U subotu, 10. lipnja, Ricky Gervais je nastupio u bečkoj dvorani Stadthalle sa svojim novim stand-upom “Armageddon”. Iako ga neizmjerno volim slušati, a i gledati njegove serije, nastupe, pratiti ga na društvenim mrežama i konzumirati sve što on stvara i dijeli dalje, moram priznati da me je bilo malo strah jer mi je njegov posljednji “SuperNature” bio slabiji od prijašnjeg “Humanity”. “Humanity” je bo savršen. S a v r š e n. I teško mi je bilo zamisliti da će izvesti nastup jednako dobar ili bolji.
“Humanity” je napisao i izveo 2018., dok je “SuperNature” izveo tek prošle godine, 2022. Nekako mi se činilo prebrzo da izvodi novi, kao da su preblizu.
Slušati nastup Rickyja Gervaisa, ili bilo kojeg drugog komičara takvog i tog kalibra uživo, i gledati ih na ekranu nije isto. Iako su im šale, priče, anegdote i drugo slične ili iste na nastupu i na snimci, dojam nastupa uživo i snimljenog specijala je da se radi o dvije posve različite stvari. Komičari snimaju specijal u pravilu pred kraj, ili barem u drugom dijelu turneje. Tijekom početka i prvog dijela turneje još se važe što će ući u specijal i stvari znaju biti mnogo grublje, nebrušene, nepolirane. I takvog Rickyja sam gledala u subotu. To ne znači da je nastup loš, nespretan ili nešto slično tome, naprotiv! Nastup može biti grub, oštar, “neispeglan”, a i dalje može funkcionirati i biti odličan.
Rickyjev nastup kao da je vagao što će od šala i priča ući u specijal, i nije sebe, a ni publiku štedio. Bio je jako oštar, beskompromisan, jasan i provokativan. Njegov humor ljudi ili jako vole ili ne. Ja spadam u onu prvu kategoriju. Iako, ne idealiziram njegova djela i akcije. Kako sam na početku napisala, “SuperNatural” me je malo razočarao, posebno jer je uslijedio kao iščekivani nastup, četiri godine nakon fenomenalnog “Humanity”. Da nisam gledala i slušala “Humanity”, vjerojatno bih o “SuperNatural” imala bolje mišljenje, ovako je bio – u redu. Nije loš, nije podbacio, ali od Rickyja Gervaisa, kao jedna od većih obožavateljica, očekujem više, mnogo više.
Armageddon
“Armageddon” izgleda kao da je na tom putu. Čini mi se, nakon gledanja uživo, da ću na Netflixu pogledati “uštimaniju” verziju i baš me zanima koje će šale ostaviti, koje će “ispolirati”, a koje će izbaciti. I kako će to sve zajedno funkcionirati. Jer ovako, ispred publike u Stadthalle Wien je ovaj grubi nastup bio – odličan.
Recenzirati komediju uživo čudan je zadatak. Ne samo da je komedija potpuno subjektivna umjetnička forma, nego se posljednjih godina čini da su mnogi recenzenti odlučili biti arbitri za “ispravna” mišljenja. Rijetko čitamo pronicljive komentare o lukavstvu, vremenu, tajmingu, podtekstu, subverziji, izvršenju šale i prenošenja “punch linea” u pravom trenutku, i o tome jesu li šale uspjele kod publike.
Umjesto toga slušamo i čitamo zbog kojih bi šala trebali biti uvrijeđeni, ljuti, ogorčeni… U napasti sam da napišem koje su mi sve šale i priče bile najbolje, no neću. Prvo; ne želim ih pokvariti čitatelju. Drugo; upropastila bih ih. Nemam tu sposobnost i moć koju s riječima, mislima i humorom ima Ricky, ili netko poput njega. Nema gore od prepričavanja komedije. Jednostavno to nikada nije (toliko) smiješno kao original.
Bez ikakvih nijansi, boje glasa, intonacije, govora tijela, izraza lica i gestikulacije, savršeno dobra šala može ispasti i činiti se zlobno napisana, na papiru ili ekranu. Ono što je očito neznanje ironije i satire kada se isporuči publici uživo može se “čitati” kao blebetanje psihopata, posebno kada se izvadi iz konteksta i kada se ne prenese namjera ispričanoga.
Evidentno je bilo s posljednjim Rickyjevim “SuperNature” specijalom gdje je nastala histerija na društvenim mrežama i u medijima; prenosili su se naslovi i dijelovi nastupa s posve promašenom poantom i krivim predstavljanjem poruke i namjere. “SuperNature” je uzrokovao toliku histeriju, a realno bio je “blaži” od specijala “Humanity”. No, ono što vam mogu reći jest da je show “work in progress” i da je jako dobar, na momente odličan. I s obzirom na to da je još “u nastajanju” jako, jako se veselim specijalu na Netflixu jer očekujem pravu provokativnu “bombu”!
Specifičnost (i ono što najviše neke iritira kod) Rickyja Gervaisa jest da on nije čovjek koji ignorira ili nije svjestan “backlasha” i zato ga nije briga. On je čovjek koji je jako, jako svjestan “backlasha” i – boli ga briga. Motiv koji se tijekom cijelog nastupa provlačio jest da ne možemo birati svoje misli i što će se desiti ako ih – izgovorimo na glas? Jedina razlika između Rickyja, sinoćnje publike u Stadthalle Wien i mene jest da ih je on izgovorio na glas, na pozornici pred svih nas skoro 16.000 te da će uskoro biti snimljene i dostupne za slušanje zauvijek.
U “Armageddonu” ništa nije sveto; AIDS, glad, pedofilija, smrtnost nedonoščadi, Hitler, James Corden, prava žena, prava ljudi, Pakistan, njegova obitelj, ljudi koje voli, ljudi za koje smatra da bi svijet bio ljepše mjesto da ih nema… Rickyju Gervaisu ništa nije sveto. I potpuno je u pravu.
U jednom trenutku se osjeti jaka tenzija, jer on “pleše” na rubu sa šalom… I fantastično ju lomi s opaskom publici, kao da svakog posjetitelja gleda ravno u oči izgovarajući: “Nervous?” Naravno, tenzija se lomi u prasak smijeha cijele dvorane kapaciteta 16.000 gledatelja koja je bila skoro pa posve puna (dvije manje tribine tik uz/iza pozornice su bile prazne, nekih par sto mjesta, očigledno se mjesta nisu prodavala jer su iza montirane pozornice). Da ne otkrivam šalu i priču, samo ću reći da je to izgovorio usred šale o ženskim pravima, mizoginiji i Pakistanu.
Da, možete si samo zamisliti! Činjenica da se šalio na račun mizoginog opresora žena i da nas je to sve, svih skoro 16.000, učinilo “nervoznima”, pogotovo ovisno o tome gdje se radnja šale dešava, govori nam zašto je neupitno važno upravo se tako šaliti. Ista stvar se desila kod kontroverzne “n” riječi. Oštro, brzo, sa svega rečenicom, dvije fantastično poentira što je krivo kod današnje interpretacije “kulturalnog prisvajanja”. U suprotnom stvaraju se tabui. Kod takve šale nema mjesta greški i krivom adresiranju. Kulturalno relativiziranje je jako riskantno i Ricky ovdje ide težim putem, on riskira i usudila bih se reći – uspijeva!
Ricky Gervais je komičar koji u jednom trenutku može govoriti o ljudskom uništavanju okoliša i prednostima smanjenja konzumacije mesa, a u sljedećem se rugati svima onima koji su “woke” i nemaju kritički stav prema ilegalnoj migraciji. Što će, ako postane konačna Netflixova snimka, bez sumnje biti lažno prijavljeno kao neka vrsta “antimigrantske” mržnje. To je i posljedica oštroumne, inteligentne i pametne komedije i ismijavanja ideologija i ideologa, u isto vrijeme. Idioti će posve promašiti poantu, a ideolozi će se pretvarati da to čine kako bi zaštitili svoj narativ.
No, Ricky ovdje ne pomiče granice radikalno, on ne provocira ništa više nego što inače radi. Rekla bih da je dosljedan sebi. I da ne popušta. Njegov se materijal mijenja iz stand-upa u stand-up, no njegovi principi i mete šala ostaju isti. I namjera, a ona je zapravo jednostavna. Njegova namjera je da kao društvo mislimo kritički, činimo dobro i brinemo se o slabijima.
I taman kada smo ga otpratili gromoglasnim pljeskom s pozornice, on se vratio s još par misli koje ne može kontrolirati, ali ih je odlučio izgovoriti na glas. Obratio se publici, zahvalio za kupljene ulaznice, posebno one “platinaste” (cijena im je bila paprena!), kazao da dio zarade ide u dobrotvorne svrhe organizacija koje se bore za prava životinja i objasnio zašto je gorljiv zagovaratelj njihovih prava. U par direktnih riječi, i s jednim citatom, bez ikakvog velikog objašnjavanja ili tzv. “veganske agresije”, kazao je zašto je glas onih koji “ga nemaju” i podsjetio na “A Rat Is a Pig Is a Dog Is a Boy”, knjigu autora Wesleyja J. Smitha koju bi svaki čovjek trebao pročitati kako bi postao onaj – suosjećajni. Iskreno, takav mu je i ovaj, još jedan, brutalan nastup.
TEKST: Tena Razumović Žmara / Neononline.hr
FOTOGRAFIJE: privatan album, Ricky Gervais, Netflix, iMDB
