TEKST: Anamaria Todorić, direktorica digitalnog poslovanja Večernjeg lista
Sa 38 godina sam prvi puta u životu stala na skije. Da, dobro ste pročitali. I nisam prije nikad ni malo skijala. Za nekoga tko je velik dio djetinjstva proveo u Delnicama taj je podatak pomalo i neobičan, no ja se zapravo ne sjećam nikoga iz mog tadašnjeg goranskog društva kako skija.
Skijanje je za mene dobar dio života bio elitistička aktivnost na koju su išla djeca boljeg imovinskog statusa. Ili sam barem ja to tako mislila. Ja očito nisam spadala u tu kategoriju. Nikad nismo išli na zimovanje, nitko ne zna skijati i nikome od moje obitelji nije niti jasno zašto bi itko svojevoljno išao na -10 stupnjeva i kako, pobogu, može tvrditi da tamo uživa u onim ubojicama – pancericama.
Sve je krenulo na Platku
Međutim, moja avantura sa skijanjem je počela na nagovor mog partnera, nevjenčanog supruga i oca moje djece. Još 2016. i 2017. pred svake je zimske praznike on navijao da idemo negdje na “bijeli” odmor, upišemo djecu u školu skijanja, a mogli bi i sebe pa možda nam se svidi. Ja sam kolutala očima.
“Nisam vidjela ništa zabavno u planu u kojem stojiš na skliskim daskama na snijegu i to na nizbrdici pa je njegova ideja dvije godine zaredom neslavno propadala.“
Kako stariji sin i on obožavaju i igraju hokej na ledu njima se naravno sve sklisko i ledeno činilo strašno zabavno. Moj mlađi sin i ja nismo dijelili entuzijazam, no ja sam krajem 2017. pristala da vidimo šta to ima na Platku. Blizu je obiteljskoj kući u Delnicama, ima dobar planinarski dom, a sjedenje u ugostiteljskim objektima sam savladala odavno… Pa šta može poći po zlu?
Moj suprug je rukama i nogama uhvatio priliku i valjda prvi i jedini put u životu sve organizirao i oko svega se temeljito raspitao. Svo četvero je upisao u školu skijanja na Platku, raspitao se gdje ćemo i kako iznajmiti opremu i to je bilo to.
2. siječnja 2018. stajali smo ispred kućice za najam opreme. Ja sam naivno pomislila da mogu markirati aktivnost, no suprug me ljubazno potaknuo riječima: Ovo je tvoj učitelj. Ispred mene je stajao markantni Dalmatinac s riječkom adresom (to znači da je bio zgodan i imao je curu u Rijeci), pohvalio je moju visinu (160 centimetara jer imam nisko težište pa se s time da raditi) i tako smo krenuli. Ja, naime, redovito padam na pohvale bilo koje vrste pa čak i onda kada to znači da vam netko kaže da ste patuljak, ali je to zapravo prednost.
Baby spust na Platku. Za mene je izgledao kao glečer u francuskim Alpama. Skije su se klizale same od sebe, ja nisam znala kuda koljenima, taj nagib od, valjda, 3 stupnja mi se činio nepremostiv, da ne kažem smrtonosan. Nakon pola sata me bolio apsolutno svaki atom mog bića, ali neobjašnjivo mi se sviđalo. Izgurali smo mi tako 5 dana školice, dalje od baby spusta, hvala bogu na lošem vremenu, nismo odmakli, no nekako smo se spuštali. Plužili. I uživali. Ja sam iskreno uživala. Jest da sam se svako jutro budila tako što me od straha šarafilo u crijevima, ali sam svejedno oblačila grozne pancerice, nosila svoje i skije mlađeg sina i baš se dobro zabavljala.
“I danas tvrdim da je jedan od razloga moje uživancije na skijama to što se i dalje borim za goli život. U toj borbi ne mogu gledati službene mailove, odgovarati na stotine poruka i poziva, već jednostavno htjela-ne htjela moram biti fokusirana na skijanje i na golo preživljavanje. “
Od te prve zime i Platka do danas prošli smo Mariborsko Pohorje, Roglu, Golte, Kranjsku Goru, Kreischberg, Schladming, Obertauern i francuski Val Cenis. Neke samo na dan, neke na dulje. Upoznali smo različite učitelje skijanja i apsolutno preporučam uvijek i bez iznimke da si uzmete učitelja. Postoje te neke skijaške cake koje jednostavno sami nećete skužiti i tu nema puno potrebe za mudovanjem i nepotrebnom hrabrošću. Ovako je mudrije i zabavnije.
Od baby spusta do 30 km dnevno na skijama
Šest godina kasnije mogu s ponosom reći da ima gorih skijaša od mene. Ne baš puno, ali ima. Još uvijek, kada je frka, plužim, vozim pizzu i ne sramim se toga uopće. Moj muž nije najsretniji mojom tehnikom, on je dosta napredovao, no ja sam ziheraš i nisam od onih koji samo puste skije pa šta bude. Svakoj stazi pristupam prilično studiozno i krajnje polako. I prije nego sjedamo u auto proučavam karte, tražim informacije o tome koliki je nagib na kojoj stazi, pretražujem YouTube da vidim je li tko snimio svoj spust baš na toj stazi pa analiziram kako bi ja to mogla odraditi. Da, takva sam ja.
Ako je staza crvena, ja se bojim za svaki slučaj, dok neke teže plave odradim kao od šale, samo zato što piše da su plave. Sinovi, očekivano, rasturaju. Na crnu stazu nikad nisam skijom kročila. I neću. Ne vidim nikakvo zadovoljstvo u činjenici da moram testirati radi li stvarno moje putno osiguranje onako kako ga reklamiraju. Ne vidim zadovoljstvo u tome da se bojim i preznojavam. Ne jurim, ni u tome ne vidim radost.
“Pa ipak, usprkos svim mojim brigama, zapravo sam hard core skijašica. Na stazi sam prije 9 ujutro i s kratkom pauzom oko ručka ne zaustavljam se dok se staze ne zatvore. “
Nema tu baš mjesta za Aperol ili pive jer ako pijem na stazi – tko zna hoću li preživjeti. Dnevno pređem minimalno 30 kilometara skijajući i uglavnom skijam sama, bez članova obitelji ili prijatelja jer, kao što sam već jasno naglasila, sporija sam od svih pa mi ide na živce da me čekaju. To mi stvara pritisak, a onda kada ih napokon sustignem, nemaju baš razumijevanja da ja tek trebam doći do daha da bi nastavila dalje. Povremeno se srećemo na stazama i to je to. Na njihovu sreću, sve unaprijed temeljito proučim pa ih znam uputiti gdje je koja staza, gdje se pije, gdje je najbolji pogled, a gdje je gužva na sjedežnicama.
Što mi je najgore na skijanju? Ona glupa dječja sidra. S njih redovito padam, zaustavljam cijelu liniju i još me mora spašavati bar dvoje ljudi, obično djece. Izbjegavam ih u širom luku. Osim javnog sramoćenja, još uvijek se nisam naučila pošteno dignuti nakon pada. Mrzim i skijašku odjeću. Znate, sa 160 centimetara i 65 kilograma, nema skafandera u kojem ja izgledam hot. Više sam kao bala sijena s pancericama. Pancerice? Kupila sam svoje koje su ipak ugodnije od nekih unajmljenih. To se da preživjeti. I skije sam kupila ove godine. Po sličnom ključu kako neke žene biraju aute – da su lijepe i da mi pašu uz pancerice.
Zima mi nije. Čak posve suprotno, jer se bojeći za život pošteno preznojim već na samom startu, pa na očaj svog partnera redovito skidam sve sa sebe – kapu, rukavice, mrzim nosit kacigu, nosim najtanje čarape na Minnie Mouse jer mi je vruće i za stopala. Oko toga sam baš kao petogodišnjakinja s tantrumima i to je redoviti razlog za svađu prva dva-tri dana. Suprug mi objašanjava da je kaciga obavezna, da će me netko pokupiti i ubiti, ja kolutam očima, vičem da mi je vruće i da neću. Djeca nam se smiju.
Što volim kod skijanja? Točan odgovor je sve. No ako nikada niste stali na skije, teško je pojmiti što je to sve. Obožavam što sam fizički aktivna vani, u nekoj šumi. To volim i kada skijanje nije u pitanju. Uživam u nepreglednoj bjelini, u onom oštrom zraku koji pika za obraze. Najviše volim kada sunce obasja vrhove i pruži mi mogućnost uživanja u prirodi na visini većoj od 2000 metara.
Kada gledate te moćne planine kako se uzdižu iz zemlje i kada shvatite koliko ste zapravo mali, a oni neki tamo zagrebački problemi nebitni. Priznajem, nekad samo stojim i upijam tu divnoću zaboravljajući neke ljepote čak i snimiti. Jer na mobitelu ionako ta ljepota ne ispada tako savršena. Upijam tišinu i onaj reski zvuk skija na suhom snijegu, divim se snazi prirode da nešto tako lijepo uopće postoji i zamjeram sama sebi što to ranije nisam otkrila. Volim i to što su dani na skijanju dani koje provodim najintenzivnije u godini sa svojom obitelji i najdražim mi ljudima.
“Skijamo, uživamo, puno se smijemo, rijetko gledamo mobitele, igramo društvene igre, rano se budimo i nikad ranije ne liježemo onako fantastično umorni, ali duše napunjeni ljepotom i istinskim umorom. “
Da, stala sam na skije prvi put s malo više od 38 godina. Je li to kasno? Apsolutno ne. Kasno je samo u smislu da si zamjeram što se nisam u skijanju okušala ranije. Fizički, ako ste prosječne koordinacije i fizičke spreme, bit će vam super. Ali moja je preporuka da uzmete učitelja skijanja jer ćete naprosto puno prije sve shvatiti i puno ranije početi uživati u ovoj fantaziji.
A ja, ja se nakon tjedna u Francuskoj, već spremam za koji dan Slovenije ili Austrije. Lani sam zadnji put skijala debelo iza Uskrsa. Izgubila sam se u magli i vozila 5 sati samo za dan skijanja pa vi sad recite da to nije ljubav. 😊
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
