Kada je Levi Strauss 1873. godine patentirao ono što će kasnije postati legendarni model 501, par traperica košta je otprilike 1,25 dolara. Danas, više od jednog stoljeća kasnije, cijena bazičnog 501 modela kreće se od stotinjak eura naviše. One se smatraju klasikom u svijetu jeansa, gdje cijena varira od 20-30 eura pa do nekoliko stotina. No, postoji li uopće “prava” cijena za traperice i što zapravo opravdava ovako velike razlike?
Kako se određuje cijena traperica?
Odgovor na pitanje je, na prvu, vrlo jednostavan: marketing, profitne marže i inflacija. Međutim, ono što doista čini razliku je proces proizvodnje. Mjesto gdje su traperice izrađene, vrsta pamuka i boje koje se koriste, čak i broj šavova po centimetru – svaki od navedenih čimbenika može utjecati na konačnu cijenu. U računicu, naravno, ulazi i ljudski rad pa što više ljudi prolazi kroz proces izrade, to je konačna cijena viša, pojašnjavaju iz The Strategista.
Prema Alyss Odle, stručnjakinji iz gently.nyc, jeftinije traperice od 30-ak eura obično se proizvode masovno, dok one skuplje, od nekoliko stotina eura, prolaze kroz dugotrajniji proces izrade. No, to ne znači automatski da su skuplje traperice bolje, nego sve ovisi o tome što tražimo. Derek Guy, o kojem smo pisali ovdje, a na mrežama je poznat kao Menswear Guy, kaže kako se traperice mogu usporediti s kemijskom i nalivperom:
“Kemijska olovka je praktična i svima dostupna, ali nikada neće imati karakter nalivpera.”
Razlika u cijeni počinje već u načinu tkanja
Traper, pojašnjavaju iz The Strategista, može biti izrađen na dva tipa tkalačkih strojeva: industrijskom ili tradicionalnom. Ovisno o stroju, traper dobiva specifične karakteristike koje utječu na njegovu kvalitetu i cijenu. Većina modernog trapera proizvodi se na industrijskim tkalačkim stanovima koji omogućuju masovnu proizvodnju i niže troškove, ali često ostavljaju prostora za greške u kontroli kvalitete. S druge strane, tradicionalni tkalački stanovi, koji su se koristili i prije Drugog svjetskog rata, i dalje se upotrebljavaju za izradu skupljih modela, poput selvedge jeansa.
Selvedge tehnika znači da su rubovi tkanine čvrsto utkane i manje sklone raspadanju, dok se kod jeftinijih modela rubovi zasebno obrađuju, što ih čini podložnijima habanju. Amy Leverton iz konzultantske kuće Denim Dudes ističe da entuzijasti često preferiraju tradicionalno tkan traper jer sporiji proces izrade omogućuje više karaktera u tkanju. Upravo zbog toga su japanske traperice među najcjenjenijima – jer su najčešće rađene na starim strojevima.
Iz The Strategista postavljaju pitanje utječe li i lokacija proizvodnje na cijenu. Odgovor je: do određene mjere. Fukuyama’s Kaihara Mill u Japanu ili Vidalia Mills u Louisiani proizvode visokokvalitetni traper, koji je prirodno skuplji. No, skupo porijeklo ne znači uvijek vrhunsku kvalitetu, upozorava Leverton.
“Vidjela sam vrhunske tvornice u Bangladešu, Pakistanu i Kini, ali i loše primjere proizvodnje u Europi i Americi. Nije toliko važno gdje se proizvodi, nego kako se proizvodi”, pojašnjava i dodaje da nepisano pravilo glasi da su brendovi, koji otvoreno komuniciraju porijeklo pamuka i procesa proizvodnje, obično pouzdaniji.
Zašto neke traperice koštaju nekoliko stotina eura…
Skuplje traperice obično su izrađene od 100% pamuka – i to često od vrhunskih sorti. Odle je objasnila kako najbolji pamuk ne znači ništa ako mu se dodaju nekvalitetnu materijali. Kod jeftinijih modela često se dodaju poliester i elastan, zbog čega je materijal tanji i manje izdržljiv. Skuplji modeli obično imaju i detaljniju obradu, poput bakrenih ili mesinganih zakovica, jačih šavova i lančanog prošiva, koji produžuju vijek trajanja. Osim toga, brendovi koji proizvode premium traper često nude besplatne popravke ili mogućnost dorade, što je rijetkost kod jeftinijih modela.
… a kako su traperice od 30 eura toliko jeftinije?
Iz The Strategista pojašnjavaju kako su najjeftiniji modeli traperica obično izrađeni od tanjeg trapera s visokim udjelom estetike (poliester, elastan, likra), što znači da će se brže trošiti, pucati ili deformirati nakon pranja. Masovna proizvodnja donosi niže troškove, ali i nedosljednost – zato neki kupci primjećuju da im isti model traperica može potpuno drugačije pristajati ovisno o seriji proizvodnje. Osim toga, jeftiniji modeli često su dizajnirani da budu “jednosezonski” – krpanje hlača moglo bi koštati više nego novi par. S druge strane, pristupačnije traperice udobne su već pri prvom nošenju, dok se skuplji modeli često moraju “razgaziti”.
Postavlja se pitanje: treba li izdvojiti nekoliko stotina eura za kvalitetne traperice? Stručnjaci kažu – ne nužno. Sve ovisi o tome što želimo od jeansa. Ako su nam prioritet trajnost, struktura i kvalitetni materijali, isplati se uložiti u 100% pamučne modele. Tražimo li udobnost, pristupačnost i komad kojeg nećemo previše štedjeti, možemo se okrenuti pristupačnijim trapericama.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash, Instagram
