Dokumentarac Beatles ’64 prikazuje dosad neviđene snimke prve turneje legendarnog britanskog benda po SAD-u – i histeriju koju su izazvali. Producirao ga je Martin Scorsese, a pruža svjež uvid u stanje Amerike u trenutku dolaska Beatlesa i kako je Amerika izgledala iz njihove perspektive.
Nitko nije tako brutalan kao tinejdžer s novom opsesijom. “Prekrasni su, fantastični, slatki, neodoljivi!” – vrište dvije djevojke koje su kampirale ispred hotela Plaza u New Yorku u veljači 1964., čekajući priliku da ugledaju Beatlese na njihovom prvom putovanju u SAD. “Trebali biste vidjeti moju sobu – nema ničega osim slika Beatlesa”, nastavlja jedna djevojka s izraženim naglaskom iz Bronxa. Zatim je pitaju sviđaju li joj se neki američki pjevači. “Ne. Što se mene tiče, mogu istrunuti. Elvis Presley smrdi. Ionako je prestar.”
Beatles ’64: Novi dokumentarac Martina Scorsesea
Jadni Elvis, piše Will Hodgkinson u tekstu za The Times koji se bavi novim dokumentarcem o legendarnim Beatlesima. Već u 29. godini, nastavlja, smatran je prošlošću, svrgnut od strane četvorice šarmantnih momaka iz Liverpoola.
“Glasovi tih djevojaka su svježi i iznenađujući”, kaže redatelj David Tedeschi, koji je s dokumentarcem Beatles ’64 postigao rijedak podvig – pronašao nešto novo za ispričati o bendu za koji se činilo da je sve već rečeno, i to više puta.
“Priča o Beatlesima je nešto za što mislimo da je znamo, ali te djevojke su nešto posve drugačije. Ono što su osjećale bilo je toliko snažno i visceralno da to nisu mogle izraziti riječima. Zato su vrištale. I upravo je to bila priča.”
Beatles ’64, dokumentarac koji je producirao Martin Scorsese, nastajao je čak 60 godina. Redatelj David Tedeschi odrastao je uz glazbu Beatlesa, radio je kao montažer na Scorseseovom dokumentarcu iz 2011. George Harrison: Living in the Material World, i želio je snimiti film o prvoj američkoj turneji benda jer su mu, kaže, uljepšali život. No, korijeni ovog filma sežu još dalje u prošlost. Braća Albert i David Maysles, najpoznatiji po filmu iz 1970-ih Gimme Shelter o Rolling Stonesima na Altamont Speedwayju, bili su angažirani od strane Granada televizije da prate dolazak Beatlesa u New York 7. veljače 1964. Braća su odlučila snimiti i ostatak turneje, a većina tih snimaka ostala je neviđena – sve do sada.
Tedeschi je dobio pristup 11 sati snimljenog materijala koje su čuvali u Apple Corpsu. Snimke, između ostalog, prikazuju Beatlese u limuzini dok obožavatelji kucaju na prozore, njihovo zabavljanje u Miamiju te prisustvovanje zabavi u britanskoj ambasadi, gdje ih otmjeno osoblje i gosti tretiraju kao neobične, ali zabavne. Tedeschi je želio snimiti film koji govori podjednako o Americi tog vremena koliko i o Beatlesima.
“Razdoblje između Kennedyjevog ubojstva u studenom 1963. i dolaska Beatlesa u veljači 1964. bilo je mračno doba za Ameriku”, kaže Tedeschi. “David Lynch, kojeg smo intervjuirali za film, ispričao nam je kako se njegova djevojka zaključala u sobu na nekoliko dana jer je bila toliko potresena. A onda su došli Beatlesi, a braća Maysles zabilježila su razinu histerije kakvu ja sigurno nikada nisam vidio u New Yorku. Do trenutka kada su se pojavili u emisiji The Ed Sullivan Show, histerija se proširila na cijelu zemlju.”
Kako je Paul McCartney rekao: “Kad smo došli, Amerika je bila u žalosti. Možda je Americi trebalo nešto poput Beatlesa da je izvuče iz žalosti i pokaže da život ide dalje.”
Bealtemanija je stigla u Ameriku
Utjecaj nastupa Beatlesa u emisiji The Ed Sullivan Show 9. veljače 1964. ušao je u povijest. Oko 73 milijuna ljudi pratilo je emisiju, što je bio najviši rejting u povijesti američke televizije. “Čak su i kriminalci uzeli pauzu”, rekao je Harrison u arhivskom intervjuu snimljenom 1995. za The Beatles Anthology.
Spriječeni da uđu u CBS-ovu dvoranu gdje se emisija snimala, braća Maysles pronašla su put do obližnje stambene zgrade kako bi snimili radničku obitelj Gonzalez dok su gledali nastup na televiziji. Dvije Gonzalezove kćeri sjedile su opčinjene ispred ekrana tijekom izvedbe pjesme I Want to Hold Your Hand, toliko intenzivno da su izgledale kao hipnotizirane. Bruce Springsteen i Alice Cooper bili su među tisućama tinejdžera koji su nakon tog nastupa osnovali bendove koji su se proširili poput epidemije diljem Amerike – Springsteen je osnovao The Castiles, a Cooper The Spiders. Kako je George Harrison primijetio: “Svi su postali dio manije.”
Na snimkama Beatlesi djeluju kao da sve to prihvaćaju s lakoćom, zbijajući šale na račun novinara (na pitanje zašto ih tinejdžeri smatraju toliko uzbudljivima, John Lennon odgovara: “Kad bismo znali, osnovali bismo još jedan bend i bili im menadžeri”). U hotelskoj sobi puše cigaretu za cigaretom, izvodeći različite komične glasove za novinare koji ih dolaze posjetiti. Dojam je da ih ludilo još uvijek zabavlja.
Sami koncerti bili su poprilično kaotični. Stariji zaštitari bezuspješno su pokušavali obuzdati gomilu dok su Beatlesi svirali na malim okruglim pozornicama, često ne uspijevajući nadglasati vrištanje publike. Najfascinantniji od svega su obožavatelji, nastavlja autor The Timesovog članka. Djevojke ispred hotela Plaza mogu imati tek 15 ili 16 godina, ali već izgledaju poput neurednijih verzija svojih majki: nose razbarušene “košnica” frizure, istrošene komplete i velike duffle kapute kojima se štite od njujorške zime.
“Možemo li vidjeti Beatlese, molim vas?”, pitaju dvije djevojke koje su se uspjele ušuljati u hotel, govoreći s izraženim “Noo Yawk” naglaskom. Njihovo nervozno, hihotavo ponašanje u kontrastu je s njihovim odraslim izgledom. Dječaci su, s druge strane, uredno odjeveni, kratko ošišani i niti jedan od njih ne sliči Beatlesima. Kao da 1950-e iz razdoblja Eisenhowera nikada nisu završile, čak ni nakon smrti predsjednika Kennedyja.
Tedeschi je pronašao nekoliko tih obožavatelja. Vickie Brennan-Costa, jedna od djevojaka snimljenih ispred hotela Plaza, danas govori o svojoj tinejdžerskoj ljubavi prema Beatlesima kao o spoju njezina duha s drugim duhom – ispostavilo se, duhom Georgea Harrisona. “A riječi su bile prekrasne, o ljubavi i držanju za ruke”, kaže ona.
Jamie Bernstein natjerala je svoje roditelje da iz knjižnice prebace crno-bijeli televizor u blagovaonicu njihova stana na Upper East Sideu, kako bi obitelj mogla uz večeru gledati The Ed Sullivan Show. Svoju adolescentsku opsesiju opisuje kao “primitivni erotizam”.
Kritičar Joe Queenan, prisjećajući se trenutka kada je prvi put čuo pjesmu She Loves You u prosincu 1963. kao 13-godišnjak, kaže: “Kao da se upalilo svjetlo.”
Promjena na koju dio Amerike nije bio spreman
Iznenadna popularnost Beatlesa 1964. godine također je nagovijestila veliku promjenu na koju Amerika – barem njezin stariji dio – nije bila spremna. “Na početku filma ratni reporter Eric Sevareid uspoređuje Beatlemaniju s epidemijom ospica”, kaže Tedeschi. “Postojala je establišmentska struja koja nije voljela ono što Beatlesi predstavljaju.”
“Ima nešto jako čudno u tome, jako bolesno”, zaključuje jedan muškarac s kratkom kosom dok prolazi pokraj mase tinejdžera ispred hotela Plaza. “To puno govori o prirodi američkog društva… Siguran sam da seksualni razlozi imaju neke veze s tim.” No, nastavlja on, treba uzeti u obzir i ljude koje Beatlesi privlače. “To su sve pripadnici niže srednje klase. Jako nepismeni, neinteligentni.”
“Vizualno, oni su noćna mora. Glazbeno, blizu katastrofe”, pisalo je u recenziji Newsweeka o koncertu Beatlesa u Carnegie Hallu 12. veljače 1964. “Njihovi tekstovi, isprekidani ludim povicima ‘yeah yeah yeah’, prava su katastrofa.”
Čini se da je i Carnegie Hall dijelio to mišljenje. Impresario Sid Bernstein, koji je promovirao koncert, dobio je dvogodišnju zabranu nakon što je vlasnike naveo da misle kako je bookirao nastup mladog engleskog gudačkog kvarteta.
No, nisu svi iz svijeta odraslih bili protiv nove ere koju su Beatlesi donijeli. “Ti dečki nosili su dugu kosu i govorili ne muškoj mistici”, izjavila je feministička autorica Betty Friedan u emisiji na CBC-u 1964., godinu dana nakon što je objavila svoje revolucionarno djelo The Feminine Mystique. “Ne toj brutalnoj, sadističkoj, suzdržanoj, kratko ošišanoj, pruskoj, mišićavoj Ernest Hemingway muškosti. Muškarac koji je dovoljno snažan da bude nježan… to je novi muškarac.”
Film o Beatlesima, ali i Americi tog doba
Dokumentarac Beatles ’64 također služi kao podsjetnik na to koliko je Amerika 1960-ih bila segregirana. U jednom televizijskom intervjuu Lennon sugerira da roditelji nisu voljeli Beatlese jer su predstavljali rock’n’roll, što je značilo prodiranje crnačke glazbe i kulture u živote njihove djece. A Beatlesi su očito crpili inspiraciju iz crnačke glazbe. Twist and Shout je prvo bio hit za braću Isley, dok je You Really Got a Hold on Me napisao Smokey Robinson.
“Oni su bili prvi bijeli bend koji sam ikad čuo da otvoreno kaže: ‘Da, odrasli smo slušajući crnačku glazbu,’”, rekao je Robinson. “Na jugu su na mene pucali dok sam pokušavao otići na toalet. Glazba je bila moja spasilačka milost.”
“Vilica mi je pala na pod kada je Smokey Robinson to rekao”, prisjeća se Tedeschi. “Zatim imate Sanandu Maitreya (pjevača ranije poznatog kao Terence Trent D’Arby), koji kaže da su Beatlesi na njega ostavili tako snažan dojam da je njihova glazba prva koju pamti. Beatlesi su svojim obožavateljima, crnim i bijelim, dali zajedničku ljubav.”
Amerika je za generaciju britanske djece koja su odrastala u sjeni Drugog svjetskog rata predstavljala mogućnost i slobodu. “Gledali biste stari crno-bijeli film s Fredom Astaireom na televiziji, a ne biste ni shvatili da slušate Georgea i Iru Gershwina”, rekao je Paul McCartney novinaru The Timesa kada je 2012. razgovarao s njim o njegovoj ljubavi prema The Great American Songbook, iz kojeg su Beatlesi crpili inspiraciju.
“Hoagy Carmichael i slični ljudi stalno su se pojavljivali na televiziji, a onda smo to spojili s našom ljubavlju prema rock’n’rollu. No čak je i rock’n’roll imao balade: Elvis, Gene Vincent, Fats Domino, Jerry Lee Lewis… svi koje smo voljeli imali su balade u svojim repertoarima. Znali smo da ne može sve biti rock’n’roll, a niti smo ikada željeli da bude.”
Sve je to utjecalo na pjesme koje su izluđivale američke obožavatelje. Prema McCartneyju, kvaliteta ranog materijala Beatlesa, koji je bio jednostavan, ali nikad formulaičan – Can’t Buy Me Love doslovno “vrišti” na slušatelja prije nego što se smiri, što je vrlo neobično za pop pjesmu – bila je rezultat njegova partnerstva s piscem Lennonova kalibra.
“Jer ako bismo napisali neku glupost, on bi je odmah odbacio. Rekao bi: ‘Ne možeš to reći.’ ‘Zašto ne?’ ‘Zato što je sranje.’ Pa bismo smislili nešto drugo. To se događalo stalno. Kod pjesme ‘I Saw Her Standing There’ napisao sam stih, ‘She was just 17/ She’d never been a beauty queen.’ A John je rekao: ‘Oh…’ Pogledao bih ga i pomislio, da, u pravu si. Bolje da smislim nešto drugo”, ispričao je McCartney.
Dokumentarac Beatles ’64 pruža svjež uvid u stanje Amerike u trenutku dolaska Beatlesa i kako je Amerika izgledala iz njihove perspektive, no ostavlja jedno pitanje bez odgovora, piše Will Hodgkinson. Scorsese, koji se u filmu pojavljuje kako bi s Ringom Starrom pregledao menswear arhivu Swinging London marki poput Mr Fish i Hung On You, uvijek je djelovao kao obožavatelj Rolling Stonesa. Mean Streets, Dobri momci i Casino na svojim soundtrackovima imaju pjesme Stonesa, a 2008. snimio je dokumentarac o njima, Shine a Light. Kako se osjećao prelazeći na “drugu stranu”?
“Martin vrlo snažno vjeruje da može voljeti i Beatlese i Rolling Stonese u isto vrijeme. I Boba Dylana također”, kaže Tedeschi za The Times. “Svi su oni bili dio nečeg važnog. Šezdesete su donijele promjenu paradigme, a Beatlesi su bili na čelu te promjene.“
Film Beatles ’64 na Disney+ stiže 29. studenog.
FOTOGRAFIJE: Wikimedia Commons, Apple Corps, Ltd.
