Wang je svijet potpuno realistično krivotvorenih torbi, poznatih kao superfakes koje zadaju probleme i modnim kućama i odvjetnicima specijaliziranima za intelektualno vlasništvo, otkrila prije nekoliko godina, točnije početkom 2021. Tada je na jednoj reklami u magazinu zapazila Celine Triomphe torbu koju je nosila Kaia Gerber. Odmah joj se svidjela, a istraživanje ju je dovelo do cijene od 2200 dolara.

Pretragu je započela na Redditu gdje su se razmjenjivali detalji o pouzdanim prodavačima koji su bili sposobni nabaviti Chanel 2.55, Loewe Puzzle ili Hermès Birkin, i to u stanju poput originala, po cijeni od približno 5% od stvarne cijene za originalnu torbu. Autorica se zapitala odakle dolaze te fake torbe. Lažnjaci nisu ništa novo, no posljednjih deset godina scena krivotvorenih torbi iz Kine sa sobom nosi i visoku kvalitetu koja bez problema prolazi i carinske preglede, a zavarava i najbolje obučeno oko.

Da je riječ o sveprisutnom i ogromnom problemu, potvrdio je i Bob Barchiesi, predsjednik Međunarodnog udruženja protiv krivotvorenja. Hunter Thompson, nadglednik procesa autentifikacije na luksuznoj web stranici za prodaju TheRealReal, rekao je kako se replike prate sezonski pa se imitiraju i aktualni modeli. Fake torbe sada imaju golemo tržište, a autorica članka podsjeća na slučaj iz 2016., kada je jedna žena iz Virginije osuđena jer je u robnim kućama kupila dizajnerske torbe u vrijednosti 400 tisuća dolara, preprodala ih i zaradila, a u trgovinu vratila visokokvalitetne lažnjake. Trgovine godinama nisu posumnjale.

Popularnost superfakesa narasla je u pandemiji, a Wang donosi i par razloga tome. Kombinacija malodušnosti za vrijeme karantene, zatim potrošnja na hobije i porast prodaje putem društvenih mreža poput Instagrama potaknula je u potrošačima žar za hiperrealističnim kopijama. U svjetlu inflacije, potrošačima koji žude za torbom od deset tisuća eura, a kojima iskaču reklame za kopije od stotinjak eura, jedva da treba dodatni poticaj.

Nakon par dana razmišljanja, autorica članka kontaktirala je prodavačicu koja joj je odmah poslala desetak fotografija raznih Celine Triomphe torbi. Oklijevala je nekoliko dana, zatim je naručila, a na njezinom kućnom pragu torba je bila u roku od tri tjedna. Rješavanje problema lažnjaka u modnoj industriji velik je problem i brendovi troše milijarde za borbu protiv kopija. No, autorica članka ističe kako se čak i Prada Cleo ili Dior Book Tote izrađuju pomoću strojeva i predložaka pa se pita po čemu je točno jedinstvena ta autentična dizajnerska torba. Pitanje je, zapravo, jednostavno i na kraju se sve svodi na to tko može uzeti novac potrošaču.

Dodaje i kako je problem repliciranja duboko ukorijenjen u povijest odjeće, i to još mnogo prije nego su torbe postale popularni modni dodaci, jer je oponašanje bilo ključno za izradu odjeće. Tako bi bogate žene promatrale modne siluete i naložile krojačicama da dupliciraju krojeve, struk ili rukave. Tek s masovnom proizvodnjom u 19. stoljeću, kod dizajnera se javlja panika da bi se njihov dizajn mogao kopirati.

Kupci se danas ne libe kupiti siluetu koja izgleda poput Balenciagine, no s potpisom brendova kao što su Zara ili Shein, a The New York Times piše kako čak i vrlo bogati teško odolijevaju ponudi superfakesa, što je priznala jedna žena s Manhattana u razgovoru za The Cut, ističući kako u kućnoj kolekciji ima nekoliko Hermès torbi, no sve su redom fake. S druge strane svijeta, u Kini, zemlji poznatoj po proizvodnji kopija, prema nekim procjenama postoji čak nekoliko milijuna ljudi koji zarađuju za život prodajući fake torbe.

Wang je poželjela razgovarati s nekim od prodavača. Nakon 30-ak bezuspješnih pokušaja, na razgovor je pristala prodavačica koju je, za potrebe članka, nazvala Kelly. Prije pet godina, njezina je sugovornica radila u svijetu nekretnina u Šangaju, ali su je svakodnevni odlasci u ured počeli frustrirati. Sada radi od doma, prodajući fake torbe. Posao smatra prilično kompliciranim, no sviđa joj se ravnoteža privatnog i poslovnog života, a mjesečno zarađuje oko 4300 dolara. Kaže da postoje i prodavači s A-liste koji godišnje zarađuju oko 350 tisuća dolara. Kada je dan dobar, može prodati više od 30 Chloé ili Saint Laurent torbi, a kupci su većinom Amerikanke.

Kelly zadržava oko 45% svake prodaje, od čega plaća troškove dostave ili eventualne gubitke, a ostatak prenosi mreži proizvođača. Kada klijent pristane naručiti torbu od Kelly, ona kontaktira proizvođača koji potom organizira da se torba iz skladišta prebaci u kutiju za slanje, u roku od približno tjedan dana. U Guangzhouu, odakle je Kelly, a odakle se smatra i da potječe većina svjetskih superlažnjaka, stručnjaci su identificirali dva glavna razloga iza munjevito brzog razvoja ilegalnih proizvoda: sofisticiranost tehnologije izrade torbi i same proizvođače torbi.

Riječ je o lancu opskrbe kojeg je teško pratiti, što je potvrdio odvjetnik za intelektualno vlasništvo Harley Lewin. Kaže kako operacije falsificiranja torbi više nisu hijerarhijske, nego je to danas niz blokova, financijera, dizajnera i proizvođača koji međusobno nisu povezani. Ako se jedan blok razbije, velike su šanse da ga mogu zamijeniti već za 10 minuta, a ulovljena osoba ima jako malo informacija o tome tko što organizira i kamo torbe idu. Prodavači kod sebe nemaju zalihe, već funkcioniraju kao blok koji se bavi marketingom, s vrlo malo znanja o tome kako ostali blokovi funkcioniraju. Kelly dobiva svakodnevne poruke od posrednika koji je obavještavaju o proizvodnji torbi, no nema saznanja čak ni gdje se tvornice nalaze.

Lewin je imao priliku vidjeti tvornice iznutra, a vjerodostojnost koju fake torbe postižu kombinacija su vještog umijeća i visokokvalitetnih sirovina. Neki proizvođači putuju u Italiju kako bi nabavili materijale s istih tržišta kože kao i poznati brendovi, a drugi kupuju prave torbe kako bi proučili svaki šav. Kineske vlasti nemaju poticaje za prekidanje takvih operacija, a radni uvjeti su užasni i vlasnici izbjegavaju poreze. Sve to pridonosi stvaranju visokokvalitetnog falsifikata po vrlo niskoj cijeni.

Na Redditu se posebno ističe ‘187 Factory’, poznat po svojim lažnim, ali vrhunskim Chanel torbama. Za fake prošivenu kožnu torbu s preklopom traži 200 dolara, a cijena u Chanelovom butiku je 10 200 dolara, dok na web stranicama za preprodaju, ovisno o njezinom stanju, ona košta između 3600 i 5660 dolara. Kelly kaže kako svojim kupcima govori da im može nabaviti torbe jednake kvalitete, i to po nižoj cijeni od onih iz ‘187 Factoryja’, no mnogi kupci inzistiraju baš na torbi iz ‘187 Factory’ pa i mjesecima štede kako bi kupili takav Chanelov superfake.

Osobe zadužene za verifikaciju luksuznih torbi inzistiraju da postoji nekakav ‘znak’ za fake torbe. U RealRealu, gdje dizajnerske torbe prolaze niz provjera, uključujući rendgenske snimke i mjerenje fontova, kažu kako predmet nekad može biti presavršen, previše precizan, što je signal da nešto nije u redu. Potencijalni znakovi da je riječ o lažnjaku su i miris i dodir. Ipak, jedan je stručnjak rekao kako falsifikati postaju toliko dobri, do te mjere da treba obratiti pozornost na unutarnje gravure ili, recimo, na broj šavova – primjera radi, zna ih biti devet, na mjestu gdje bi ih trebalo biti osam.

Želio je ostati anoniman, no on i njegove kolege sumnjaju na to da u izradi tih zapanjujuće dobrih fake torbi sudjeluju i oni koji rade u Chanelu ili možda Hermèsu. Problem se, nastavlja, javlja i svaki put kada brend promijeni svoj dizajn, što današnje luksuzne modne kuće u eri fast fashiona brzo rade, pa autentifikatori ponovno tapkaju u mraku. U Americi je prošle godine zaplijenjeno više od 300 tisuća lažnih torbi i novčanika, no kažu kako vlasti stignu pregledati samo oko pet posto proizvoda koji uđu u državu, čime prodavači superfakesa imaju velike šanse.

Vratimo se Celine Triomphe torbi s početka priče. Nakon par tjedana, na isti način kao i sve ostalo što je naručila na internetu, torba je došla svojoj novoj vlasnici. Kutija je, kaže, bila lagano izudarana od putovanja preko Abu Dhabija, zatim preko mreže dostavnih centara diljem Francuske i Italije, prije nego je dospjela u New York. Na oko joj ništa nije bilo uočljivo – pomno je brojala šavove, mjerila dimenzije. Koža je bila malo kruta, manje mekana od verzije koju je dodirivala u Celine trgovini prije nego je dobila svoju lažnu torbu.

Nakon kupnje fake torbe, obuzeo ju je, kaže, neki čudan osjećaj gdjegod je nosila torbu. Kontaktirala je više prodavača i kupila je više replika, nadajući se da će je taj osjećaj proći. Uhvatila se, opisuje, kako se ‘šepiri’ s Gucci torbom na odmoru, s odobravajućim osmjesima bogatih stranaca, osjećajući se kao da je primaju u svoj krug. Osjećala se nadmoćno, iako je riječ o lažnjaku. Autorica članka je dodala:

“U tome ćete pronaći argument koji ide u prilog superfakeovima, torbama čija je proizvodnja u svojoj obmani otvorena prema kupcu, što ga čini najiskrenijim predmetom među njima.”

Pitala je i spisateljicu Judith Thurman zašto uopće čeznemo za vrlo skupim torbama, a neki čak riskiraju i bankrot zbog njih?

Torba je mala poslastica, jedini modni predmet koji sa sobom ne donosi sram, kao što to radi odjeća sa svojim veličinama i krojevima. Torbe ne pružaju to, samo užitak, rekla je Thurman. Prvi luksuzni komad kojeg je Thurman kupila bila je Issey Miyake Bao Bao torba. Nakon što se torba istrošila od nošenja, nije si mogla opravdati novi trošak od 900 dolara, a brend je prestao proizvoditi njezin omiljeni model. Otišla je na Alibabu i kupila dvije jeftine replike. Bilo je jako čudno, kaže, jer originali imaju neku auru koju fake torbe nemaju.

‘Kada me pitate na što mislim, ne znam objasniti. Jedan dio odnosi se na iskustvo odlaska u trgovinu i plaćanje iznosa većeg od onog kojeg si mogu priuštiti, rekla je u razgovoru za The New York Times.

Wang u članku spominje tiktokera čija videa i sama rado pratim; Volkana Yilmaza pod nadimkom Tanner Leatherstein, kojeg 800 tisuća pratitelja gleda kako rastavlja popularne dizajnerske torbe. Cilj mu je vidjeti prati li kvaliteta cijenu. Spoiler alert: Rijetko, iznimka su tek Bottega Veneta i Hermès. Cijena luksuzne torbe, kaže Yilmaz, nikad nije povezana s kvalitetom materijala.

Mlađi potrošači nerijetko biraju fake torbe i zbog činjenice da dobit od neprekidnog dupliciranja jedne ideje ide isključivo u jedan (korporativan) džep. Za njih lažni luksuz nije neetičan, već nešto poput ‘velike, radosne tajne’. Kirstin Chen, inspirirana ranije spomenutom ženom iz Virginije, napisala je roman ‘Counterfeit’ i u razgovoru rekla kako je torba masovno proizvedeni predmet, a ne komad koji visi u muzeju. Druga sugovornica, 29-godišnja TikTok kreatorica Jordan T. Alexander, rekla je kako fake torbe ponekad smatra ‘demokratizacijom mode’, a Trina, žena koja prodaje uvezene replike kupcima u Las Vegasu, kaže kako najviše strasti za fake torbe pokazuju žene srednje klase.

Autorica članka podsjetila se i izjave Jane Birkin, glumice koja je dala ime najvrednijem Hermès proizvodu – Birkin torbi, iz razgovora za Vogue 2011.:

Na kraju teksta, autorica se vraća svojim osjećajima vezanima za fake torbe. Kada su joj se činile nedostižne i nedostupne, dizajnerske torbe su ju privlačile. Sada, kada su joj dostupni superfakeovi, više ih ne želi, a potraga za njima u jednom joj je trenu počela djelovati, kako je sama opisala, čudesno besmislenom. Pitala je i svoju sugovornicu Kelly što misli o svojim klijentima i njihovoj opsesivnoj čežnji za dizajnerskim torbama. Iako je željela da joj kaže neku duboku poruku, Kelly je s njom podijelila jednu staru kinesku izreku: Uvijek dobiješ ono za što platiš.

FOTOGRAFIJE: Instagram, TikTok, Celine, Chanel, Gucci

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Celine