Zoranu Unković sam poznavala od prije, putevi su nam se često ispresijecali, i kada je na društvenim mrežama podijelila informaciju da je dio novog projekta, kolektiva Ateljea na Ribnjaku, znatiželja mi je momentalno proradila. O čemu se radi? Ili još bolje pitanje: o kome se radi? Uz Zoranu, magistru edukacije likovne kulture, Atelje na Ribnjaku okuplja tj. čine Hana Hanak, akademska slikarica, Tara Beata Racz, diplomirana psihologinja i akademska slikarica, Katrin Radovani, akademska slikarica i Petra Šabić, akademska slikarica. A nakon što sam ih upoznala i provela s njima nekoliko sati, što je sve zabilježila i vjerno osjetilno prenijela na fotografijama Lucija Drača, mogu samo konstatirati da bi svima nama dobro došlo nekoliko sati upravo takve, njihove energije.

Kako su se ove umjetnice okupile? Kako su započele ovaj projekt? Krenule smo od početka. „Hana je, zapravo, našla ovaj prostor jer živi u blizini”, započela je priču Zorana, a Katrin se nadovezuje: „Nismo imali dovoljno dobru vezu”, otkrivajući kako je ideja o zajedničkom ateljeu nastala iz neuspjelog natječaja. No, umjesto da odustanu, umjetnice su pronašle novi prostor. Hana, koja živi u blizini, odigrala je ključnu ulogu u tome. Iako se nisu poznavale od prije, umjetnice su se povezale kroz Akademiju i zajedničke interese. Nakon natječaja, Hana je pozvala umjetnice da pogledaju novi prostor na Ribnjaku. Isprva njih tri, a u konačnici njih pet je ušlo u prostor i krenulo s projektom.

Umjetnice su se složile da im se prostor sviđa, a ideja o zajedničkom radu ih je privukla. “Meni se svidio prostor. Sviđa mi se ideja da sam okružena drugim umjetnicima. Jer do sada sam radila u svom stanu sama”, objašnjava Tara, naglašavajući kako joj je bila potrebna promjena. “Tako da mi je ta promjena baš nekako trebala. Kao da smo još uvijek na akademiji“, dodaje, ističući važnost komunikacije i motivacije. “Ipak, stalno imaš nekakvu komunikaciju. Motivacija je tu isto bitna i međusobna podrška“, pojašnjava Tara. Umjetnice su, sve zajedno, maltene u glas, zaključile da rad u zajedničkom prostoru donosi objektivniji pogled na vlastito stvaralaštvo i osvježenje kreativnog procesa, što su usporedile s pozitivnim iskustvom rada na Akademiji. U početku su atelje dijelile Tara, Hana, Zorana i Katrin. Petra im se pridružila po povratku iz Leipziga.

Prostor u kojem rade, stvaraju i djeluju je stan s posebnim karakteristikama; naime on je prazan, a takav im je baš bio potreban. Od praznog prostora, prostora s izostankom definiranog karaktera stvorile su mjesto inspiracije i okupljanja. Osim zajedničkog (radnog) prostora, umjetnice su povezale i radionice koje organiziraju. “I nekako nas je sve to spojilo, zapravo, između ostalog i naše radionice”, objašnjava Katrin, ističući kako nisu isključivo zatvorene u produkcijski dio ateljea. Svaka od umjetnica ima svoju nišu, ali su se uspjele uklopiti jedna s drugom.

“Tako da imamo atelje koji je naš radni prostor, ali isto tako je i na van umjetnički kolektiv koji nudi nešto zajedničko“, objašnjava Zorana, a sve su, u harmoniji, sinkronizirano krenule govorom tijela, kimanjem i riječima odobrenja tu izjavu potvrđivati. Toliko različite, i izrazom, stvaralaštvom, na kraju krajeva i svojim tjelesnim, vizualnim dojmom, a u međusobnoj harmoniji i u ravnoteži s prostorom, došlo mi je da se odmah zabilježim za neku od radionica kod njih. Uopće nije bitno koju i kod koga, ionako, vjerujem, bi sve došle na red. Nekako ne mogu zamisliti da ona osoba koja kroči u Atelje na Ribnjaku ne želi tu što dulje ostati.

Umjetnice su podijelile svoja razmišljanja o tome što bi preporučile ljudima koji se bave korporativnim biznisom, nekim drugim kreativnim poslovima ili nekim zvanjem koje je istovremeno stresno i zahtijeva mnogo energije, a žele pronaći nešto za sebe nakon radnog vremena. „Mene recimo to jako smeta baš na osobnoj razini, jer volim posao koji radim i ne tražim ispušni ventil. Ja tražim nadogradnju svog dana“, iskreno sam s njima podijelila svoja razmišljanja. Sve su se složile da kreativno izražavanje nije samo rješavanje problema, već i način da se izrazi pozitivno stanje.

“Meni je pitanje kreativnog izražavanja generalno nešto što je strahovito važno, a ljudi to često zanemaruju i zaboravljaju, kao odrasli ljudi zaboravljaju taj nekakav moment koji zapravo ne mora nužno biti, što sama kažeš, ‘imam neki problem pa ću sve to staviti na papir i iživit ću se na tome’. Ne, kreativno izražavanje je – sad ne pričam nužno, isključivo ni o slikarstvu i crtanju – i ples i pokret i glas, na kraju krajeva i nekakvo druženje, znači samo to da sjedimo zajedno i da pričamo o ovome“, ističe Katrin. Sve zaključuju da spontana razmjena priča i iskustava s ljudima koje tek upoznajemo otvara nove perspektive i mijenja način razmišljanja, a upravo ti naizgled mali, neplanirani trenuci imaju velik utjecaj na naš život.

Kreativnost je sveprisutna, okružuje nas od djetinjstva kroz crtanje i igru, pa sve do odrasle dobi u obliku umjetnosti koju susrećemo na svakom koraku, od reklama do glazbe. Iako neprestano upijamo kreativne podražaje, kao odrasli rijetko pronalazimo načine da se kreativno izrazimo.

„Čak i u trenucima umora, ljudi osjećaju potrebu za kreativnim izražavanjem. Jednostavna okupljanja, poput zajedničkog slikanja i razgovora, mogu biti iznimno ispunjavajuća. Prijatelji_ce često traže spontana druženja i kreativne aktivnosti, a nenametljivo uvođenje elemenata kreativne terapije može dodatno obogatiti ta iskustva“, naglašava Tara, i moram se složiti s njome. Ja naime, nikada nisam preferirala bilo kakve aktivnosti koje su nosile predznak duhovnosti, tzv. unutrašnjeg rasta i slično, no neosporno sam „na svojoj koži“ osjetila terapeutski učinak kreativnog izražavanja. Da, i ja kojoj je to sve „mambo đambo“ i „čiri bu, čiri ba“ znam da kreativnost liječi, ispunjava i gradi. Ljude, iskustva i odnose. I zato bih baš htjela istaknuti da će u ožujku Katrin održati Ciklus art terapije i umjetničkog oslobađanja u tri susreta te tuš i akvarel meditativno zvukoterapijsko vođeno slikanje, a Tara radionicu art terapije i introspekcije.

Detaljan raspored radionica i upute kako se prijaviti na njih možete naći na Facebook stranici Atelje na Ribnjaku. Vjerujem da nakon ovih u ožujku na red dolaze one s potpisom Petre, Hane i Zorane, tako da ideja i iskustava neće manjkati, naprotiv.

„Na primjer, naša radionica za Valentinovo bila je drugačija, nije bila namijenjena parovima, već je poticala pojedince da zavole sebe, da razgovaraju sa sobom i da rade nešto za sebe. Imamo ideje koje ruše norme i kalupe, želimo ponuditi siguran prostor gdje su svi prihvaćeni. Zato planiramo organizirati otvorene rasprave o temama koje nisu zastupljene u javnom diskursu, želimo stvoriti prostor za queer zajednicu, trans osobe, imigrante i marginalizirane skupine. Inkluzija nije samo riječ na papiru, želimo stvoriti istinski dobrodošao prostor za sve“, strastveno ističe Zorana. Točno se osjeća da ovo što govori nije „samo mrtvo slovo na papiru“ – ove umjetnice, kreativke zapravo „preach what they live“. Mislim da autentičnije iskustvo nećete pronaći.

„Ne želimo se ograničiti samo na radionice. Ideja nam je otvoriti prostor koji će biti više od mjesta za rad. Želimo stvoriti umjetnički i društveno angažiran kolektiv. Aktivizam i feminizam su nam bliski, i mislim da smo se upravo oko toga povezale. To je tema koja je itekako zastupljena i u korporativnom svijetu, ne samo onom aktivističkom i umjetničkom. Oni se ne isključuju, trebali bi se nadopunjavati, surađivati, čak zajedno djelovati. Važno nam je da postoji jedno takvo mjesto, gdje ljudi mogu doći s idejama i zajedno stvarati. Otvoreni stolovi, radionice, razgovori s umjetnicima, sve što potiče osobni rast izvan profesionalnih okvira, to je ono čemu težimo“, zaključuju. A ja vas samo, vječno pod dojmom tih par sati provedenih u Ateljeu na Ribnjaku, mogu pozvati. Sigurno ćemo se tamo i sretati, u više navrata. Jer ovo je mjesto kojemu će se vraćati.

FOTOGRAFIJE: Lucija Drača