Do prije nekoliko desetljeća, čitanje je bila obična, gotovo neprimjetna aktivnost, nepromijenjena još od nastanka moderne nakladničke industrije u 19. stoljeću. U jednom svom tekstu iz 2017. godine, spisateljica Emma Rahtbone duhovito je opisala kako se nekada čitalo: “Prije interneta si mogao ležerno sjediti na klupi u čikaškom parku i čitati Deana Koontza, i to je bilo sasvim legitimno. Nitko ne bi znao što čitaš, osim ako im sam ne kažeš.”. Čitanje je bilo jednostavno i privatno.
Nova priroda čitanja
Danas se priroda čitanja promijenila. Mnogi i dalje uživaju u knjigama i tiskanim časopisima, a za neke je internetsko doba čak otvorilo prostor za novu vrstu čitanja pa su njihovi pametni telefoni postali džepne knjižnice. No, za mnoge druge, staromodni ideal čitanja, koji uključuje duboko, neprekinuto uranjanje u pažljivo napisan tekst, gotovo da zvuči zastarjelo. Takvi čitatelji možda započnu knjigu na e-čitaču, nastave je slušati kao audio knjigu, a dan završe skrolajući Apple News, Substack ili Reddit. Čitanje danas istodobno djeluje i raštrkano i fokusirano: niz nasumičnih riječi prelijeva se preko ekrana, dok YouTube, Netflix i slične distrakcije neprestano vrebaju, podsjećajući nas da čitanje zahtijeva stalnu odluku – da ne odustanemo.
Ovakva se promjena razvijala desetljećima i potaknuta je tehnologijama koje su najbrže prihvatili mladi. Nacionalna zaklada za umjetnost u SAD-u izvijestila je 2023. da je udio odraslih koji pročitaju barem jednu knjigu godišnje pao s 55 na 48% u prethodnih deset godina. Zabrinjavajuće, ali ništa u usporedbi s podacima vezanima za tinejdžere: Nacionalni centar za obrazovnu statistiku, koji je u međuvremenu drastično oslabljen tijekom Trumpove administracije, pokazao je da je broj trinaestogodišnjaka koji “gotovo svakodnevno” čitaju iz zabave pao s 27 na 14%. Nije ni čudo što sve više sveučilišnih profesora zabrinuto ističe da su im studenti, omamljeni telefonima, sve nesposobniji pročitati išta duže, složenije ili dublje.
The New Yorker postavlja pitanja znači li da se civilizacija “raspada” ako bismo radije gledali “Stranger Things” nego čitali Stephena Kinga ili slušali podcaste umjesto da kupujemo knjige iste tematike. U nekoj mjeri, pad tradicionalnog čitanja izravna je posljedica eksplozije informacija u digitalnom dobu. No, trebamo postaviti pitanje želimo li se stvarno vratiti u doba kada je bilo manje toga za čitati, gledati, slušati i učiti. Bez obzira na to što svatko od nas mislio o ovim promjenama, čini se da će se one samo ubrzavati.
Mnogi su znanstvenici posljednjih desetljeća promatrali pad čitanja kao kraj takozvane “Gutenbergove zagrade“, razdoblja u povijesti koje je započelo izumom tiskarskog stroja, a u kojem je dominirao strukturirani svijet tiskanih publikacija. Internet nas je, prema toj teoriji, vratio u slobodniji, decentraliziran i razgovorni način komunikacije. Umjesto da čitamo knjige, danas raspravljamo u komentarima. Neki teoretičari idu i dalje, tvrdeći da se vraćamo kulturi usmenosti; onome što je povjesničar Walter Ong nazvao “sekundarnom oralnošću”, u kojoj jezik i interakcija dobivaju novu dimenziju zahvaljujući prisutnosti teksta. U prilog toj ideji ide i uspon podcasta, newslettera i memeova, piše The New Yorker.
Ipak, kad se osvrnemo unatrag, ta teorija o povratku usmenoj kulturi danas djeluje gotovo nostalgično. Možda zato što je nastala unutar onoga što bismo mogli nazvati “Zuckerbergovom zagradom” – razdoblja koje je počelo osnutkom Facebooka i dominacijom društvenih mreža. Nitko unutar te “zagrade” nije mogao predvidjeti koliku će prijetnju vrlo brzo predstavljati umjetna inteligencija za taj razgovorni internet. Već živimo u svijetu u kojem osobe koje susrećemo online ponekad uopće nisu osobe, već su rezultat umjetne inteligencije trenirane na nezamislivo velikim količinama teksta. Kao da su knjige oživjele – i sada se “osvećuju” stvaranjem nečeg novog: spoja teksta, misli i razgovora koji će iz temelja redefinirati vrijednost i funkciju pisane riječi.
Hoće li autori početi pisati za AI?
U siječnju je ekonomist i bloger Tyler Cowen objavio da je počeo “pisati za AI”. Postalo je razumno pretpostaviti, smatra on, da sve što objavi ne čitaju samo ljudi, već i sustavi umjetne inteligencije, pa je tu novu publiku počeo shvaćati ozbiljno.
“S vrlo malo iznimki, čak i mislioci i pisci koji su poznati za života, na kraju budu zaboravljeni. Vaši potomci, ili možda obožavatelji iz budućnosti, neće morati prekapati po starim, prašnjavim knjigama kako bi naslutili vaše ideje”, napisao je Cowen.
No umjetna inteligencija možda neće zaboraviti; dapače, ako je nahranimo dovoljnom količinom našeg teksta, mogla bi iz njega izvući “model našeg razmišljanja”, s kojim bi budući čitatelji mogli komunicirati. U tom je duhu počeo na blogu objavljivati zapise o naizgled nevažnim periodima svog života, poput godinama između četvrte i sedme. Njegove čitatelje ti će zapisi možda ostaviti ravnodušnima, ali vjeruje da bi naprednim AI alatima u bliskoj budućnosti poslužili kao temelj za pisanje iznimno dobre biografije Tylera Cowena.
Cowen može razmišljati tako jer su veliki jezični modeli, poput ChatGPT-a ili Claudea, između ostalog, čitateljske mašine. Nije posve točno reći da oni “čitaju” u ljudskom smislu jer LLM-ovi ne mogu biti dirnuti onim što čitaju, nemaju emocije. No, neosporno je da u nekim aspektima čitanja AI nadmašuje ljudske sposobnosti, i to na gotovo nadljudskoj razini. Tijekom učenja, veliki jezični model “pročita” i “obradi” nezamislivu količinu teksta. Kasnije, može gotovo trenutačno prizvati sadržaj tog teksta (makar ne uvijek savršeno), povezivati ideje, uspoređivati ih i izvlačiti uvide i to primijeniti na potpuno nove tekstove koje nikada ranije nije “vidio”. Sve se to odvija nevjerojatnom brzinom.
The New Yorker piše kako se na umjetnu inteligenciju nećemo osloniti kao na osobu s velikim životnim iskustvom od koje možemo učiti, nego se njegova snaga nalazi upravo u njegovoj bezličnosti. U podcastu “How I Write” Davida Perella, Cowen objašnjava kako, dok čita, neprestano zasipa chatbot pitanjima o svemu što mu nije jasno. Pritom se umjetna inteligencija nikada ne umori, a u odgovorima koristi raspon znanja kakvom nijedna osoba ne može pristupiti tako brzo. AI može i pojednostaviti sadržaj: ako se, primjerice, mučimo s uvodom knjige pisane u starijoj verziji nekog jezika, uvijek možemo zatražiti jednostavniju, suvremeniju varijantu.
Čitanje i čitateljska kultura važni su za AI
Danas sve više čitatelja uz pomoć umjetne inteligencije lako prelazi granicu između izvornog i sažetog sadržaja, posebno kada im je važnija poruka nego forma. Takav pristup nije nov. Već godinama postoji Blinkist, aplikacija koja nudi petnaestominutne sažetke popularnih publicističkih knjiga u tekstualnom i audio obliku. Mnogi su kroz nju upoznali glavne ideje raznih naslova, bez čitanja cijele knjige. Sličan koncept postojao je i ranije kroz Reader’s Digest – pretplatničku seriju u kojoj su se objavljivali skraćeni romani, često objedinjeni u elegantnim tvrdim izdanjima. U osamdesetima je ta serija bila iznimno popularna – milijuni su kupovali skraćene verzije trilera i ljubavnih romana. Danas takav način čitanja djeluje kao preteča onoga što radimo uz pomoć digitalnih alata: tražimo suštinu, brzo, jednostavno i praktično.
Međutim,sažeti i prepravljeni tekstovi danas su još uvijek iznimka, a ne pravilo. No u godinama koje dolaze, taj bi se odnos lako mogao preokrenuti, smatra autor članka na The New Yorkeru. Kaže kako ćemo možda sve češće započinjati s alternativnim verzijama tekstova, a tek naknadno posezati za originalima – slično kao kad na Kindleu preuzmemo prvi uzorak knjige prije nego što odlučimo kupiti cijelu. Umjetna inteligencija nam omogućuje da u trenutku generiramo skraćene verzije, sažetke i pojednostavljene oblike pa ćemo možda, ovisno o situaciji, prelaziti iz jedne verzije u drugu, baš kao što danas slušamo podcaste ubrzano ili prekinemo dosadnu seriju i odmah odemo na Wikipediju pogledati kako završava.
Naravno, može se opravdano tvrditi da se neke knjige ne bi smjele, ili jednostavno ne mogu, svesti na sažetak. Možda bi se “Gödel, Escher, Bach” Douglasa Hofstadtera mogao svesti na ključne pojmove, a chatbot ih možda može i jasnije objasniti nego autor sam. No, duljina i težina čitanja zapravo su bit ovog djela. A tu je i nezaobilazna vrijednost autentičnih ljudskih glasova. Broj ljudi koji još uvijek vole staromodno čitanje možda se smanjuje, ali nikad neće pasti na nulu.
Ipak, autor postavlja pitanje je li unutarnji integritet pisane riječi doista toliko moćan koliko mislimo? Nekad je bilo teško zamisliti da bi pjesme mogle nastajati oko uzoraka drugih pjesama – danas je sampling norma, a glazbenu fluidnost smatramo prednošću, a ne manom. Zar je onda toliko teško zamisliti da se i čitanje pretvori u remix-kulturu? Svjesni smo kako je tekst pažljivo složen niz riječi i kako ga svako preuređivanje čini manje specifičnim, a nerijetko i manje vrijednim. Međutim, možda ćemo upravo u tome pronaći neko novo zadovoljstvo, kao čitatelji koji uz pomoć umjetne inteligencije postaju urednici onoga što čitaju.
Autor kaže kako umjetna inteligencija sama po sebi nije “motivirana” – ona čita, ali nije čitatelj pa njezini interesi u svakom trenutku ovise isključivo o postavljenim pitanjima. Njezina korisnost kao čitateljskog alata stoga ovisi o postojanju čitateljske kulture; one koju sama ne može ni utjeloviti ni održati. Postavlja pitanje što će se dogoditi s kulturom čitanja kada postane automatizirano i poziva nas da zamislimo budućnost u kojoj se tekst promatra kao nešto protočno, zamjenjivo, podložno skraćivanju, preoblikovanju, apstrakciji… U takvom ćemo svijetu čitati tražeći da se tekst sažme, pojednostavi ili pretvori u nešto drugo: podcast, vizualni prikaz, analitičko izvješće…
Predviđa da će neki pisci pokušati očarati ljudske čitatelje snagom vlastite osobnosti; drugi će pisati pod pretpostavkom da ih čita umjetna inteligencija. Možda će se razviti i novi stilovi pisanja osmišljeni baš kako bi odbili automatizirano čitanje, stvarajući zone čitanja rezervirane samo za ljude. Oni koji doista čitaju “originale” postat će rijetkost i imat će uvide koje drugi nemaju, iskustva kojih se drugi odriču. Međutim, doba u kojem je “načitanost” bila sinonim za obrazovanost ili inteligenciju bit će iza nas.
Bit će sve teže razlikovati one koji čitaju dubinski od onih koji čitaju površno, a možda ti pojmovi više neće ni imati smisla, ako se pokaže da je čitanje uz pomoć AI-ja dovoljno korisno. Tekst će se sve više, predviđa autor, tretirati kao prijelazno sredstvo, odnosno privremeno mjesto odmora za ideje. Ono što smo nekoć smatrali krajnjim ciljem, dovršenim djelom, moglo bi se, na bolje ili na gore, doživljavati tek kao usputna stanica prema nečemu drugome, piše The New Yorker.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, Pexels
