Doručak u odrasloj dobi može biti ugodno, ritualno, na trenutke čak i meditativno iskustvo, a može biti i ono mnogo češće: prvi i nužni obrok u danu kojeg jedemo u brzini, s nogu, “bacamo nešto u kljun”, samo da čim prije možemo započeti s radnim danom. Čarolija konzumiranja doručka (i svjesnog uživanja u njemu) za mnoge od nas se zbog brzog životnog tempa jednostavno izgubila. Jedino vrijeme u tjednu kada to pokušavamo nadoknaditi je vikend, u kojem si dajemo malo više truda u kuhinji oko jutarnjeg jela – ili ga odlazimo pojesti van.
Iz razmišljanja o tome kako danas pristupamo doručku, proizašla je i ova tema koja me je neminovno vratila u dane djetinjstva, dane u kojima smo bili potpuno bezbrižni i neopterećeni, ali i dane u kojima su naši roditelji, a naročito naše bake i djedovi, imali priliku usaditi u nas neke uspomene koje će ostati za cijeli život. Kakav smo doručak onda jeli – i koliko se on razlikuje od onog današnjeg? Napravila sam mali vox populi među prijateljima i potaknula ih na živahnu raspravu.
Doručak iz djetinjstva
Moja prva asocijacija na doručak iz djetinjstva je scenarij suživota s bakom i djedom u obiteljskoj kući; određene zajedničke rutine takoreći smo zapisali u kamen, pa su subotnja i nedjeljna jutra bila rezervirana za doručak kod bake i dede. Brat i ja popeli bismo se kat više, a čim bismo otvorili vrata njihova stana, zapljusnuo bi nas miris koji mi je i danas toliko jasno urezan u pamćenje: vrućeg, preprženog kruha i bijele kave koja samo što nije zakipila.
Da se razumijemo, u tim danima djetinjstva glavni motiv za održavanje ove rutine bila nam je činjenica da smo kod bake i dede mogli gledati Cartoon Network, no s godinama shvatiš da si iz ovog rituala, u kojem je baka s toliko ljubavi svakog vikenda pripremala doručak svojim unucima, zapravo dobio mnogo, mnogo više.
Pa koji je to doručak bio? Vrlo jednostavan i sasvim sigurno u skladu s našim tadašnjim (limitiranim) prehrambenim preferencijama. Šnita bijelog kruha, prepržena u tosteru, zatim izvađena vruća i premazana maslacem, i završena s tankim slojem zimske od Gavrilovića. Baka bi ove jednostavne open-face sendviče razrezala na kockice, poslužila još vruće i uz to se pila bijela kava – ili bolje rečeno bezkofeinska Franck Kneipp kavovina.
Ovo je moja uspomena na doručke iz djetinjstva, a zanimalo me što iz tih najranijih dana pamte ljudi oko mene i koji im je doručak obilježio djetinjstvo? Rekla bih da se jelo vrlo jednostavno, do skromno, no i danas su nam mnogi od tih doručaka, tek tu i tamo uz poneku modifikaciju modernog doba, zapravo vrlo drage opcije.
Oni najstariji u ovom vox populi, spominju kombinaciju kruha, svinjske masti i šećera za doručak (ili soli i crvene paprike umjesto šećera), a kao vrlo konkretan doručak koji pamte iz djetinjstva ističu svježa svinjska jetrica prepržena na tavi s puno masti i papra, poslužena s kruhom. Jetrica su se doručkovala i u kombinaciji s lukom i kajganom, a jaja su se pripremala još i “na oko” ili meko kuhana pa bi se u njih umakali komadići preprženog kruha.
Doručak na temu kruha
Kruh je za nas klince nekoć bio početak i kraj skoro svakog doručka, pa je uvjerljivo najviše ljudi oko mene kao svoju najdražu uspomenu iz djetinjstva istaknulo pohani kruh – french toast ili kako su to još nazivali prženice i pofezne. Pohani kruh jeo se solo, pošećeren, ili s nekim namazom, slatkim ili slanim. Iz odgovora na ovu mini anketu doznala sam i da se kombinirao s Argetom: tada je jedino postojala ona originalna kokošja.
Tema kruha nastavlja se s meni i dalje vrlo dragim doručkom zvanim kruh, putar, med ili kruh, putar, pekmez. Jelo je to koje doista ima bezvremenski karakter i odoljelo je svim trendovima; okus pekmeza tada je ovisio o tome u kojem smo podneblju i koji su džem bake skuhale, pa je to mogla biti marelica, šljiva, trešnja, smokva…
A jeo se i onaj Podravkin: “Deda je radio u hotelu i imali smo beskonačne zalihe Podravkinog pekmeza u mini pakiranju – isto takve i Kinder Lade – i onda bismo to mazali na topli bijeli kruh.”
Slane varijante doručka sa svježim bijelim kruhom obavezno su uključivale paštetu ili Poli salamu/parizer (“tri šnite parizera na jednu šnitu kruha!, bio je rat“), a jedan od odgovora na ovu pitalicu podsjetio me na doručak koji sam potpuno zaboravila: bijela kava i kruh.
“Kad sam bila klinka, kao vjerojatno i svima drugima, starci su prodavali priču da će mi narasti rep ako budem pila kavu. I onda bih došla kod bake koja bi mi poskrivečki dala “kavu”. To je zapravo bila hrpetina slatkog mlijeka s nekoliko kapi kave unutra, koje je ona nazivala “bijelom kavom” i onda smo u to umakale kruh i jele to za doručak.”
Djetinjstvo mnogih obilježili su i griz na mlijeku i riža na mlijeku (s kakaoom, ribanom čokoladom, pekmezom…), Čokolino, Frutolino i druge popularne izvedenice. Krafna i kakao bili su popularna kombinacija, baš kao i biskvitni kolač sa sezonskim voćem u kombinaciji s jogurtom. Mnogi ističu i palačinke kao dragu uspomenu na doručke iz djetinjstva – bake su pekle uvjerljivo najbolje palačinke na svijetu čiju tajnu i danas pokušavamo doznati.
Za kraj priče, ostavila sam dvije vjerovali ili ne kombinacije koje su mi prijavljene, ali zaključujem da je dječja mašta oko doručka ponekad odlazila u svim smjerovima:
- Kruh s paštetom i majonezom
- Kajgana s naribanim sirom i ketchupom
Bio je ovo vrlo zabavan i vrlo nostalgičan povratak u djetinjstvo, kojim smo obuhvatili neke od najpopularnijih doručaka iz svojih najmlađih dana – javljajte nam svoje uspomene i favorite i rado ćemo upotpuniti listu!
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash, Gavrilović, Podravka, Franck, Retroteka
