Krajem rujna, našla sam se na eventu u organizaciji Dukata, na kojem su nam predstavljeni rezultati istraživanja o navikama hrvatskih kućanstava, s fokusom na to koliko hrane mi kao građani zapravo bacamo na razini naše zemlje. Slušati o ovoj izuzetno važnoj temi neminovno me dovelo do osjećaja krivnje jer sam i sama dio nimalo pohvalne statistike, koja nam otkriva da svaki drugi građanin u Hrvatskoj baca ostatke pripremljene hrane. Ovaj osjećaj, moram priznati, pratio me još od ranije, i prije nego što je Dukatov hvale vrijedan projekt “Hrana se ne baca” ugledao svjetlo dana, a prvo pitanje koje sam si morala postaviti bilo je: Zašto? Zašto bacam hranu?
U vlastitom slučaju, mislim da sam upala u onu klasičnu zamku jako zaposlene osobe koja će dvaput mjesečno uletjeti u dućan, natrpati kolica svime potrebnim (a pokazat će se, i nepotrebnim) i napuniti frižider za svojevrsni “survival mode”. Tijekom radnog tjedna kod mene se malo kuhalo i više se onako jelo usput i s nogu, dok sam jurila od projekta do projekta i žonglirala obavezama u radnom danu koji u novinarskom poslu nema nimalo tipično radno vrijeme.
Bacanje hrane u Hrvatskoj
U trenutku kada sam, negdje tamo početkom prošle godine, počela razmišljati o tome koliko kupljene hrane na kraju pobacam (a najviše me “boljelo” i smetalo kada bih morala baciti ostatak kruha), shvatila sam da je vrijeme za detektirati greške u koracima, kako bih prorijedila naviku bacanja hrane i smanjila svoj doprinos statistici koja kaže da se u Hrvatskoj po stanovniku godišnje baci oko 71 kilogram hrane.
To je prvo i osnovno značilo drugačiji pristup nabavci špeceraja. Zahtijevalo je truda i vremena, ali znala sam da trebam osmisliti strategiju i početi kupovati planski, a ne kada sam umorna nakon posla, kada mi se ne da razmišljati što i kako kupujem ili kada sam u fatalnom spoju umora i gladi. Nastojala sam identificirati i što najčešće bacam, a redovito se uvjeravam da ćemo doma to pojesti, pa sam te i takve proizvode u redovitoj kupovini namirnica zapravo počela sasvim izbjegavati. Zaključila sam da ću vrlo lako skočiti po njih u kvartovski dućan ako će mi nedostajati, no naravno, moja nova strategija pokazala je da mi nisu nedostajali.
Kod planske kupovine bilo mi je bitno da su njome obuhvaćene kategorije namirnica koje su nam doista u svakodnevnoj upotrebi, odnosno konzumiramo ih na dnevnoj bazi. Malim pregledom naših najčešćih obroka kod kuće unazad mjesec dana, postalo je jasno da su to meso, mliječni proizvodi u većim količinama, suhomesnati proizvodi, voće, povrće, tjestenina, kruh i žitarice. Upravo su te namirnice postale baza svake kupovine špeceraja, i na neki način garancija da će se doista potrošiti.
Uzela sam u obzir i količine; ne želim uzeti previše, pa baciti zbog isteka roka trajanja, a ne želim ni uzeti premalo, pa svakih par dana skakati ponovno u dućan. Kod namirnica poput zrnatog sira ili kefira, razmislila sam koliko su često u upotrebi, u kojim sve situacijama, i odokativno donijela procjenu koja će količina biti dovoljna za dva tjedna, do iduće nabavke. Kontroliranim pristupom kupovini namirnica, istinu govoreći, potrošila sam dio svog dragocjenog slobodnog vremena, no jednom kada sam se ušemila, svaka kupovina namirnica išla je sve brže i lakše, a i uspješno sam smanjila svoj “track record” bacanja u smeće nikad otvorenih prehrambenih proizvoda.
Ostalo je još uhvatiti se u koštac s namirnicama koje su već otvorene ili s već pripremljenim jelima. Zahtijevalo je malo moje pozornosti da ostacima iz otvorenih pakiranja nađem novu svrhu, odnosno novo jelo u koje ću ih ubaciti, pa je tako vrhnje za kuhanje postalo neki novi umak u kućnoj radinosti, a šunka i sir završili bi u omletu. S povrćem koje je već povenulo i izgubilo svježinu imam univerzalni trik: povadim većinu toga iz frižidera i složim wok. Količine pripremljenih jela koje ostaju kod nas se srećom uvijek pojedu, jer postanu ili večera ili gablec na poslu za idući radni dan.
Bacam li još uvijek hranu? Definitivno da, no u bitno manjim količinama nego što je to prije bio slučaj, što me s jedne strane veseli, a s druge strane i dalje ostaje taj osjećaj grižnje savjesti što nešto uopće moram baciti. Mislim da mnogi od nas imaju na umu da je naša odbačena hrana mogla biti hrana koju će konzumirati netko tko njome oskudijeva, no nalazimo se u situacijama nedostatka vremena, ali i neosviještenosti glede navike bacanja hrane u kućanstvu, zbog čega je novi Dukatov projekt “Hrana se ne baca” na scenu stupio u idealnom trenutku. Na brojnim smo primjerima pokazali da se stvari mogu mijenjati, no o njima se treba na glas pričati, diskutirati i temama poput ove davati na vidljivosti i značaju. Dukat je odlučio napraviti upravo to.
Što kažu statistike?
Neke od njih iznenadile su i mene, a u svrhu osviještavanja problema bacanja hrane, u nastavku ću podijeliti par podataka iz istraživanja o navikama hrvatskih kućanstava koje je za Dukat provela agencija Improve:
- kao narod godišnje bacimo više od 280 tisuća tona hrane
- u Hrvatskoj čak 76 posto otpada potječe iz kućanstava, dok je prosjek Europske unije 53 posto
- 51 posto građana baca ostatke pripremljenih obroka
- najčešće se bacaju ostaci pripremljene hrane, gotovo polovica kućanstava baca kruh i
peciva, a svako četvrto kućanstvo baca povrće, voće, mlijeko i mliječne proizvode - 51% građana kaže da baca hranu jer se pokvarila, 44% njih jer su zaboravili na nju pa joj je istekao rok trajanja, a 33% posto građana pripremilo je preveliku količinu koju su zatim bacili
- emocije koje se vežu uz bacanje hrane u Hrvatskoj su u 38% slučajeva ljutnja, a u 37% tuga
S obzirom na statistiku koja bi mogla biti mnogo bolja, ali i činjenicu da 81% ispitanika u istraživanju navodi da su prilično do jako zabrinuti zbog navike bacanja hrane, Dukat je prepoznao da u svojoj akciji osviještavanja ne trebaju samo izložiti podatke, već i građanima dati edukaciju i konkretne ideje s kojima mogu učiniti promjenu u svojoj svakodnevici.
Projekt Hrana se ne baca obuhvaća niz aktivnosti poput edukativnih radionica za javnost i zaposlenike Dukata, interaktivnih kvizova za djecu i odrasle i suradnje sa školama diljem zemlje, a središnje mjesto dijeljenja znanja i komunikacije s građanima jest mrežna stranica www.HranaSeNeBaca.hr. Dukat je najavio i za javnost otvorene projekcije višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma „Just eat it – a food waste story“ koji se bavi problemom prekomjernog bacanja hrane i preispituje ponašanja suvremenog društva. Ovaj poučni i istovremeno šokantni dokumentarac moguće je besplatno pogledati 22. studenog u Karlovcu u Kinu Edison, 29. studenog u Bjelovaru u Kulturnom i multimedijskom centru te 30. studenog u Zagrebu u kinu Urania. Na mrežnoj stranici projekta HranaSeNeBaca.hr potrebno je izvršiti prijavu i osigurati svoje mjesto.
„Iako je Hrvatska relativno dobra po količini bačene hrane u EU, od nas je po tom pitanju bolja samo Slovenija, u segmentu kućanstva situacija je nešto drugačija. Naime, hrvatska kućanstva u stvaranju otpada od hrane na razini zemlje sudjeluju s čak 76 posto, dok kućanstva na razini EU stvaraju 53 posto ukupnog otpada od hrane. Upravo stoga smo projekt usredotočili na segment kućanstva i njime dajemo praktična znanja i rješenja kako da kao pojedinci i društvo postanemo odgovorniji prema hrani i planetu“, izjavio je Zoran Ković, direktor Dukata.
U platformu “Hrana se ne baca” uloženo je mnogo razmišljanja, truda i pedantnosti, kako bismo čak i u svojem brzom radnom i životnom tempu mogli dobiti ono najbolje od informacija na temu (ne)bacanja hrane. Za kraj bih vam voljela skrenuti pozornost na nekoliko baš dobrih tema kojima se bavi ova platforma, a koje će vam biti vrlo informativne, korisne i praktične za svaki dan i stvaranje nekih novih, boljih navika:
Plaćeno partnerstvo s tvrtkom Dukat d.d.
Fotografije: Kaboom Pics
