Ako je suditi prema prvoj reviji Tjedna mode u Parizu modni dizajner Daniel Roseberry kuću Schiaparelli je još malo „pomakao“ u izričaju. Naime, inspiriran Danteovim Paklom kreirao je kolekciju koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Iskreno, počela sam pisati odmah, čim sam ju pogledala, no ponukana tolikim i svakakvim reakcijama na internetu i društvenim mrežama, odlučila sam pričekati da mi se dojmovi slegnu i da „probavim“ sve ono viđeno; ono s čime sam bila oduševljena, no i ono što me je na prvu užasnulo. Da, kod brenda Schiaparelli nema sredine, samo ekstremi. Emocijom nabijeni ekstremi.
Elsa Schiaparelli
No, krenimo redom, ispočetka; modna kuća Schiaparelli slovi kao ona „najumjetničkija“ među svim modnim kućama. Njihove kreacije, kolekcije pa i same revije često su poput pokretnih skulptura, instalacija i performansa. Iako luksuzan brend visoke mode, njihove kreacije probijaju ljudsku mašu i pomiču granice poimanja mode i vizualnog. Nasljeđe je to još od utemeljiteljice brenda Else Schiaparelli. Za razumijevanje estetike i politike djelovanja brenda na modnoj sceni potrebno je znati i razumjeti njegovu pozadinu i temelje.
Elsa je rođena krajem 19. stoljeća u talijanskom aristokratskom društvu. Osnovala je Kuću Schiaparelli 1927. godine i upravljala je njome do 1954. Počela je s pletivom koje je slavilo nadrealistički umjetnički, likovni pravac te su njezine kreacije u to doba smatrane ekscentričnima (zapravo i danas bi nosile taj predznak!). Sve njezine kolekcije bile su vezane uz umjetničke teme i motive; ljudsko tijelo, insekte, optičke iluzije tzv. trompe-l’œil te je često koristila jarke, pomalo šokantne boje kao njezinu karakterističnu „šokantnu ružičastu“ boju. Surađivala je sa Salvadorom Dalíjem i Jean Cocteau. Njezina najveća rivalka bila je Coco Chanel i njih dvije zajedno, iako na suprotnim stranama modne scene, činile su temelje i okosnicu mode između dva svjetska rata.
Na njezin izričaj uvelike je utjecao modist, couturier Paul Poiret koji je bio poznat po odbacivanju korzeta, predugih haljina i promovirao je stil koji ženi omogućuje slobodu kretanja. Gledajući današnje kreacije, nekako nam se to ne čini kao potez onoga tko bi utjecao na izričaj modne kuće Schiaparelli, no pričekajte, doći ćemo još do toga. Elsa ga nije smatrala samo suradnikom i mentorom, već i prijateljem. Vezalo ih je međusobno uvažavanje i promatranje mode kao još jednog umjetničkog izražavanja. Elsa Schiaparelli nije imala formalno obrazovanje u modi, niti je znala najosnovnije stvari poput krojenja i modeliranja odjeće, no oslanjala se na osjećaj, impuls, kretanje tijela te je nerijetko tkaninu na samome tijelu povezivala u odjevni predmet. Često je sebe, svoje tijelo, koristila kao model prilikom stvaranja, kreiranja odjeće. Tako su njezine nadrealne kreacije bile nosive i nisu sputavale tijelo u kretanju. Žena je bila slobodna, točno onako kako je Poiret zamislio. Poiret ju je i nagovorio da krene u modni business što je Elsa i napravila početkom 1927., s pletivom.
Koristila je poseban dvostruki bod specifičan za armenske izbjeglice s kojim je kreirala pletiva s trompe-l’œil nadrealnim prikazima. Prvi dizajni su odmah bili objavljeni u Vogueu, no ono što je napravilo pravi odjek i „pomaklo“ cijelu kolekciju u pravom smjeru jest uzorak koji je kreirao iluziju šala omotanog oko vrata. Kolekcija „pour le Sport“ proširila se sljedeće godine s kupaćim kostimima, skijaškim odijelima i lanenim haljinama. Na prvu djeluje nepovezano, no u svim komadima je osnovna premisa – kretanje. Tek je 1931. počela raditi večernje haljine da bi 1935. zavladala scenom otvarajući dućan tj. salon na 21 Place Vendôme pod nazivom Schiap Shop. Salon je imao 98 soba te radni prostor u Hôtel de Fontpertuis kojeg je u 17. stoljeću projektirao Pierre Bullet. Drugi svjetski rat, nakon pada Pariza 14.6.1940., je provela u New Yorku. Po povratku, nakon rata, zatekla ju je nova estetika, on Christiana Diora, te je na kraju zatvorila 1954., iste godine kada se na scenu vratila njezina velika rivalka Coco Chanel.
Dada i nadrealizam
Veliko nasljeđe je ostavila u modnom svijetu, posebno ono koje je inkorporiralo likovnu umjetnost. Njezine suradnje s dadaistima i nadrealistima su legendarne. Sa Salvadorom Dalíjem je usko i često surađivala, također s umjetnicama Leonorom Fini i Méret Oppenheim te Albertom Giacomettijem. Njezina možda najpoznatija „jastog haljina“ je nastala u suradnji s Dalíjem i ako se radi o modnom komadu, gledamo ga kao umjetničko djelo. Drugačije jednostavno ne ide. Nosila ju je Wallis Simpson u seriji fotografija koje je snimio Cecil Beaton u Château de Candé nedugo nakon što se udala za Edwarda VIII. Nakon „jastog haljine“ slijede „haljina suza“ i „ haljina kostur“, također modni komadi umjetničkog značaja, nastali iz suradnje s likovnim umjetnicima, pod velikim utjecajem dadaizma i nadrealizma.
Sve ovo je zapravo djelić, grebanje po površini stvaralaštva Else Schiaparelli, no bitno je za shvaćanje brenda Schiaparelli u današnje doba.
Tjedan mode u Parizu otvorila je nova kolekcija naziva Pakao. Referirajući se na književno djelo, poemu iz 14. stoljeća modna kuća Schiaparelli predstavila je kreacije koje su momentalno podijelile kritiku i javnost. Kako sam na početku napisala – ili ste oduševljeni, ili zgroženi. Nema između. No, prisjetimo se Pakla.
Pakao ili izvorno Inferno, prvi je dio epskog spjeva Božanske komedije talijanskog pjesnika Dantea Alighierija. U Paklu započinje njegovo putovanje s Vergilijem, koji će ga voditi kroz sva tri duševna stanja, sve do samoga Boga. Sastoji se od 33 pjevanja u kojima je pakao kroz svoje grijehe i otuđenost od Boga alegorijski prikaz zemaljskoga svijeta i njegove izopačenosti ljudskih strasti, opačina i poroka.
Danteov “Pakao”
Pakao je prikazan kao lijevak s užim dijelom u sredini Zemlje. Rubovi tog lijevka imaju urezane vodoravne stube, koji oblikuju devet koncentričnih kružnica na kojima se kažnjavaju različiti grijesi. Te kružne linije su krugovi pakla, koji su sve uži prema središtu Zemlje. Njihove obale, koje su razrušene zbog potresa, koji je pratio trenutke Kristove smrti, omogućavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Grešnici su smješteni unutar lijevka po težini grijeha: najmanje grešni nalaze se na vrhu, a najveći grešnici na dnu. Svaka kazna u jednom od krugova pakla je dvojaka: grešnik je kažnjen duhovno i tjelesno. Najveća duhovna kazna je nemogućnost viđenja Boga i dobivanja njegove milosti, a ostale (manje) duhovne kazne su tjeskoba duše i osjećaji vječne patnje. Tjelesne kazne posebno su opisane i njihova težina ovisi o veličini grijeha. Ipak, svim tjelesnim kaznama je zajedničko što izazivaju bol, patnju i vječno progonstvo zbog razvratnog života.
Upravo zbog svega navedenog Pakao je ujedno bio i najzanimljiviji dio za brojne umjetnike (slikare, kipare i glazbenika) koji su većinu djela posvećenih Božanstvenoj komediji stvorili upravo na temu Pakla. Tako je i modni dizajner kuće Schiaparelli Daniel Roseberry ponovno posjetio to djelo i ostao je zapanjen s onime što je u prijašnjim čitanjima propustio. Kako sam ističe u proglasu kolekcije, a i na naslovnoj stranici kuće Schiaparelli, iznenadio ga je, ne užas pakla, očaj koji Dante fantastično predočava, već struktura same priče i alegorija sumnje koju Dante provlači kroz poemu. Saznanje koliko malo zna(mo), nakon toliko godina života i iskustva, da i dalje čovjek stoji ispred ničega, bez ičega na vidiku, u mraku.
Taj šok je ono što povezuje Elsu, njezin rad, Danielove kreacije, modu, umjetnost i ono što smo vidjeli prije dva dana na reviji. Šok od nepoznatog, šok od novog, šok od „praznog platna“ koje se tek treba oslikati, a nakon toliko godina iskustva i proživljenog života. Šok je integralni dio schiaparellijevskog DNK, ne od 1927. kada je brend počeo s radom, već od 1890. kada se Elsa rodila. No, za razliku od Daniela Elsa je živjela u vremenu kada su skulpture glava životinja bile – skulpture glava životinja, a ne poziv na lov i ubijanje te reakcije prijatelja životinja. Nitko tada nije niti pomislio na to gledajući reviju poput ove (da bi trebalo odrubiti glavu lava za modu!).
Prisjetimo se, u prvom dijelu, uvodnom pjevanju započinje se prizorom Dantea koji šeta negdje na površini Zemlje, obuzet strahom i tjeskobom i bez nade da će se sam popeti na brdo obasjano suncem, koje je u prenesenom značenju simbol duhovnog spasa i sreće. Pripovjedač, sam Dante, nalazi se u dubokoj šumi hodajući po čudnom (ili pravom) putu prema planini.
Na putu mu se ispriječe tri zvijeri: lonza ili leopard, leone ili lav i lupa odnosno vučica. Te tri zvijeri, uzete iz starozavjetne knjige Jeremije, predstavljaju tri oblika duše: simboli neumjerenosti, bahatosti i pohlepe, kao i koristoljublja i lakomosti. Te životinje su tu kao fotorealistična posveta nadrealizmu i trompe l’oeil, zaštitnom potpisu Else Schiaparelli.
Mislim da je poražavajuće da je velika pozornost medija i javnosti bila usmjerena samo na realistične skulpturalne prikaze tih životinja, bez dubljeg shvaćanja njihovog korištenja i postojanja kao integralnog dijela kolekcije. Nitko se nije niti osvrnuo na izvrstan zanatski i umjetnički rad na tim skulpturama, a izgleda da se i (obavezne) lektire mnogo njih niti ne sjeća. Šteta, jer bi u suprotnom, ostali šokirani viđenim, baš kako je Elsa voljela, radila i stvarala. Umjesto da su preneraženi.
FOTOGRAFIJE: @schiaparelli, @schiaparelli.archive
