu nezahvalno je unaprijed odrediti cijenu usluge. Tek kada komad imate u rukama i kada ga rastavite, možete okvirno znati koliko će vam vremena oduzeti i koliko će posao biti zahtjevan. U prosjeku radim s komadima starim pedesetak godina – sam posao rastavljanja i čišćenja od starih tkanina, spužve i ljepila može potrajati satima, a tek onda kreće ‘konkretan’ dio posla.”

U posao je ušla bez predznanja, vlastite radionice i odgovarajućeg alata. Nitko se u njezinoj obitelji nije bavio restauracijom, pa je savjete tražila od majstora koji su bili spremni podijeliti svoje znanje (na čemu im je neizmjerno zahvalna), no najviše je učila po već provjerenoj metodi koja uključuje samostalni rad te pogreške. Ono što bi zaradila postupno je ulagala u strojeve i opremu, a jedan od najvećih izazova bio je prihvatiti da starom namještaju upravo nepravilnosti daju karakter.

Razvoj Wood Surgeryja tekao je polako. Najvažniji, a ujedno i najzahtjevniji dio bio je postati prepoznatljiv na tržištu i doći do ljudi koji će joj pokloniti povjerenje, vratiti se i preporučiti njezin rad drugima. Kako je raslo njezino iskustvo, mijenjao se i poslovni model Wood Surgeryja. U početku je obnavljala komade koje su joj donosili klijenti, najčešće kako bi im produžili vijek i izbjegli kupnju novog namještaja. Danas sama odabire predmete koji imaju zanimljiv dizajn, prepoznatljivo ime ili poseban potencijal, a fokus je gotovo potpuno prebacila na stolce i fotelje.

“Tijekom godina, način rada i pristup poslovanju krenuli su u potpuno drugom smjeru. Naime, od početne ideje da klijenti donose komade koje već imaju i, vraćajući im stari sjaj, žele uštedjeti na kupnji novih do današnjeg pristupa, gdje uzimam samo odabrane komade iza kojih stoji zanimljiv dizajn ili ime. Osim toga, u početku sam radila gotovo sve – od kredenaca preko komoda i vješalica pa do stolova. Danas sam fokus usmjerila isključivo na fotelje i stolce jer su dosta praktičnije i za rad i za transport”, govori Lejla.

Što se krije ispod slojeva tkanine, boje i ljepila?

Put jednog komada počinje mnogo prije njegova fizičkog dolaska u radionicu. Prethodi mu dogovor s klijentima putem maila ili poruka, tijekom kojeg Lejla pokušava steći što bolji uvid u njihove želje. Zajedno biraju tkaninu i nijansu drvenih dijelova, ali konačan smjer često određuje stanje samog predmeta.

Pravo stanje moguće je procijeniti tek kada se komad rastavi i oslobodi svih slojeva spužve, tkanine i ljepila. Najvažnije je odmah pregledati drvo: provjeriti je li trulo ili iskrivljeno te nedostaju li pojedini dijelovi, osobito kada je riječ o furniranom namještaju. Ako su postolja ili drugi elementi izrađeni od metala, njih je gotovo uvijek moguće obnoviti pjeskarenjem i plastificiranjem. Tapecirani dijelovi također se u pravilu mogu dovesti u red, pa drvo ostaje najosjetljiviji i najzahtjevniji dio pa o njegovu stanju u velikoj mjeri ovisi procjena je li pojedini komad vrijedan truda.

Jednako je teško unaprijed odrediti koliko će restauracija trajati. Fotelja ili stolac ponekad mogu biti gotovi za dva dana, dok zahtjevniji komadi u radionici ostaju do tjedan dana. Budući da Lejla paralelno radi na više projekata, precizan je vremenski okvir teško definirati. Zato, naglašava, strpljenje je drugo ime za restauraciju.

“Gotovo svaki komad može se dovesti u pristojno stanje. Mogu se napraviti novi dijelovi od drveta, a sada nam i moderni strojevi s programom za 3D skeniranje mogu dosta toga olakšati. Međutim, pitanje je je li neki komad vrijedan truda i vremena. Ne radim s antikvitetima ni modelima čija je tržišna vrijednost prevelika pa ću radije odbiti posao za koji procijenim da nije za mene”, govori Lejla i kao eventualnu iznimku navodi komade koji za klijente imaju veliku sentimentalnu vrijednost i žele ih sačuvati po svaku cijenu.

Tek nakon sanacije konstrukcije dolazi odluka o završnom izgledu. Većina klijenata želi namještaj uklopiti u postojeći interijer, zbog čega boja i tkanina često određuju njegovu konačnu interpretaciju. Ponekad Lejli prepuštaju potpunu slobodu, no češće već dolaze s prilično jasnom idejom.

“Neki modeli, poput Cesca stolaca, ostaju u originalnom stanju jer samo tako imaju pravu vrijednost, dok kod drugih izbor boja i materijala nije toliko presudan. Kvalitetan skaj, ranije korišten na stolcima, više nije moguće pronaći na našem tržištu pa se uglavnom odlučujem za tkanine prirodnijih tekstura. Konačna je odluka ipak na klijentima, ja samo mogu dati preporuku koja je uvijek, priznajem, više vezana uz izvorni izgled.”

Iako je tijekom godina restaurirala različite vrste namještaja, najveći interes od početka vlada za foteljama. S vremenom je i sama fokus prebacila na stolce i fotelje jer su praktičnije za rad i transport, ali i zato što prostoru daju poseban pečat te mnogo govore o njegovu vlasniku.

Tijekom godina Lejla je svojim radom klijentima približila podrijetlo i povijest modela za koje mnogi ranije nisu znali da imaju dizajnersku vrijednost i potpis. Neke privuče ime autora, druge izgled ili udobnost, a dio kupaca zaljubi se u priču o tome gdje je određeni komad pronađen, tko ga je koristio i iz kojeg je prostora spašen.

Najčešće je riječ o vintage i mid-century modern namještaju čistih linija i suptilnih zakrivljenja. Među svim modelima koji su prošli kroz radionicu izdvojilo se nekoliko favorita. Najviše se traži Lupina u različitim varijantama – niska, visoka, s naslonima za ruke ili bez njih – dok, prema Lejlinu iskustvu, najviše cijene postižu Groovy fotelje. Najrjeđim i najuzbudljivijim pronalaskom Lejla smatra Plečnikov stolac, za kojeg je sretna što je prošao kroz njezinu radionicu i završio u pravim rukama.

Na tržištu Bosne i Hercegovine, objašnjava, nema mnogo rijetkih “ulova”. Većinom radi na serijski proizvedenim modelima kojima su nekada bile opremljene javne ustanove, hoteli i tvornice. Ipak, imala je priliku restaurirati i skulpturalne fotelje bosanskohercegovačkog arhitekta i dizajnera Zlatka Ugljena koje su bile dio total dizajna hotela Visoko u Visokom i danas ih više nije moguće nabaviti.

Industrijska prošlost Zenice kao izvor vrijednih komada

Ponuda starog namještaja s kojim radi usko je povezana s industrijskom prošlošću Zenice, grada iz kojeg Lejla dolazi. Prije rata grad je imao snažnu industriju, a tvornice, hoteli, ustanove i uredi bili su opremljeni zanimljivim i kvalitetnim namještajem. Među njima su bili i modeli slovenskog proizvođača Stol Kamnik, koji su danas vrlo popularni.

“Ono što nakon privatizacije i zatvaranja nije uništeno zbog neznanja i nemara, završilo je u mojim rukama. Jako sam uporna i posvećena u traganju za starim komadima, što je jedan od zanimljivijih dijelova ovog posla. Tragajući za starim stolcima, zavirila sam na najrazličitija mjesta: u institucije, hotele, rudnike, tvornice… Upoznala sam zanimljive ljude i čula nevjerojatne priče. Ne biste vjerovali koliko toga možete saznati o društvu, prošlosti, kulturi, arhitekturi i ljudima baveći se ovim poslom”

Potraga se ne zaustavlja na napuštenim industrijskim prostorima, nego Lejla obilazi buvljake, prati oglasnike i pretražuje stranice za prodaju rabljenih predmeta, a zanimljive joj komade sve češće nude i ljudi koji ih pronađu u podrumima ili vikendicama. Ponekad ih žele prodati, a nerijetko ih jednostavno poklone. U posljednje je vrijeme, kaže, sve teže pronaći zanimljive stare komade po razumnoj cijeni, osobito one kod kojih nakon restauracije još uvijek postoji financijska računica.

Društvene mreže posljednjih su godina popularizirale vintage namještaj i povećale interes za pojedine modele. Na tržištu Bosne i Hercegovine, kaže Lejla, cijene još nisu dosegnule nerealne razine, a za svaki obnovljeni komad dosad je uspijevala pronaći kupca. Standard je niži nego u Europskoj uniji, pa cijene nastoji prilagoditi sredini u kojoj djeluje. Ipak, kako je kvalitetnih vintage primjeraka sve manje, očekuje da će njihova vrijednost nastaviti rasti. Među imenima na koja vrijedi obratiti pozornost izdvaja Niku Kralja, Bernarda Bernardija, Zlatka Ugljena i Branka Uršića.

Kako na oglasniku prepoznati komad vrijedan kupnje?

Pitala sam Lejlu i kako među brojnim oglasima prepoznati stolac ili fotelju vrijednu kupnje. Prije donošenja odluke, savjetuje, od prodavača treba zatražiti detaljne fotografije cijelog komada, osobito drvenih dijelova, spojeva i mogućih tragova crvotočine.

“Najbolje bi bilo od prodavača tražiti što više originalnih fotografija svih dijelova stolca i obratiti pažnju ima li na drvetu tragova crvotočine. Bilo bi dobro ako na stolcu ima neka oznaka ili deklaracija. Idealno je pronaći komad u originalnom stanju na kojem nije bilo nikakvih intervencija, popravaka, tapeciranja i farbanja jer nekada upravo takvi nestručni radovi mogu naštetiti komadu više od zuba vremena.”

Baveći se restauracijom, Lejla se nebrojeno puta uvjerila u kvalitetu izrade starog namještaja – u usporedbi s današnjim komadima koje nerijetko i sami sastavljamo, razlika može biti golema. Stolare i tapetare opisuje kao umjetnike te ističe koliko se vremena, znanja i truda nekada ulagalo i u naizgled sasvim običan predmet. Zato ne čudi što se neki od tih komada i dalje drže bolje od stolaca kupljenih prije samo nekoliko mjeseci. Dugovječnost starih predmeta jedan je od razloga zbog kojih restauraciju ne promatra samo kao estetski zahvat. Za Lejlu ona podrazumijeva očuvanje dizajnerskog nasljeđa, poštovanje ručnog rada i odgovorniji odnos prema stvarima kojima se okružujemo.

“Ljudi koji naručuju komade iz Wood Surgery radionice dokaz su da itekako postoje ljudi koji cijene kvalitetu i dobar dizajn. Podizati svijest o tome da takvi komadi ne izlaze iz mode, da kupujući obnovljeno i reciklirano djelomično štitimo i okoliš, da komade u koje je netko ulagao dane i dane strpljivog ručnog rada te ih prilagodio željama klijenata – vrijede više nego novi serijski komad. Sve su to mali koraci koji mogu unaprijediti popularizaciju vintage komada i ovakve vrste posla”, poručuje Lejla Selimović.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo